Kultura

Kustosica Anita Ruso: U izložbi ‘Hrvatska svijetu’ nisam izostavila ni karantenu, kao izvorni dubrovački izum

26.01.2021.Zagreb- Pripreme i raspakiravanje izlozaka za Vecernjakovu izlozbu "Hrvatska svijetu" u Domu likovnih umjetnika na Trgu zrtava fasizma.Kustosica Anita Ruso. Photo: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Povjesničarka umjetnosti, Konavoka Anita Ruso kustosica je izložbe ‘Hrvatska svijetu’ koja je svoja vrata otvorila u petak u Meštrovićevu paviljonu u Zagrebu. Na njoj, javnosti se predstavilo više od 30 Hrvata koji su mijenjali svijet. Poznato je kako Lijepa naša ima uistinu pregršt imena kojima se može podičiti na svim poljima ljudskog djelovanja. Kako je, među ostalim, tekao proces odabira koga uvrstiti među izvrsne te kako je uspjela domoći se eksponata koji ih ilustriraju, Ruso je ispričala za DuList usput osvrnuvši se na manje poznate zanimljivosti vezane uz hrvatske velikane.
Kako se uopće rodila ideja o njoj te koliko su bile zahtjevne pripreme s obzirom na epidemijske okolnosti?
Na inicijativu glavnog urednika Večernjeg lista Dražena Klarića tijekom 2020. godine u Večernjaku su objavljivani feljtoni o 12 Hrvata koji su mijenjali svijet te je objavljeno posebno izdanje, bogati magazin uz kojem su obrađeni Ruđer Bošković, Faust Vrančić, Sveti Jeronim, Nikola Tesla, Andrija Štampar, Ivana Brlić-Mažuranić, Andrija Mohorovičić, Ivo Andrić, Julije Klović, Marko Marulić, Ivan Meštrović i Marko Polo. Veliko finale tog projekta je izložba nacionalnog značaja koja je dobila podršku Ministarstva znanosti, Ministarstva kulture kao i Agencije za odgoj i obrazovanje. Kada se ukazala prilika za organiziranje izložbe u jednom od najreprezentativnijih izložbenih projekata u Zagrebu, Meštrovićevom paviljonu, organizator nam je dao zeleno svjetlo za uvrštavanje većeg broja zaslužnih osoba u izložbu.
Kojim ste se kriterijima vodili prilikom odabira imena koji zastupljeni?
Glavni kriterij za odabir bio je značaj djelovanja pojedinih osoba u globalnim razmjerima. Poznato je da Hrvatska ima brojne velikane kojima se može dičiti, ali samo određeni su doprinijeli razvoju civilizacije na svjetskoj razini. Moj odabir pao je na osobe kao što je Benedikt Kotruljević, Ivan Česmički, Andrija Medulić Schiavone, Nikola Šubić Zrinski, Papa Siksto V, Frane Petrić, Marin Getaldić, Gjuro Armeno Baglivi, Ivan Blaž Lupis Vukić, Josip Belušić, David Schwartz, Antun Lučić, Marcel Kiepach, Ivan Vučetić, Slavoljub Eduard Penkala, Franjo Hanaman, Lavoslav Ružička, Vladimir Prelog, Rudolf Lovro Josip Steiner, Herman Potočnik Noordung, Mario Puratić, Milka Trnina, Zinka Kunc-Milanov, Dora Maar, Slavko Kopač i Mia Čorak Slavenska. To nipošto ne znači da sam ih obuhvatila sve. Dapače, već sada znamo da izložba ima veliki potencijal za nadogradnju. Našim uglednim znanstvenicima i umjetnicima pridružila sam i četiri tematske jedinice: Zagrebačku školu animiranog filma, Nove tendencije, Akademiju likovnih umjetnosti Zagreb i Ljevaonicu ALU kao organizacije iz kojih su potekle promjene i koje su djelovanjem svojih sudionika ostavile neizbrisiv trag na svjetskoj kulturnoj sceni.
Hrvati danas baštine materijalna i duhovna dobra koja su u prošlosti stvarali ne samo pripadnici hrvatskog naroda, nego i svi koji su živjeli na današnjem hrvatskom prostoru, pa i oni iz vremena prije doseljenja Hrvata. Tako uostalom čine i drugi europski narodi. Zbog svog zemljopisnog položaja i ukorijenjenosti u srednjoeuropski i mediteranski kulturni krug, prostor Hrvatske stoljećima je bio otvorena sredina koja je strance s razlogom privlačila i nadahnjivala. Ta plodonosna otvorenost Hrvata prema drugim narodima, sklonost uzajamnom prožimanju i razmjeni duhovnih dobara, trajna je vrijednost i ljepota hrvatske kulture i identiteta, jednog i jedinstvenog na svijetu, utemeljenog upravo na brojnih različitostima koje ipak u jedno spaja osjećaj pripadnosti istom narodu.
Mnogo je hrvatskih velikana bilo stranog podrijetla, bilo da su se doselili u Hrvatsku ili su u njoj rođeni kao pripadnici nacionalnih manjina. Tako je i danas.

blank

Za postavljanje izložbe bilo je potrebno usvojiti golemu količinu znanja. Navedite nam neke zanimljivosti o hrvatskim velikanima koje su slabije poznate, a koje su Vas oborile s nogu.
Josip Belušić rođen 1947. u okolici Labina zaslužan je za to što danas imamo brzinomjer, taksimetar i tahograf budući da je 1888. patentirao svoj ‘velocimeter’, uređaj koji je mjerio koliko ljudi se vozi u kočiji te koliko dugo.
Malo je poznato da se otac seizmologije, Andrija Mohorovičić bavio meteorologijom. Osim toga on je 1892. prvi u nas uveo službu točnog vremena, najprije na temelju opažanja prolaza zvijezda meridijanom, a od 1913. na temelju primanja radio signala iz Pariza. Andrija Slukan bio je jedan od prvih gričkih topnika koji je poginuo 1903. godine zbog nepropisnog rukovanja barutom. Top su tada privremeno naizmjence ispaljivali kapetan Čačković i Andrija Mohorovičić koji je tada bio upravitelj Meteorologijskoga opservatorija na Griču br. 3 gdje je bio smješten i grički top. Na izložbi se može vidjeti i akvarel Slave Raškaj koji prikazuje zgradu na Griču br. 3 koja je nažalost dosta stradala u potresima 2020.
Jedna od stvari koja me definitivno oduševila je povezanost i isprepletenost naših ljudi koji su živjeli i djelovali izvan domovine. Nikola Tesla pisao je Meštroviću s velikim oduševljenjem kada je u Chicagu vidio njegov Spomenik Indijancima. Usput ga je molio da mu svojom rukom napravi spomenik na što je Meštrović i pristao.
‘Teško sam se otrgnuo gledajući oduševljen do suzah vaše predivne kipove indijanskih konjanika u borbi nepojmljivoj. Kako ste mogli izraziti u hladnom mjedu tako užasan tjelesni napor, divlju bojnu strast i napetu gromovitu silu baš u zadnjem trenutku prije strašnoga i uništivoga udarca. Slava, veliki zemljače, Vaš obožavatelj Nikola Tesla’, zapisao je.
Bilo mi je jako zanimljivo otkriti kako je Foto-filmski studio Škole narodnog zdravlja Andrije Štampara snimio dokumentarac o izradi već spomenutog Spomenika Indijancima. Štampar je bio Meštrovićev prijatelj i obiteljski liječnik.
Oduševili su me Štamparovi principi koji su i danas temelj javnoga zdravstva i socijalne medicine kao i 15 savjeta Andrije Mohorovičića o tome kako treba graditi na trusnim područjima. Mnoge teme su i danas jako aktualne i mislim da će one posjetiteljima biti možda najprivlačnije.

blank

Jasno, među njima i nekoliko je Dubrovčana. O kome se konkretno radi i zašto su se prema Vašem mišljenju zaslužili naći u ovoj vrsti izvrsnih?
Riječ je o Benediktu Kotruljeviću, izumitelju dvostrukog knjigovodstva, Gjuru Armenu Bagliviju koji je, između ostalog bio predstavnik solidarno-patoloških koncepcija, začetnik ‘fibrilarne patologije’. Smatrao je da su čvrsti, solidni dijelovi kao vlakna ili fibre najvažniji za fiziološka i patološka zbivanja u organizmu. Proučavajući vlakna, otkrio je strukturalnu i funkcionalnu razliku između vlakana u mišićno-tetivnim snopovima i vlakana u vezivnim opnama i parenhimu organa što ga svrstava među najistaknutije istraživače mišićne fiziologije prije von Hallera. Baglivi je prvi utvrdio razliku između glatkih i poprečno-prugastih mišića.
Tu je i najveći od najvećih – Ruđer Bošković koji nas je zadužio na toliko strana da je teško izdvojiti samo jednu. Na zahtjev pape Benedikta XIV napravio je planove za popravak kupole bazilike sv. Petra u Rimu i radio na isušivanju močvara u Italiji. Stoljeće i pol prije Einsteina razmatrao je o relativnosti prostora i vremena, konstantnoj brzini svjetlosti i mogućnosti prostora s četiri dimenzije. Prvi izvodi četiri osnovne diferencijalne formule sferne trigonometrije, kao i oskulatorni krug. Utemeljio je zvjezdarnicu u Breri koja je bila najmodernija u to doba. Na osnovi podataka geodetskih i astronomskih mjerenja izrađen je prvi egzaktan zemljovid Papinske Države što je vrlo pozitivno utjecalo na razvitak kartografije u Italiji. Bošković je kasnije izradio i druge zemljopisne karte. Osnovao je praktičnu astronomiju, prvi ukazao na potrebu ispitivanja grešaka mjernih instrumenata i dao formulu za ispravke grešaka. Godine 1741. iznosi ideju da je oblik Zemlje – geoid. Bošković je konstruirao i primijenio niz novih instrumenata – kružni mikrometar, geodetske stalke kakvi su kasnije ušli u geodetsku mjernu praksu pod nazivom Gaussovi stalci, prvi vitrometar, uru njihalicu, konačni vitrometar, megametar. Za neke je predložio nove načine verifikacije – kvadrant, a o nekima napisao vrsne teorijske članke – uređaj za crtanje Kartezijevih ovala, objektivni mikrometar.
Zastupljen je i naš Marin Getaldić, zvan i Lucifer matematike, lokalno poznat kao Bete. Njegova konstrukcija paraboličnog zrcala danas omogućuje komunikaciju za satelitske i svemirske letjelice. Koristi se i za mikrovalni prijenos, radarske antene na tlu i u avionu, bežične WAN/LAN veze.
Dakako, nisam izostavila ni karantenu, kao izvorni dubrovački izum.

Kakve eksponate publika može vidjeti? Vjerujem da ste iscrpili sve svoje mogućnosti i poznanstva kako biste ih nabavili.
Osim što izložba podsjeća Hrvate na veličine kojima se mogu ponositi prikazuje im nevjerojatnu baštinu kroz građu iz pojedinih kulturnih i obrazovnih institucija kao i privatnih kolekcija koja se rijetko kada viđa izvan samih tih institucija.
Četrdesetak posuđivača, što muzeja, galerija, arhiva, knjižnica, privatnih zbirki, ali i obrazovnih institucija nalaze se na popisu suradnika koji nam ustupaju najraznovrsniju građu od arhivskih pisama i fotografija, do raznih predmeta i umjetnina. Tu su naravno i naši partneri iz Dubrovnika – Dubrovački muzeji i Državni arhiv Dubrovnik.
Posebno me veseli uključenost umjetnika s Akademije likovnih umjetnosti Zagreb i umjetnika članova HDLU-a na izradi scenografije. To je praksa koju bi trebalo što više njegovati. Scenografijom smo samo malo nadogradili ideje u pojedinim dionicama izložbe. Vodili smo se klasičnim postavom u kojem glavnu riječ imaju izlošci, a ne scenografska pomagala.
Što želite postići ovom izložbom i smatrate li da su naši sugrađani svjesni nasljeđa kojeg su nam ostavili?
Već sam jednom to spomenula, ali ponavljat ću dok ne postanem dosadna. Moja najveća želja je da s ove izložbe posjetitelji izađu puni zanosa i ponosa! Da nakon teške i zamorne 2020. godine osjete svu moć kreativnosti i genijalnosti naših prethodnika i bar mrvicu onog zajedništva koja nas obuzme nakon velikih sportskih rezultata. Ljudi su umorni od kalkuliranja i strepnje. ‘Hrvatska svijetu’ izložba je koja nudi zaokret svemirskih razmjera od tjeskobne svakodnevice prema bespućima genijalnosti, kreativnosti i optimizma.
Nismo uopće svjesni bogatstva koje baštinimo zahvaljujući izvanserijskim umovima koji su na našim područjima rođeni ili su u njima djelovali.

blank

Zagrebu ste se vratili nakon doktorata u Parizu. Ipak, ostali ste vjerni i rodnom kraju pa ste često angažirani na projektima ovdašnjih muzeja te galerija. Kako pomirujete život na dvije adrese?
Kada sam prije točno 11 godina upisala doktorski studij bila sam uvjerena da ću se baviti isključivo znanošću i da ću predavati na fakultetu. S vremenom sam počela priređivati sve više izložbi i shvatila koliko taj društveni posao više odgovara mojoj naravi nego samotnjački arhivski posao koji je činio najveći dio mog istraživanja za doktorski rad. Doktorirala sam na temi iz povijesti dubrovačke arhitekture što mi je omogućilo da po završetku doktorskog studija budem angažirana kao poslijedoktorandica na jednom projektu Hrvatske zaklade za znanost voditeljice Jasenke Gudelj. Zatim sam započela surađivati s galerijama i kulturnim institucijama kao kustosica.
Posebno sam ponosna na izložbe u Gradu gdje sam zahvaljujući ukazanoj prilici ravnatelja Doma Marina Držića Nikše Matića imala priliku obogatiti kulturni sadržaj Grada izložbama renomiranih umjetnika poput Tomislava Buntaka, Davora Vrankića, Petra Dolića, Duje Medića, naše Dubrovkinje Nikoline Šimunović i drugih. Zahvaljujući svom tom iskustvu dobila sam priliku biti kustosica izložbe ‘Hrvatska svijetu’ u sjajnoj produkciji Real grupe koja je vrhunac mog dosadašnjeg rada.
Ove godine, u suradnji s ravnateljem Tonkom Smokvinom nastavljam i započetu suradnju s Umjetničkom galerijom Dubrovnik čemu se posebno veselim.
Uz Dubrovnik sam trajno i zauvijek vezana i njemu i svojoj obitelji i prijateljima dolazim kad god mogu. jedno vrijeme dosta je naših kulturnjaka s kojima se družim i mislilo da živim u Gradu. Nakon 15 godina života u Zagrebu ljudi me, čim progovorim, pitaju jesam li iz Grada na što uvijek s ponosom odgovorim da sam zapravo iz Konavala.

Izložba traje do 15. svibnja i može se razgledati svaki dan od 9 do 21 sat.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 10. ožujka 2021.

Foto: Boris Ščitar/Večernji list

Pročitajte još

OTVORENA IZLOŽBA ‘NAPOLEONOVA CESTA U DALMACIJI’ S tih 500 kilometara tada makadamskog puta se i danas koristimo

Dulist

Luki Šeriću i Iris Mihajlović uručena nagrada ‘Plautilla’

Dulist

SJAJNA VIJEST Prvi put nakon 1998. Dubrovnik dobiva srednju baletnu školu!

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija