Zanimljivosti

[‘KULTURA NARODU!’] Kazalište u Pavuletovoj kući

Kazalište u Pavuletovoj kući je inspirialo naše dide i babe da, pored subotnjih i nedjeljnjih plesova, tamo organiziraju i predstave pučkog kazalista. U njima su, kao u pravom teatru, igrali mjesni glumci-amateri, među njim i moja dva djeda. U predstavi hrvatskog pisca Pavla Matijevića ‘Začarano blago’ ulogu lika Joze (po naški Jozota), igrao je moj pokojni dida Antonj. Među dokumentima u njegovu bavulu našao sam i tekst uloge koju je Jozo izgovarao na pozornici negdje 1923.-1924. Kako se nije moglo za svakog glumca kupiti po jednu knjigu da nauči svoju ulogu, netko je krasopisom prepisao svačiju repliku pa su glumci mali svaki svoju kopiju i iz nje su učili ulogu. Pogledajte kopiju dokumenta na kraju ove priče.

PIŠE: Ante I. Curać, neumirovljeni penzioner

Poseban dogadjaj u toj dvorani je bila povijesna predstava ‘Nikola Šubić Zrinski’, koja se je izvela 1925. godine na 1000. obljetnicu krunjenja hrvatskog kralja Tomislava. Prilikom premijere, na svečanu izjavu glavnog glumca: ‘Ja san kralj Petar Zrinski’, netko iz publike replicirao: ‘Ti si go*no, oli te mi ne poznamo!’ Eto, to je bio povijesni početak interaktivnog teatra o čemu su teatrolozi govorili tek 30, 40 godina kasnije.
Teatarska tradicija u dvorani barbe Pavuleta se je nastavila i nakon Drugog svjetskog rata. Domaći su glumci-amateri izveli nekoliko predstava u tom kazalištu, a Žrnovo je imalo svoju kazališnu aktivnost sve do kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Negdje pri kraju druge petoljetke (Blaćani su već bili dovršili treću!) je narodna vlast iz Zagreba odlučila poslati malo kulture među narod. Meštar Oreb je obznanio taj događaj putem mjesnog razglasa iz kojega je narod čuo vijest da će u naše Žrnovo doći pravi kazališni glumci i odigrati predstavu ‘Bez trećega’.
‘Kako će igrat brez trećega’, pitao je pokojni Antonj Brbora?

‘Igrat će briškulu i tresetu, odgovori mu pokojni Jakov Karatilo, da imaju trećega igrali bi terciliju’.
Neki su govorili da je treći sigurno zakasnio na željeznicu, pa da će zato igrat bez njega.

Slabo se naš narod razumio u dijalektiku odnosa između dvoje-troje stranih osoba, ali su svi došli na predstavu. Donijele su se stolice iz doma, jer ih nije bilo dovoljno za svekoliko gledateljstvo. I zaista, na pozornicu u barba Pavuleta su izašli pravi glumci iz Zagreba i odigrali dramu našega pisca Milana Begovića, ‘Bez trećega’.

Koliko se sjećam, predstava je zapravo bila dijalog između čovjeka i žene u kojemu su jedno drugome nešto predbacivali, pozivali se na neke osjećaje, ponekad dizali glas, ponekad prijetili jedno drugome, pa bi onda ona klekla pre njega i kršila ruke, pa bi ona on kleknuo pred nju moleći nešto, pa bi se on okrenuo i nastavio vikati a ona ga je smirivala. Mi djeca nismo razumili ništa.

Odrasli vjerujatno jesu, jer su se iz publike čuli glasovi.

Ženski: ‘pošaji ga k vragu i najdi bojega!’, ili ‘ne obadaj ga zaništa, oli je on štogo boji od tebe!’
pa onda muški: ‘da si moja da bi ti ja dvi po čunki’, ili ‘vidi se u zdrcalo, nebi ja sta s tobon dva menuta!’
U nas je repliciranje publike bio narodni običaj, a to se danas zove interaktivni teatar, kako sam ranije spomenuo. Naš je narod aktivno sudjelovao u predstavi, ali nije znao za naziv te teatarske novotarije.
U jednom je momentu, nakon ženine malo žešće replike ženski glas iz publike doviknuo:

‘Imaš pravo ženo, svaka ti je na mistu’, na što je neki muški iz drugoga kantuna dobacio ispod glasa, ali da svi čuju: ‘Pometi prvo pri svojima vratima’.

‘Neka se javi ko je ono reka’ uspravi se gnjevni muž one žene i zavrne rukave.

Vrhunac drame se u taj čas prenio s pozornice u dvoranu, a s njime i pažnja publike koju je više zanimalo kako će završiti replika u publici nego ona na pozornici. Glumci na pozornici su publici bili stranci pa ju njihovi međusobni problemi nisu toliko zanimali koliko bi ih zanimala barufa koja bi se pred njihovim očima spremala, da se onaj prvi muški glas opet javio.

No, zavladala je tišina, pa je gnjevni muž sjeo, a predstava se nastavila.

Negdje u sredini predstave otvorila su se vrata od pozornice i teta Vica je, kao i svaku večer, došla sa svojom unučadi na pozornicu kako bi preko nje ušli u svoje sobe na spavanje. Prvo ona, pa mlađi unuk, pa mlađa unuka, pa starija unuka, pa stariji unuk, koji je bio malo zamišljen i ostavio je za sobom otvorena vrata. Na pozornici se za kratko vrijeme našlo sedam osoba, što publici nije bilo strano, ali glumcima jest. Prekinuli su predstavu čekajući da se družina tete Vice povuče u sobe.
Dijalog je nastavljen pomalo prelazeći u pravu, glasnu, prepirku. Polovica naših težaka je spavala umorna od kopanja, a druga polovica je jedva čekala da se sve zajedno završi i da pođu doma.

Najednom je kroz ona otvorena vrata na pozornicu uletio veliki crni mačak susjeda Milenkota, a za njim lajući kučka Fjora barba Jerkota Raškića. Fjora je bila najbolji lovački pas u selu, što su priznavali svi lovci, a tu večer je obilazeći dvorišta naišla na svog mrskog neprijatelja koji je upravo bio našao neku kost koju je Fjora držala za svoju. No Milenkotov mačak nije bio buzdo, a imao je hitre noge.

Nikada takvu scenu nisu a niti neće vidjeti posjetitelji pravog teatra u velikom gradu!

Mačak je klizio po pozornici bježeći pred Fjorom, koja je lajući trčala za njim. Drugarica glumica se popela na stolicu vrišteći. Drug glumac je crven u licu počeo nešto vikati. Pas i mačka su sletjeli s pozornice među narod, koji se probudio i počeo s pažnjom gledati što se zbiva i dali će Fjora uloviti mačka? U dvorani je nastao je urnebes.

Mačak se spasio skokom kroz prozor, a Fjoru je smirio barba Jerko Raškić. Glumci su, kad su došli k sebi, izgovorili još nekoliko rečenica kojima su vjerojatno završili svoju svađu i predstavu. Još prije nego su oni završili više od pola naroda je smijući se mačku i pasu izašlo van i uputilo se doma.

Poslije više godina sam čuo da je neki Francuz rumunjskog porijekla izmislio teatar apsurda, a ja se pitam nije li se tu večer pred našim očima odvijao pravi teatar apsurda! Ali, što ćeš, mi smo bili malo selo na brdovitoj Korčuli do kojega su teatarske novotarije teško dolazile, a još teže odlazile.

Pročitajte još

Oboljeli od multiple skleroze obilježavaju svoj Nacionalni dan, za njih je Mala Onofrijeva u narančastom

Dulist

[FOTO] TJEDAN CJELOŽIVOTNOG OBRAZOVANJA U Studentskom domu mijesilo se slatko

Dulist

ŠAPA TJEDNA Bura the Dog!

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija