Aktualno

KLINIČKI PSIHOLOG MR. SC. JOSIP LOPIŽIĆ Negiranje bolesti je daleko veći problem od notornih ‘teorija zavjere’

Koronavirus nesumnjivo ostavlja traga i na psihološko zdravlje čovjeka. U to smo se uvjerili tijekom razdoblja lockdown-a kada je kako tvrde stručnjaci čak 20 posto populacije pokazalo simptome depresije, anksioznosti i stresa. Od tada je proteklo gotovo pola godine te je za očekivati da su sa zaraženima narasle i ove brojke. Očekuje li nas jednak PTSP kojeg smo doživjeli nakon Domovinskog rata, kako prevenirati pojavu poteškoća, ali i olakšati našim najmlađima život u dobu ‘novog normalnog’ za čitatelje DuLista ispričao je klinički psiholog Josip Lopižić, ujedno predsjednik Hrvatskog psihološkog društva te član Izvršnog odbora Europske federacije psiholoških udruga.

Situacija pandemije koronavirusa i brojne restrikcije koje ona donosi, kažu pojedini stručnjaci, za određen broj ljudi po nekim značajkama gora je i od rata. Biste li se složili s tom tvrdnjom?
Na ovo pitanje se ne može jednoznačno odgovoriti. Sasvim je individualno kako tko doživljava aktualnu situaciju i kako se s njom nosi. Netko će reći da mu je puno gore nego za vrijeme ratnih zbivanja i enormnog stresa koji smo proživjeli, netko će reći da je sadašnja situacija daleko lakša te da ima određeni osjećaj kontrole nad osjećajima i ponašanjem, da je sve predvidljivije, a postoji nemala skupina pojedinaca koja u sadašnjoj situaciji vidi niz benefita, osobito se to odnosi na vrijeme ‘lockdown-a’ koju je niz pojedinaca doživio kao darovano vrijeme za opuštanje, razmišljanje, restrukturiranje misli i za različite oblike ‘dovršavanja nezavršenih poslova’. Dakle, doživljaj pogođenosti i pitanje u obje situacije je jako individualan, ovisi o osobi, strukturi osobnosti, prethodnim iskustvima, radnom i obiteljskom statusu te nizu drugih elemenata. Konačne rezultate dat će nam rezultati istraživanja. Opravdano se je pitati koliko nam iskustvo ratne traume pomaže i olakšava prevladavanje sadašnje situacije? Mene osobno baš to jako zanima.

Jasno je kako će zadravstvena kriza imati dugoročne posljedice, a sukladno dosadašnjim znanstvenim istraživanjima neke se poteškoće izazvane traumatičnim iskustvom mogu javljati još godinama nakon što ona prođe. Kako ih prepoznati i kako se nositi s njima? Je li posljedice moguće prevenirati, a s obzirom na neizvjesnost događanja?
U pravu ste kad to tvrdite. Kad su u pitanju psihološke posljedice aktualne krize opravdano je govoriti o mogućem razvoju različitih psihičkih poteškoća pa i o posttraumatskom stresnom poremećaju. U sadašnjoj situaciji, ali i u situaciji krize općenito pa i izvan konteksta pandemijske ugroze, psihološke posljedice značajnijim dijelom su određene samom ugrozom, ali važno je napomenuti da su posljedice stresa uvijek određene i našim odgovorom na tu ugrozu, iako se u većini slučajeva ti čimbenici isprepliću i međudjeluju. Upravo s obzirom na te složene međuodnose, različite psihičke smetnje javljat će se u različito vrijeme te se mogu očekivati i u različitim skupinama ljudi. Ovdje možemo govoriti o najrazličitijim uočljivim simptomima – pojačanoj podražljivosti, napetosti, tjeskobi, padu raspoloženja. Važno je napomenuti da je u situaciji krize normalno biti tjeskoban, anksiozan kao što je u tužnim situacijama, normalno biti tužan. Međutim, tjeskoba i pad raspoloženja koji nisu sukladni situaciji svakako zahtijevaju neku vrstu intervencije. Što se tiče najugroženijih skupina, treba spomenuti oboljele od COVID-a, osobito one s težim oblicima bolesti, dalje su to osobe koje su povećano izložene obolijevanju, svakako zdravstvenu djelatnici, ugroženije su osobe koje su i ranije imala određene psihičke tegobe te, naravno, osobe mlađe životne dobi. Od upita kako prevenirati pojavu psihičkih poteškoća do kako se aktualno s njima nositi postoji niz vrlo konkretnih naputaka i prijedloga koji se odnose na sve segmente našeg života pa čak u ‘kuharice – što i kako, od buđenja do usnivanja’. Ali ukratko – pokušati ustrojiti zdravi životni stil, razumno poticati i promicati optimizam i konzumaciju informacija, ograničeno izlaganje senzacionalističkim informacijama o bolesti, osobito ‘teorije urote’, poticanje socijalnih odnosa, poticanje svrhovitog života, a ne njegovo svođenje na strah i bijeg od izvjesne smrti.

Kako olakšati djeci djetinjstvo i rast u ‘novom normalnom’?
Djeca i mladi su doista u svakom smislu ranjive skupine, jer su u procesu intenzivnog razvoja, što znači da svaki nepovoljniji utjecaj u tom razdoblju može imati značajne posljedice za kasniji razvoj mlade osobe. Nepovoljni životni događaji i razni stresovi mogu u toj osjetljivoj razvojnoj dobi stvoriti osjetljivost, odnosno predispoziciju za razvoj raznih psihičkih bolesti u odrasloj dobi. Istovremeno, upravo mladi imaju izrazito velike prilagodbene kapacitete, te ih u tome smislu svaki štetni utjecaj može naučiti i nekim dobrim stvarima poput razvijanja tolerancije i solidarnosti. Obzirom na dob, razlike postoje i ne možemo uopćavati. Primjerice, kod manje djece, izraženiji je utjecaj roditelja. U tome smislu važnije je što roditelj čini nego što govori, a izrazito je loše kada šalje dvostruke poruke. Način na koji roditeljdoživljava ovu krizu jako će utjecati i na njihovu djecu. Adolescenti su, pak, više oslonjeni na svoje vršnjake, te svoje potrebe ostvaruju u intenzivnijim socijalnim umreženjima. Stoga će njima posebno teško pasti bilo koji vid restrikcije. Nema koristi od ljutnje na pojedine oblike ponašanja mlađih članova našeg društva. Moramo znati kako je njihova ličnost još u razvoju i kako oni naprosto nemaju tako izgrađene mehanizma obrane koji bi, s pozicije odraslih, bili posve konstruktivni. Mladi teže kontroliraju nagone i teže slijede upute, pa je u tom smislu odgovornost opet naša. Kako bi i oni pridonijeli zajedništvu i osjećaju povezanosti u solidarnosti i činjenju dobra, treba pronaći i načine kako ih motivirati. Nažalost, mislim da smo i tu dosta zakazali, u smislu da smo zanemarili ulaganje u emocionalni odgoj i razvoj mladih ljudi, osobito u emocionalno razumijevanju drugih, u razvoj osjećaja odgovornosti za druge i sl.

Koliko je informacija prema Vašem mišljenju ‘dovoljno’?
Biti informiran u ovakvim situacijama je nužnost! Međutim, trebamo birati izvor informiranja i količinu informacija i izloženosti. I bez obzira uznemiruju li nas vijesti koje čujemo ili se s njima ‘dobro nosimo’ dobro je ograničiti vrijeme i duljinu izloženosti mediju koji te vijesti prenosi. Zamjetno je da se u vrijeme pandemije ubrzano pune, a tempo objavljivanja je ubrzan. Odabrati konzumaciju vijesti na dvaput dnevno je sasvim dovoljno, o bilo kojem ‘ekranu’ da je riječ, osobito prije spavanja – sklonite mobitel, tablet, ugasite TV, radio – radije čitajte knjigu ili slušajte dobru glazbu. Ukoliko smo aktivni na društvenim mrežama, dobro se odlučiti na vremensko ograničenje, pratiti samo neke grupe ili osobe, beskorisno je i besmisleno stalno pregledavanje i provjeravanje vremenske crte, a osobito upijanje tuđih priča i emocija.

Vijesti se preko društvenih mreža šire poput požara pa se često susrećemo sa stigmatizacijom oboljelih, ali i ‘teorijama zavjere’. Kako tome stati na kraj?
Nikoga ne možete spriječiti misliti što hoće i kako hoće i tu činjenicu treba poštovati. Ljudi su po svom obrazovanju, interesima, sustavu vjerovanja, a osobito po svojoj unutarnjoj strukturiranosti različiti. Razmišljanjem, mišljenjem oblikujemo svoju stvarnost, ali i osmišljavamo sve što se oko nas događa, a kako je ovu situaciju doista teško osmisliti u pokušajima pronalaženja smisla može nas dovesti u rizik da određujemo, definiramo razne krivce, od pojedinaca da skupina i sustava. A sve u funkciji nalaženja krivca kako bismo situaciju bolje razumjeli, kontrolirali, a time i smanjili tjeskobu koja pred nepoznatim raste. Netko je tome skloniji, a netko nije. I nije problem u različitosti mišljenja; problem je kada takvo mišljenje postane destrukcija za nas same i okolinu, kada postaje osnova nekonstruktivnog ponašanja i čije posljedice počinju ugrožavati druge ljude. Posebice kada se negira bolest. Što je realno daleko veći problem od notornih ‘teorija zavjere’. Što se stigmatizacije tiče, ona se se ne može izbjeći i teško joj je ‘stati na kraj’. Kroz ljudsku povijest fenomen stigmatizacije je poznat, osobito kad su zarazne bolesti u pitanju. U određenoj mjeri nešto se može postići edukacijom… I glede stigmatizacije kao i teorija zavjere mediji imaju veliku ulogu. Pitanje je znaju li to i znaju li s tim.

Mnogi nemaju znanja i resurse da psihološki prebrode ovakve do sada nezamislive okolnosti. Može li institucionalna podrška u Hrvatskoj odgovoriti ovim izazovima?
Institucijska i neinstitucijska podrška ima resurse i od samog početka krize neprekidno pomaže na najrazličitije načine. Psiholozi, psihijatri kao i drugi stručnjaci mentalnog zdravlja poduzimaju sve moguće aktivnosti koje im stoje na raspologanaju kako bi posljedice utjecaja aktualne krize bio što manji, kako na pojedinca tako i na sveukupnu zajednicu sa svim svojim karakteristikama i aspektima. Od izravnog rada s pojedincima u krizi u okviru ustanova u zdravstvu, do onih zaposlenih u školskom sustavu, socijalnim službama, te cijelom spektru institucija neumorno rade na ublažavanju ovih poteškoća. Od organizacije izravne psihološke potpore do online savjetovanja, od organizacije mreže telefona za psihološko pomoć, edukacija, webinara, nastupa u medijima, aktivno i profesionalno.

Stručnjaci iz područja zdravstva i obrazovanja ističu da su problemi financijske nejednakosti sada dodatno naglašeni. Mnogi se bore za golo preživljavanje. Kako će, psihološki, prema Vašim procjenama, izgledati postkorona društvo?
Jako je teško odgovoriti na ovo pitanje i mogući su različiti scenariji. Za očekivati je promjene u svim aspektima života, u svim sustavima, od gospodarstva, socijalnog sustava do zdravstva do zakonodavstva. Kojim putem ćemo krenuti teško je reći, ali za priželjkivati je više solidarnosti ukoliko u budućnosti želimo izbjeći još veće katastrofe, epidemije i krize koje nisu isključene. Svaka varijanta sigurno će zahtijevati jako velike prilagodbe pojednica i zajednice. I više vjerovanja ekspertima, a manje improvizacija na svim razinama življenja.

Iz tiskanog izdanja od 4. studenog 2020.

Pročitajte još

SANDRA SAMBRAILO ‘Šinteri nam odvode pse sa Žarkovice’

Dulist

‘JEDAN OD NAJVAŽNIJIH DIJELOVA AGLOMERACIJE’ Raspisan tender za pročistač otpadnih voda ispod Petke

Dulist

JASMIN ŽUSTRA NAKON 30 GODINA DOBIO SPOR ‘Presretan sam! Sada napokon mogu ponovno tražiti status branitelja’

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija