Na prvi koncert američkog noise-core banda Daughters zamalo sam zakasnio zbog iznimno dugačkog reda na surinamskom štandu za hranu. Kapsalon je bio fantastično ukusan i taman sam u usta ubacivao posljednje prutiće pomfrita i gurao se prema prvom redu do bine kad je band stupio na pozornicu i započeo sa svojim nastupom koji se najbolje može opisati kao ‘kontrolirani kaos’. Činjenica da im je pripala nezahvalna uloga otvaranja festivalskog dana u četiri popodne nije ih spriječila da par tisuća fanova napuni ogromnom količinom energije i adrenalina. Mojom srećom red na štandu nije bio niti jednu osobu predugačak, jer bi propuštanje makar i minute koncerta bila ogromna šteta.
To je ujedno bila i prva turneja ponovno okupljenih Daughtersa nakon skoro desetljeća neaktivnosti na kojoj su promovirali svoj najnoviji album ‘You Won’t Get What You Want’. Iako su karijeru započeli kao grindcore band, vrlo brzo su pronašli svoj zvuk u noise-mathcore niši, najviše zahvaljujući svojem karizmatičnom frontmanu Alexisu Marshallu. Ukoliko ste propustili taj album, obavezno ga poslušajte, jedan je od najboljih albuma dvije-osamnaeste.
Daughters su mi nakon tog nezaboravnog nastupa na Roadburnu postali ‘must-see’ live band pa je tako kozmos odlučio da mi njihov nastup kao predgrupa grupama Amenra i Deafheaven bude i posljednji živi nastup prije dolaska pandemije u naše živote. Kad je cijeli koncertni svijet prestao sa radom, Alexis Marshall odlučio je sve svoje slobodno vrijeme i svu svoju frustraciju i anksioznost usmjeriti na kreaciju solo albuma koji je proteklog vikenda napokon ugledao svjetlost dana. Čim u svoj glazbeno-reproduktivni sustav prvi put učitate album ‘House of Lull. House of When’ shvatit ćete da je to pravi, izvorni Alexis koji za vrijeme nastupa na pozornici ne oklijeva publici prezentirati sve svoje auto-destruktivne emocije, nerijetko odlazeći sa bine prekriven modricama, podljevima i posjekotinama.
Iako je Marshall iznimno zaslužan za cjelokupni zvuk Daughtersa zbog svojeg prepoznatljivog vokala, njegov solo album ipak je veliki odmak od zvuka grupe, najviše zbog orijentacije na perkusije, saksofon i feedback koji neumoljivo zaziva tinitus kod slušatelja negdje na zavojitoj i zakučastoj cesti od Einstürzende Neubauten preko Imperial Triumphant sve do Swansa. Uvodna pjesma ‘Drink from the Oceans. Nothing Can Harm You’ majstorski će vas uvesti u kaotični svijet Marshallovog toka svijesti, dok ‘It Just Doesn’t Feel Good Anymore’ perfektno koristi artikle nabavljene u obližnjoj željezariji kako bi što bolje dočarao krš i lom dok vas Alexis s krova najviše zgrade doziva povikom ‘Meet Your Obligations’.
Poetska ‘Youth as Religion’ uz zavidnu količinu feedbacka zaziva zlatno doba Nicka Cavea, čineći diptih s idućom stvari ‘Religion as Leader’. Odjavna ‘Night Coming’ savršen je epilog albuma koji na malo više od četrdeset minuta uspijeva u svojim namjerama da istodobno javnosti predoči svu svoju ranjivost i slušateljima omogući introspekciju svojih osobnih nesigurnosti.
‘House of Lull. House of When’ nije lagana bezbrižna ljetna limunada, niti je album koji ćete raspaliti iz svojeg auto-radija ili portable bluetooth zvučnika na plaži, već je album koji zahtjeva vašu punu pozornost i spremnost na razmišljanje. Ovo je album koji je najbolje slušati pomoću slušalica duboko u nesanoj vreloj ljetnoj noći dok vam onaj jedan dosadni komarac uporno zuji oko uha. Album uz kojeg ćete idealno zamišljati neko buduće vrijeme bez zdravstvenih mjera i trenutak kad će vam Alexis opet sa pozornice bezbrižno sletjeti na ramena i protrčati kroz publiku.
Foto: Sargent House / Bandcamp