Kapetan Zdravko Prohaska nakon 42 godine navegavanja, odlučio je otići u mirovinu. Rođen je 26. kolovozu 1949. godine na Pelinama u Gradu, u obitelji pomoraca. Naime, stopama oca Frana, koji je bio strojar, krenula su i sva petorica sinova.
Jedino je kapetan Zdravko pošao u nautiku, dok su ostala četvorica braće strojari. Povodom Dana pomoraca s njime smo porazgovarali o navegavanju, moru i svemu vezanom za život jednog pomorca.
– Išao sam u dvije škole, u nautiku i u glazbenu školu. Kad je došlo vrijeme za odlučiti što dalje, rekao sam majci Jeli kako bih studirao. Ona mi je rekla „Odakle? A sramota je pitat braću“. S obzirom da je otac navegavao, nastavio sam nautiku – govori kapetan Prohaska koji je svoj prvi vijađ napravio odmah po završetku srednje škole na Jadroliniji.
– Iskrcao sam se nakon kratkog vremena i upisao Višu pomorsku. Htio sam studirati jezike i raditi nešto u turizmu, no tada se ukinula Viša turistička škola pa sam upisao Višu pomorsku. Na drugoj godini studija oženio sam se pokojnom suprugom Ivanom i kad sam završio Višu, s obzirom da su starija braća već pošla na stranca, odlučio sam uzet vreću na leđa i poći na more. Sjeo sam na autobus i pošao za Trst kako bih se ukrcao na jednu američku kompaniju. Nikome tada nije bilo jasno kako sam dobio vizu, jer nisam još ni vojsku odslužio. U ono doba nije se moglo tek tako ići vanka, bez dozvole vlasti. Tamo sam proveo 10 mjeseci. Vratio sam se doma i odslužio vojsku, odnosno mornaricu u Puli. Zatim sam pošao na Alžirca na kojem sam proveo punih 25 godina. Brzo sam napredovao u poslu, ne znam je li zato što sam bio pametan ili što sam imao sreće – dodaje sa smješkom i priča dalje:
– Bio sam na tankerima pa na gas tankerima. Poslije Alžirca prešao sam na još jednu američku kompaniju, na kojoj sam proveo pet godina. Zadnjih deset godina proveo sam na Pronavu i „K“ lineu. Priznajem da sam se istrošio nakon 42 godine navegavanja i zbog toga sam odlučio poći u mirovinu – naglašava.
KRUH SA SEDAM KORA
Na pitanje je li posao pomorca još uvijek kruh sa sedam kora, odgovara:
– Jest, kako nije. Mi pomorci naučimo se na takvu vrstu života i to nam u neko doba postane regula. Ja sam navegavo na velikim brodovima, pa je bilo manje rizično, no svi mi krvavo zarađujemo svoj solad. A bilo je zaista svega u ovih 42 godine. Jednom smo išli za Kanadu, a vremenski uvjeti bili su grozni, ciklona za ciklonom. Prepao sam se da nećemo izvući živu glavu.Kompanija je tada plaćala organizacije koje su nam preko faksimila davale rute. A ja sam ih trebao slijediti, ali nakon 5 do 10 dana valjanja, čovjek ne zna što učiniti. Ne možeš spavati, ne možeš jesti, ne možeš stat na nogama. Ljudi gledaju u tebe, a ti ne možeš ništa. No ima Boga, jedan Očenaš i Bože pomozi jedino ti je što ti tada preostane. Jednom smo pak išli za Nagoyu, a tamo ogromni tajfuni. Znao sam da ću jednog sigurno zakučati. Drugi ti prođe pokraj krme, a ti se vratiš po bonaci. Ali Sveti Nikola i Sveti Vlaho te čuvaju. Jednostavno smo na sve naučili i to ide u radni staž.
TANKEROM PORED GRADA
Posebno se sjeća dana kada je s tankerom prošao pored Grada.
– To je bio prvi i zadnji put da sam kao kapetan prošao pored Grada. Prolazio sam ranije kao kadet na Jadroliniji. Dobili smo prijevoz nafte iz Alžira za Italiju. Imao sam vremena za doći do Grada. Nisam želio smanjivat makinju, a s obzirom da je na brodu bilo nekoliko Dubrovčana, predložio sam im da prođemo pored Grada. Svi su to željeli i odlučio sam da ćemo proći s vanjske strane Lokruma, jer nisam imao kartu za proći između Porporele i Lokruma. Bilo je to 8. ožujka 1986. u šest sati ujutro. Zvao sam suprugu Ivanu da dođe s djecom na Goricu da im mogu mahnut. Došli smo do Lokruma i tukao sam ravno na Danče. Smanjio sam makinju, na mostu svi naši, trubimo, a srce veliko. I časne s Danača su nas pozdravile. U to vidim brata Borisa s linculom maše s krova svoje kuće na Gorici. U zadnji tren sam okrenuo brod, tresao sam se kao prut jer nam je cijela krma bila u uvali. Naime, za prolaz kroz teritorijalne vode morao sam dobit dozvolu. Znao sam da će mi, ako budem tražio dozvolu za vrijeme radnog vremena, reći da se maknem. Stoga sam zvao u nedjelju ujutro u gvardiju. I tako sam dobio dozvolu. Kasnije mi je jedan gospar rekao kako je neki budala tankerom prošao pored Grada, na što sam mu odgovorio da sam ta budala bio ja – priča kroz smijeh kapetan Prohaska i dodaje kako su danas uvjeti navegavanja puno bolji, nego kada se počeo baviti ovim poslom, no zato su obaveze puno veće.
– 70-ih i 80-ih godina čovjek je imao puno više vremena, a puno manje obaveza. Ugovori su bili duži, komunikacija je bila rjeđa jer je postojala druga tehnologija. Od 90-ih godina stvari su se promijenile. Agencije su uzele stvari u svoje ruke. Ugovori su puno kraći, ali su dužnosti na brodu i papirologija puno veći. Danas sjedim za stolom najmanje 10 ura na dan, uz dva do tri kompjutera. To nije dobro. U pomorstvu je danas sve kompjuterizirano, a ako nisi informatički obrazovan, izgubljen si slučaj. 70-ih i 80-ih godina molio sam Boga kada ću ući u porat da se mogu odmorit, no danas je obrnuto. Kada uđem u porat molim Boga kad ću izaći jer je toliki pritisak na preciznosti ukrcaja i iskrcaja tereta,toliko je inspekcija, da jednostavno moliš Boga kad ćeš izaći vanka. Ali su se popravili uvjeti na brodu pa je danas puno lakše i ugodnije navegavat – napominje. Ipak, od mora nešto mu je ipak draže. Naime, posebna mu je čast što je 1999. bio izabran za festanjula Feste svetoga Vlaha.
– To mi je bila velika čast. Kad se ovdje u Hladnici otvorila butiga pošao sam nešto kupiti. Tada me je žena na kasi pitala „Kapetane, što tražite?“. A ja sam je pitao kako to da zna da sam kapetan. Ostala je bez riječi. I na to sam joj odgovorio da bi mi bilo draže da me zove festanjul nego kapetane, jer mi je veća čast to što sam festanjul, nego što sam kapetan. To sam uvijek htio! I to mi se ostvarilo – dodaje kapetan Prohaska koji se u mirovini namjerava posvetiti brodomodelarstvu.
BROD U DUŠI
– Brodove izrađujem već 20 godina, a i član sam udruge brodomodelara. Osvojio sam i nekoliko medalja, no nikad zlato. No, nije mi do toga. Svaki moj brod ima svoju povijest. Točno znam gdje sam ga radio. Na svakome su potpisi pomoraca s kojima sam navegavao jer je svaki rađen na brodu. To mi je valjalo za skratit vrijeme na brodu – naglašava. Na naše pitanje bi li mladima preporučio pomorski život, dodaje:
– Neka idu na more, jer su u današnje vrijeme uvjeti navegavanja puno lakši. No, moraju imati školu, jer bez škole nema ničega – poručuje i za kraj dodaje:
– A svim pomorcima i njihovim obiteljima želim čestitati Svetog Nikolu i naravno poželiti mirno more!