Oni su naši susjedi, sjede do nas u autobusima, poslužuju nas, kuhaju nam jela u ugostiteljskim objektima, brinu se za čistoću našeg grada… A znamo li uopće tko su? Odakle dolaze? Jesmo li se potrudili to i saznati? Jesmo li ih pitali kako im je u našem gradu, treba li im pomoć? Vodi li itko računa o sve većem broju stranih radnika u našem gradu i njihovoj integraciji? Jesmo li se uopće potrudili upoznati ih s našim jezikom, kulturom i običajima? Doznati nešto o njima samima, o njihovoj kulturi, vjeri, običajima? Sve su to pitanja koja se nameću zbog sve većeg priljeva strane radne snage, ne samo na razini Dubrovnika, već i cijele Hrvatske. Kontakti s njima su, čini nam se, prepušteni pojedincima u njihovim pretežito poslovnim krugovima i ne postoji nikakva lokalna pa ni nacionalna strategija za njihovo uključivanje u naše društvo. Tome najbolje svjedoči i čuđenje koje je zahvatilo hrvatske građane nakon dočeka 2024. na glavnom zagrebačkom trgu.
Svi gradovi koji imaju veliki uvoz radne snage, morali su reagirati jučer. Vidimo i mi kod nas kako je u našim kvartovima sve više i tamnoputijih ljudi i ljudi druge rase, što nije loše jer nas sve skupa to obogaćuje, ali moramo im pomoći da se integriraju, ali i našim građanima da ih razumiju i da imaju pozitivan stav prema njima – Nikolina Trojić
Kao da nam je tek tada pala koprena s lica pa smo progledali i vidjeli koliki je broj stranaca među nama, ljudi drugih rasa, vjera, kulture i običaja. I to je naša budućnost jer je Hrvata sve manje, nema tko raditi pa moramo uvoziti radnu snagu. Prvi korak ka njihovom uključivanju u hrvatsko društvo svakako jest upoznavanje s hrvatskim jezikom i kulturom. Korak naprijed ove je godine napravio Grad Zagreb koji će za strane radnike organizirati besplatne tečajeve hrvatskog jezika. Treba li to napraviti i u Dubrovniku? Kasnimo li s tim? Odgovore smo potražili kod Nikoline Trojić, predsjednice Županijske komore Dubrovnik koja već neko vrijeme govori upravo o potrebi integracije stranih radnika u naše društvo.
Moramo prvi pružiti ruku
— Da bilo što organiziramo za njih, automatski im pokazujemo dobru volju da ih prihvaćamo kao ravnopravne, sebi jednake i da smo otvoreni za njihov dolazak. Već je to neki iskaz dobre volje, a čim ste to pokazali, onda i oni imaju veći interes biti dio ovog društva, a ne neka izdvojena skupina kao što se moglo vidjeti u Francuskoj i Njemačkoj gdje se oni separiraju. Oni na neki način stoje u svojim kvartovima, ne uče jezik zemlje u kojoj žive, nisu posebno povezani s kulturom i nacijom među kojom žive te forsiraju svoje. To nije loše, njihovo treba zadržati, ali bilo bi dobro da postanu punopravni akteri našeg društva gdje zarađuju svoju plaću – ističe Trojić za DuList te naglašava kako je Hrvatska mala zemlja koja se suočava s nedostatkom ljudstva pa su to naši budući sugrađani.
— Trebamo više poraditi na tome da se oni integriraju na način da mi prvi pružimo ruku – rekla je dalje te naglasila kako se u Komori počelo s tečajevima hrvatskog jezika. Županijska komora Otočac je, naime, pokrenula ubrzani početnički tečaj hrvatskog jezika za strance, koji se mogao pratiti ne samo uživo već i online pa je bio dostupan svima koji su ga htjeli pohađati.
— Bilo je interesa. To jest najbolji prvi korak, pomoći im u učenju jezika, a onda ih uključiti i u društvena, kulturna, sportska i druga događanja – rekla je naša sugovornica. Na pitanje treba li se u sve to uključiti i Grad Dubrovnik, ne čekajući državu za prvi potez ističe: Grad se mora uključiti!
— Svi gradovi koji imaju veliki uvoz radne snage, morali su reagirati jučer. Vidimo i mi kod nas kako je u našim kvartovima sve više i tamnoputijih ljudi i ljudi druge rase, što nije loše jer nas sve skupa to obogaćuje, ali moramo im pomoći da se integriraju, ali i našim građanima da ih razumiju i da imaju pozitivan stav prema njima. I da ti ljudi nisu odsječeni. Bilo kakva loša, gruba situacija, stvorit će u našem narodu strašan otpor. Tu će doći do pucanja. Za sada takvih loših stvari mi u Dubrovniku nemamo, ali čim se dogodi, stvorit će spram njih neviđenu mržnju. A na tu statistiku se mora dogoditi – mišljenja je predsjednica Županijske komore Dubrovnik.
Oni će zarađivati naše mirovine
— Činjenice govore u prilog tome da je nas sve manje i da nam nema tko raditi. Ako želimo imati mirovine i opstanak ovakvog sustava, nama treba netko drugi zaraditi za nas. Taj netko drugi je netko tko je druge rase, druge vjere, dakle došljak, a kako ćemo ga mi primiti ovisi o nama samima. Ako ga dobro primimo, to je bolje i za njih i za nas. Uvijek smatram da je s nekim neugodnim situacijama bolje upravljati nego pustiti da se razvijaju same. No, većinu stvari koje su nam nelagodne volimo pustiti da vidimo što će se dogoditi pa se možda same riješe. A najčešće se same ne riješe nego kasnije saniramo štetu. I onda smo svi generali poslije bitke. Ja sam svojevremeno čak bila komentirala da bi strani radnici trebali ići u procesiji sv. Vlaha. Ne mora to biti iskaz njihove vjere, već iskaz prisustva u ovom gradu, pogotovo onih koji ostaju cijelu godinu. Zašto ne? Samim time se, jednim deklarativnim aktom, pokazuje da su dio ovog grada, dio nas i mi ih primamo. Kad ih mi vidimo u procesiji, i naš je stav drukčiji spram njih. A to je samo jedna sitnica – smatra Trojić te napominje kako su oni naša budućnost.
— To su ljudi koji će zarađivati naše mirovine i kao takve ih trebamo promatrati – zaključuje.
Epski razmjeri!
Gradski vijećnik Andro Vlahušić naglašava kako se događaju promjene demografije u epskim razmjerima.
— Znatno duže je trebalo Slavenima, jedno dvadeset puta, da dođu do Jadrana nego što je promijenjena demografska struktura u zadnjih pet godina. Prije pet godina nismo uopće imali stranih radnika. U cijeloj Hrvatskoj imali smo par tisuća radnih dozvola. Dogodila se korona i nevjerojatan demografski slom u Hrvatskoj koji nije samo na razini brojki, nego smo postali usamljeno društvo. U Dubrovnik 52 posto obitelji čini jedno ili dvoje ljudi od čega je vjerojatno dvije trećine starijih. Taj slom hrvatske obitelji i hrvatskog stanovništva je nezabilježen u zadnjih 13 stoljeća – naglašava Vlahušić.
— Migracije stanovništva bile su svako 40 – 50 godina, a Dubrovnik se cijelo vrijeme mijenjao u fundusu stanovništva od Prevlake do Neretve, a našim zaleđem i to su uglavnom bile jedino slavenske migracije. U zadnjih pet godina Dubrovnik je demografski i kulturološki otok, nemamo nikakvo zaleđe, pa čak više ni slavensko jer je prostor od Trebinja do Sarajeva polu prazan, kao što je i naše Primorje. Mi smo se toliko počeli zanimati politikom, ostankom na vlasti, nekim fondovima, novcima, projektima, zgradama, cestama da smo izgubili iz pojma da u Dubrovniku postoje ljudi i da oni pred deset godina i danas nisu više isti. U zadnjih 10 godina smo se inkapsulirali u male obitelji. S druge strane došla je ogromna inflacija koja je ljude zatvorila u kuće. Postali smo zatvoreno malo selo u kome je 52 posto obitelji mononuklearno ili binuklearno, dakle s jednim ili dva pojedinca te imamo oko 5 tisuća ljudi, čak i ne znamo koliko ih je! Ne objavljuju se podatci o radnim dozvolama za grad. Znamo da ih je lani na razini županije bilo 10 tisuća pa je realno da ih je u samome gradu barem 5, ako ne i 6 do 7. Imamo dakle pet tisuća ljudi bez hrvatske domovnice i taj skok koji smo u Dubrovniku doživjeli je nepojmljivih epskih razmjera. Znatno kraće je Dubrovnik promijenio ljude koji spavaju u njemu ili obavljaju bilo kakav posao, nego što je to trebalo Njemačkoj za 20 godina, Švedskoj za 30 godina, Francuskoj za 30 godina. I to nitko ne primjećuje i nije izrekao nikakvu javnu zabrinutost, nešto – iznosi Vlahušić.
Upoznajmo ih
— Zemlje poput Švedske, Njemačke, Francuske muče se s integracijom i kriminalom. Ja bih da imam moć u gradu, sjeo sa svim poslodavcima i formirao jednu do dvije gradske tvrtke za posredovanje u zapošljavanju. Da vidimo plaćaju li porez na dohodak u Dubrovniku. Mislim da ih pola ne plaća. Grad te podatke ne zna. Možda imamo 5 tisuća ljudi od kojih rijetki plaćaju porez na dohodak. Tko o tome vode računa? – ističe naš sugovornik te dodaje da bi on, da je gradonačelnik, obišao strane radnike, vidio kako žive, pitao ih imaju li liječnika, osigurao im tečajeve hrvatskog jezika te vodiče koji bi ih upoznavali s kulturom grada, našim identitetom…
— Možemo pokazati da nam je stalo do njih. Možemo im platiti sistematske preglede… No, ne radi se apsolutno ništa, a pred nama se događaju migracije stanovništva dvadeset puta veće nego što je dolazak Slavena na Jadran. Sve to nam se događa pred očima i slijepi smo. Zašto? – pita se Vlahušić. Smatra kako bi Gradsko vijeće, makar na neformalnoj sjednici, trebalo dobiti podatke o tome koliko je stranaca u našem gradu, koje su nacionalnosti, vjeroispovijesti, koliko ih je došlo s obiteljima…
— Napravimo za njih mali upitnik, upoznajmo ih. To su ljudi koji putuju s nama u autobusima, koji rade na našim gradilištima, koji nas poslužuju… Nisu roboti. Žive kod nas, mi se njih bojimo, oni nas. Je li itko došao u osnovne škole i počeo djeci pričati tko su ti stranci. Događaju nam se demografske promjene u epskim razinama, a nitko to kao da ne primjećuje, kao da se to kod nas ne događa. Što ako dogodine bude 10 tisuća stranaca u Gradu? Jesu li to ljudi koji će se sutra oženiti za našu djecu? Pa naravno da hoće. Hoćemo li mi za 10 godina kao u Londonu imati Filipinca ili Nepalca gradonačelnika? Ne kažem da je to loše, London živi s tim. Premijera Indijca. Ako kažemo da nam je to sasvim svejedno, što onda ratujemo s nekom ekavicom, što tučemo neku djecu u Vukovaru jer govore drugi jezik. Kao da imamo koprenu, kao da nam je mozak isključen i kao da nas je netko začarao da ne vidimo što se oko nas događa. Ono što se dogodilo drugdje u Europi, dogodit će se i u Hrvatskoj brzo. Samo što se u niti jednoj europskoj zemlji nikada u povijesti nije u pet godina dogodilo ono što se događa u našem gradu. Imamo 10 tisuća radnih dozvola, a ne znamo čak ni tko su ti ljudi, niti trebamo li im pomoći, pate li, osjećaju li se kao robovi. Ne znamo ništa. Niti štitimo sebe niti štitimo njih pa ćemo nagrabusiti i mi i oni – ističe Vlahušić.
Tečajevi hrvatskog za strance – interesa ima!
Budući da je prvi korak u integraciji u društvo učenje jezika zemlje u koju si došao, zanimalo nas je hoće li Grad Dubrovnik, poput Zagreba, omogućiti besplatne tečajeve hrvatskog jezika strancima te ima li u planu donošenje svojevrsne strategije ili nekog akcijskog plana. Odgovor do zaključenja ovog teksta nismo dobili. No, da se nešto radi po ovom pitanju dubrovačka javnost bi sigurno bila upoznata s tim, baš kao što znamo kad se koja cesta popravlja, gdje se postavlja nova rasvjeta, rukohvat…
Ipak, naišli smo na sjajnu inicijativu Caritasa Dubrovačke biskupije koji je prošle godine u Centru za jezike Sveučilišta u Dubrovniku organizirao tečaj hrvatskoj jezika za raseljene osobe iz Ukrajine. Više o tome, ali i općenito o interesu stranaca za učenjem hrvatskog jezika razgovarali smo s voditeljicom Centra za jezike dr. sc. Zrinkom Režić Tolj.
— Interes za učenje hrvatskog jezika postoji i raste. Raste s obzirom i na globalnu, ali i lokalnu situaciju jer je primjetno koliko je narastao broj stranih radnika u Hrvatskoj. Mi smo dosad zapravo najviše interesa imali od strane individualaca, ljudi koje je život doveo ovdje, ne uvijek zbog posla. Oni uče jezik i formalno i neformalno, možda ipak više neformalno, ali prije ili poslije shvate da bi im trebalo strukturirano učenje hrvatskog jezika. Mi smo zadovoljni, hrvatski se uči i učit će se, interes postoji i raste – ističe Zrinka Režić Tolj te ističe kako je najveći interes dosad bio za razinu A1.
— Program hrvatskog jezika za strance izvodi se od proljeća 2022. godine te je u posljednje dvije godine 51 polaznik pohađao tečaj od čega ga je njih 46 završilo. Od toga broja imali smo 26 polaznika našeg komercijalnog programa, dok smo na proljeće prošle godine, u suradnji s Caritasom Dubrovačke biskupije imali i 25 polaznika iz Ukrajine. Njih 20 je program i završilo – ističe naša sugovornica te napominje kako je ova suradnja s Caritasom važna za sve pa tako i za Sveučilište u Dubrovniku i Centar za jezike. Napomenula je kako je trenutno 14 polaznika tečaja hrvatskog jezika za strance, njih deset u komercijalnom programu te četiri stipendista Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske. Osim toga, otvorene su i prijave za novi, proljetni ciklus pa će se krajem siječnja znati koliki je za njega interes.