Grad

Jeste li spremni za 10 godina imati Filipinca za gradonačelnika?

Jeste li spremni za 10 godina imati Filipinca za gradonačelnika?

Oni su naši susjedi, sjede do nas u autobusima, poslužuju nas, kuhaju nam jela u ugostiteljskim objektima, brinu se za čistoću našeg grada… A znamo li uopće tko su? Odakle dolaze? Jesmo li se potrudili to i saznati? Jesmo li ih pitali kako im je u našem gradu, treba li im pomoć? Vodi li itko računa o sve većem broju stranih radnika u našem gradu i nji­hovoj integraciji? Jesmo li se uopće potrudili upoznati ih s našim jezi­kom, kulturom i običajima? Doznati nešto o njima samima, o njihovoj kul­turi, vjeri, običajima? Sve su to pita­nja koja se nameću zbog sve većeg pri­ljeva strane radne snage, ne samo na razini Dubrovnika, već i cijele Hrvat­ske. Kontakti s njima su, čini nam se, prepušteni pojedincima u njihovim pretežito poslovnim krugovima i ne postoji nikakva lokalna pa ni nacio­nalna strategija za njihovo uključi­vanje u naše društvo. Tome najbolje svjedoči i čuđenje koje je zahvatilo hrvatske građane nakon dočeka 2024. na glavnom zagrebačkom trgu.

Svi gradovi koji imaju veliki uvoz radne snage, morali su reagirati jučer. Vidimo i mi kod nas kako je u našim kvartovima sve više i tamnoputijih ljudi i ljudi druge rase, što nije loše jer nas sve skupa to obogaćuje, ali moramo im pomoći da se integriraju, ali i našim građanima da ih razumiju i da imaju pozitivan stav prema njima – Nikolina Trojić

Kao da nam je tek tada pala koprena s lica pa smo progledali i vidjeli koliki je broj stranaca među nama, ljudi dru­gih rasa, vjera, kulture i običaja. I to je naša budućnost jer je Hrvata sve manje, nema tko raditi pa moramo uvoziti radnu snagu. Prvi korak ka njihovom uključivanju u hrvatsko društvo svakako jest upoznavanje s hrvatskim jezikom i kulturom. Korak naprijed ove je godine napravio Grad Zagreb koji će za strane radnike orga­nizirati besplatne tečajeve hrvat­skog jezika. Treba li to napraviti i u Dubrovniku? Kasnimo li s tim? Odgo­vore smo potražili kod Nikoline Tro­jić, predsjednice Županijske komore Dubrovnik koja već neko vrijeme govori upravo o potrebi integracije stranih radnika u naše društvo.

Moramo prvi pružiti ruku
— Da bilo što organiziramo za njih, automatski im pokazujemo dobru volju da ih prihvaćamo kao ravno­pravne, sebi jednake i da smo otvoreni za njihov dolazak. Već je to neki iskaz dobre volje, a čim ste to pokazali, onda i oni imaju veći interes biti dio ovog društva, a ne neka izdvojena skupina kao što se moglo vidjeti u Francuskoj i Njemačkoj gdje se oni separiraju. Oni na neki način stoje u svojim kvarto­vima, ne uče jezik zemlje u kojoj žive, nisu posebno povezani s kulturom i nacijom među kojom žive te forsi­raju svoje. To nije loše, njihovo treba zadržati, ali bilo bi dobro da postanu punopravni akteri našeg društva gdje zarađuju svoju plaću – ističe Trojić za DuList te naglašava kako je Hrvatska mala zemlja koja se suočava s nedo­statkom ljudstva pa su to naši budući sugrađani.
— Trebamo više poraditi na tome da se oni integriraju na način da mi prvi pružimo ruku – rekla je dalje te naglasila kako se u Komori počelo s tečajevima hrvatskog jezika. Županij­ska komora Otočac je, naime, pokre­nula ubrzani početnički tečaj hrvat­skog jezika za strance, koji se mogao pratiti ne samo uživo već i online pa je bio dostupan svima koji su ga htjeli pohađati.

Jeste li spremni za 10 godina imati Filipinca za gradonačelnika?
— Bilo je interesa. To jest najbolji prvi korak, pomoći im u učenju jezika, a onda ih uključiti i u društvena, kul­turna, sportska i druga događanja – rekla je naša sugovornica. Na pita­nje treba li se u sve to uključiti i Grad Dubrovnik, ne čekajući državu za prvi potez ističe: Grad se mora uključiti!
— Svi gradovi koji imaju veliki uvoz radne snage, morali su reagirati jučer. Vidimo i mi kod nas kako je u našim kvartovima sve više i tamnoputijih ljudi i ljudi druge rase, što nije loše jer nas sve skupa to obogaćuje, ali moramo im pomoći da se integriraju, ali i našim građanima da ih razu­miju i da imaju pozitivan stav prema njima. I da ti ljudi nisu odsječeni. Bilo kakva loša, gruba situacija, stvorit će u našem narodu strašan otpor. Tu će doći do pucanja. Za sada takvih loših stvari mi u Dubrovniku nemamo, ali čim se dogodi, stvorit će spram njih neviđenu mržnju. A na tu statistiku se mora dogoditi – mišljenja je predsjed­nica Županijske komore Dubrovnik.

Oni će zarađivati naše mirovine
— Činjenice govore u prilog tome da je nas sve manje i da nam nema tko raditi. Ako želimo imati mirovine i opstanak ovakvog sustava, nama treba netko drugi zaraditi za nas. Taj netko drugi je netko tko je druge rase, druge vjere, dakle došljak, a kako ćemo ga mi primiti ovisi o nama samima. Ako ga dobro primimo, to je bolje i za njih i za nas. Uvijek sma­tram da je s nekim neugodnim situ­acijama bolje upravljati nego pustiti da se razvijaju same. No, većinu stvari koje su nam nelagodne volimo pustiti da vidimo što će se dogoditi pa se možda same riješe. A najčešće se same ne riješe nego kasnije saniramo štetu. I onda smo svi generali poslije bitke. Ja sam svojevremeno čak bila komentirala da bi strani radnici tre­bali ići u procesiji sv. Vlaha. Ne mora to biti iskaz njihove vjere, već iskaz prisustva u ovom gradu, pogotovo onih koji ostaju cijelu godinu. Zašto ne? Samim time se, jednim deklarativnim aktom, pokazuje da su dio ovog grada, dio nas i mi ih primamo. Kad ih mi vidimo u procesiji, i naš je stav drukčiji spram njih. A to je samo jedna sitnica – smatra Trojić te napominje kako su oni naša budućnost. ­
— To su ljudi koji će zarađivati naše mirovine i kao takve ih trebamo pro­matrati – zaključuje.

Epski razmjeri!
Gradski vijećnik Andro Vlahušić naglašava kako se događaju promjene demografije u epskim razmjerima.
— Znatno duže je trebalo Slave­nima, jedno dvadeset puta, da dođu do Jadrana nego što je promijenjena demografska struktura u zadnjih pet godina. Prije pet godina nismo uopće imali stranih radnika. U cijeloj Hrvatskoj imali smo par tisuća radnih dozvola. Dogodila se korona i nevjero­jatan demografski slom u Hrvatskoj koji nije samo na razini brojki, nego smo postali usamljeno društvo. U Dubrovnik 52 posto obitelji čini jedno ili dvoje ljudi od čega je vjerojatno dvije trećine starijih. Taj slom hrvat­ske obitelji i hrvatskog stanovništva je nezabilježen u zadnjih 13 stoljeća – naglašava Vlahušić.

Jeste li spremni za 10 godina imati Filipinca za gradonačelnika?
— Migracije stanovništva bile su svako 40 – 50 godina, a Dubrovnik se cijelo vrijeme mijenjao u fundusu sta­novništva od Prevlake do Neretve, a našim zaleđem i to su uglavnom bile jedino slavenske migracije. U zadnjih pet godina Dubrovnik je demografski i kulturološki otok, nemamo nikakvo zaleđe, pa čak više ni slavensko jer je prostor od Trebinja do Sarajeva polu prazan, kao što je i naše Primorje. Mi smo se toliko počeli zanimati politi­kom, ostankom na vlasti, nekim fon­dovima, novcima, projektima, zgra­dama, cestama da smo izgubili iz pojma da u Dubrovniku postoje ljudi i da oni pred deset godina i danas nisu više isti. U zadnjih 10 godina smo se inkapsulirali u male obite­lji. S druge strane došla je ogromna inflacija koja je ljude zatvorila u kuće. Postali smo zatvoreno malo selo u kome je 52 posto obitelji mononu­klearno ili binuklearno, dakle s jed­nim ili dva pojedinca te imamo oko 5 tisuća ljudi, čak i ne znamo koliko ih je! Ne objavljuju se podatci o rad­nim dozvolama za grad. Znamo da ih je lani na razini županije bilo 10 tisuća pa je realno da ih je u samome gradu barem 5, ako ne i 6 do 7. Imamo dakle pet tisuća ljudi bez hrvatske domov­nice i taj skok koji smo u Dubrovniku doživjeli je nepojmljivih epskih raz­mjera. Znatno kraće je Dubrovnik pro­mijenio ljude koji spavaju u njemu ili obavljaju bilo kakav posao, nego što je to trebalo Njemačkoj za 20 godina, Švedskoj za 30 godina, Francuskoj za 30 godina. I to nitko ne primjećuje i nije izrekao nikakvu javnu zabrinu­tost, nešto – iznosi Vlahušić.

Upoznajmo ih
— Zemlje poput Švedske, Njemačke, Francuske muče se s integracijom i kriminalom. Ja bih da imam moć u gradu, sjeo sa svim poslodavcima i formirao jednu do dvije gradske tvrtke za posredovanje u zapošlja­vanju. Da vidimo plaćaju li porez na dohodak u Dubrovniku. Mislim da ih pola ne plaća. Grad te podatke ne zna. Možda imamo 5 tisuća ljudi od kojih rijetki plaćaju porez na dohodak. Tko o tome vode računa? – ističe naš sugovornik te dodaje da bi on, da je gradonačelnik, obi­šao strane radnike, vidio kako žive, pitao ih imaju li liječnika, osigu­rao im tečajeve hrvatskog jezika te vodiče koji bi ih upoznavali s kultu­rom grada, našim identitetom…
— Možemo pokazati da nam je stalo do njih. Možemo im platiti sistemat­ske preglede… No, ne radi se apso­lutno ništa, a pred nama se događaju migracije stanovništva dvadeset puta veće nego što je dolazak Slavena na Jadran. Sve to nam se događa pred očima i slijepi smo. Zašto? – pita se Vlahušić. Smatra kako bi Gradsko vijeće, makar na neformalnoj sjednici, trebalo dobiti podatke o tome koliko je stranaca u našem gradu, koje su nacionalnosti, vjeroispovijesti, koliko ih je došlo s obiteljima…
— Napravimo za njih mali upitnik, upoznajmo ih. To su ljudi koji putuju s nama u autobusima, koji rade na našim gradilištima, koji nas poslu­žuju… Nisu roboti. Žive kod nas, mi se njih bojimo, oni nas. Je li itko došao u osnovne škole i počeo djeci pričati tko su ti stranci. Događaju nam se demo­grafske promjene u epskim razinama, a nitko to kao da ne primjećuje, kao da se to kod nas ne događa. Što ako dogo­dine bude 10 tisuća stranaca u Gradu? Jesu li to ljudi koji će se sutra oženiti za našu djecu? Pa naravno da hoće. Hoćemo li mi za 10 godina kao u Lon­donu imati Filipinca ili Nepalca gra­donačelnika? Ne kažem da je to loše, London živi s tim. Premijera Indijca. Ako kažemo da nam je to sasvim sve­jedno, što onda ratujemo s nekom ekavicom, što tučemo neku djecu u Vukovaru jer govore drugi jezik. Kao da imamo koprenu, kao da nam je mozak isključen i kao da nas je netko začarao da ne vidimo što se oko nas događa. Ono što se dogodilo drugdje u Europi, dogodit će se i u Hrvatskoj brzo. Samo što se u niti jednoj europ­skoj zemlji nikada u povijesti nije u pet godina dogodilo ono što se događa u našem gradu. Imamo 10 tisuća rad­nih dozvola, a ne znamo čak ni tko su ti ljudi, niti trebamo li im pomoći, pate li, osjećaju li se kao robovi. Ne znamo ništa. Niti štitimo sebe niti šti­timo njih pa ćemo nagrabusiti i mi i oni – ističe Vlahušić.

Tečajevi hrvatskog za strance – interesa ima!
Budući da je prvi korak u integraciji u društvo učenje jezika zemlje u koju si došao, zanimalo nas je hoće li Grad Dubrovnik, poput Zagreba, omogućiti besplatne tečajeve hrvatskog jezika strancima te ima li u planu donošenje svojevrsne strategije ili nekog akcij­skog plana. Odgovor do zaključenja ovog teksta nismo dobili. No, da se nešto radi po ovom pitanju dubro­vačka javnost bi sigurno bila upoznata s tim, baš kao što znamo kad se koja cesta popravlja, gdje se postavlja nova rasvjeta, rukohvat…
Ipak, naišli smo na sjajnu inicijativu Caritasa Dubrovačke biskupije koji je prošle godine u Centru za jezike Sveu­čilišta u Dubrovniku organizirao tečaj hrvatskoj jezika za raseljene osobe iz Ukrajine. Više o tome, ali i općenito o interesu stranaca za učenjem hrvat­skog jezika razgovarali smo s vodite­ljicom Centra za jezike dr. sc. Zrinkom Režić Tolj.

Jeste li spremni za 10 godina imati Filipinca za gradonačelnika?
— Interes za učenje hrvatskog jezika postoji i raste. Raste s obzirom i na globalnu, ali i lokalnu situaciju jer je primjetno koliko je narastao broj stranih radnika u Hrvatskoj. Mi smo dosad zapravo najviše interesa imali od strane individualaca, ljudi koje je život doveo ovdje, ne uvijek zbog posla. Oni uče jezik i formalno i neformalno, možda ipak više neformalno, ali prije ili poslije shvate da bi im trebalo struk­turirano učenje hrvatskog jezika. Mi smo zadovoljni, hrvatski se uči i učit će se, interes postoji i raste – ističe Zrinka Režić Tolj te ističe kako je najveći inte­res dosad bio za razinu A1.
— Program hrvatskog jezika za strance izvodi se od proljeća 2022. godine te je u posljednje dvije godine 51 polaznik pohađao tečaj od čega ga je njih 46 završilo. Od toga broja imali smo 26 polaznika našeg komercijal­nog programa, dok smo na proljeće prošle godine, u suradnji s Caritasom Dubrovačke biskupije imali i 25 pola­znika iz Ukrajine. Njih 20 je program i završilo – ističe naša sugovornica te napominje kako je ova suradnja s Cari­tasom važna za sve pa tako i za Sveu­čilište u Dubrovniku i Centar za jezike. Napomenula je kako je trenutno 14 polaznika tečaja hrvatskog jezika za strance, njih deset u komercijalnom programu te četiri stipendista Središ­njeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske. Osim toga, otvorene su i pri­jave za novi, proljetni ciklus pa će se krajem siječnja znati koliki je za njega interes.

Pročitajte još

MARKO GILJAČA O PRVIM IZLAZNIM ANKETAMA Prvog Srđevca u Saboru ćekat ćemo do dugo u noć

Dulist

POKRENUTA JAVNA NABAVA Gradit će se novi boćarski dom u Gospinom polju

Dulist

‘Neboderko’ od ponedjeljka s deset dodatnih polazaka!

Dulist