JEDRILIČARSKI KLUB ‘HYDRO’ Mlada ekipa koja želi približiti jedrenje svim generacijama

Nakon toliko dana kiše, zasjalo je sunce, a temperatura je prelazila preko 20 Celzijevih stupnjeva. Zaista idilično vrijeme za provesti vani, na zraku. Mi smo ga iskoristili za druženje s mladom ekipom iz nedavnog osno­vanog Jedriličarskog kluba ‘Hydro’. Sve je počelo kao zafrkancija, kažu nam ovi mladi zaljubljenici u jedre­nje. No, s vremenom su uvidjeli kako su dovoljno sposobni da uvedu neke promjene te još više približe jedrenje svim generacijama. Klub je nastao kao ideja petorice prijatelja i jedriličara Ivana Grgića, Antonia Uršića, Tomija Šoletića, Andreja Kalajdžića i Lovre Peovića u jednoj garaži u Dubrovniku.
— U povijesti Dubrovnika, nikad nisu postojala dva jedriličarska kluba, što je isto čudno s obzirom da – živimo na moru. Kroz naše ‘ćakule’, nas petorica prijatelja, shvatili smo da su aktivno­sti na vodi zapostavljene i da je sra­mota da se u gradu s toliko snažnom pomorskom tradicijom ljudi okreću svakoj drugoj vrsti sporta. Htjeli smo napraviti neku razliku, mladi smo i sposobni. Rekli smo: ‘Idemo napraviti nešto svoje’ – priča nam početke taj­nik kluba Peović. Osnovali su prvotno udrugu s kojom su htjeli stvoriti uvjete da bi se sugrađanima omogućilo bav­ljenje jedrenjem, ali i ostalim vodenim sportovima.

‘Nije klasičan sport’
Cijelo vrijeme brodove drže na impro­viziranom navozu u Mokošici, na lokaciji napuštenog škvera sada već ugašene tvrtke ‘Atlas’. Malo pomalo su sređivali prostor i kupovali još bro­dova. Počeli su raditi tečajeve za odra­sle osobe, a odaziv je bio više nego očekivan.

— Shvatili smo da nam trebaju svla­čionica i skladište opreme, pa smo pre­namijenili kućicu od vinča na navozu u prostorije udruge – istaknuo je Peović. Također, očistili su i stotinjak kvadrata prostora i napravili prostor za držanje jedrilica s hvatištima za vezivanje za tlo. ‘I cijepili se protiv tetanusa’, kroz smijeh će predsjednik kluba Grgić. Upravo je on naglasio kako se s jedre­njem nije jednostavno baviti.

— Nije klasičan sport da se može uzeti lopta ispod ruke i poći na igrali­šte. Pogotovo za nekoga tko je završio amatersku karijeru u jedrenju, a ne pla­nira se jedrenjem baviti profesionalno. Jer, nakon te karijere, osoba nema neku veliku mogućnost za nastaviti sa jedre­njem, tipa da se njime rekreativno bavi te da, recimo, petkom i subotom ide na more. To je uvijek bio i naš osobni pro­blem. Ono što smo mi htjeli napraviti, bili su uvjeti da mi možemo poći jedriti i da jedrenje možemo približiti dru­gima. Hajdemo mi biti ta snaga koja će nešto napraviti, a ne čekati da netko drugi napravi za nas – rekao je Grgić i dodaje da je dosadašnja praksa bila – ako se niste kao dijete odlučili krenuti u jedrenje, došli ste u dvadesete godine, za vas već može biti kasno i ne možete naučiti jedriti.
— Dok je s drugim sportovima to drukčije. To je stvar koju želimo pro­mijeniti. Da svi mogu doći u klub i ako žele naučiti jedriti, da to mogu i napraviti. Mi ćemo im biti podrška i platforma.

‘To nije igračka’
U svojoj floti imaju pet katamarana, dva optimista i četiri radio-upravljana modela Dragonforce 65.
— To nije igračka, ovo je profesio­nalna stvar i ozbiljan brod. S ovom klasom možete biti i državni, i svjet­ski prvak. Zahvaljujući Hrvatima koji su dobri u ovome. Dobili smo i sred­stva od Zajednice tehničke kulture za jedrilice Dragonforce65 pa ćemo imati i modelarsku sekciju – rekao je Grgić. Inače, tijekom posljednje dvije godine održavali su tečajeve jedrenja, radionice čvorova i mornarskih vje­ština za osnovnoškolsku djecu te radio­nice sitnih brodskih popravaka u fiber­glassu za članove. Napominju kako su sva ulaganja napravili isključivo svo­jim sredstvima, a sav rad je potpuno volonterski.

‘Nismo teški ljudi, ne tražimo puno’
Klub inače broj četrdesetak članova koji imaju itekako volje, želje i zna­nja za prenijeti ljubav prema jedrenju drugim ljudima, no nedostaje im ade­kvatan prostor. Trenutno je, kako kažu, pred njima pokušaj za ostvarivanje neke vrste koncesije na pomorskom dobru, kako bi mogli tražiti sredstva za ozbiljnije investicije u infrastrukturu, a sve kako bi podignuli standard kluba.
— Cilj nam je izboriti se za jedan određen lokalitet gdje mi možemo ostvariti naše ideje po pitanju jedre­nja. Htjeli bismo napraviti platformu za jedriličare. Nismo teški ljudi, ne tra­žimo puno. Malo je adekvatnih mjesta, ostala su slobodna dva ili tri u Gradu. Ako se sada klub ne napravi, neće u idućih 50 godina. Puno vrata smo otvo­rili, a uvijek bi nam rekli da se čeka izmjena GUP-a ili nova studija okoliša… Mi smo u procesu čekanja. Razvijaju se stvari u koje se ulaže. U jedrenje se ne ulaže i tu ne vidimo rezultate. U dru­gim se stvarima vidi – naglasio je Grgić. Upravo zbog pomanjkanja uvjeta ne održavaju školu jedrenja za djecu.

— Prostor nam je najbitnije riješiti. Bili smo na nekim sastancima, ali uvi­jek dođe do toga da ako nema finan­cijske isplativosti i ako netko nema neku korist, teško je da će se ostvariti nešto. Stvar je volje nadležnih u što će se ulagati. Trebali bi ljudi shvatiti da od ovoga postoji korist – rekao je Peo­vić, a Uršić dodaje da ako nešto nije u službi turizma, teže je dobiti dozvolu.
— U gradu je mentalitet takav da kad bi nas kao djecu pitali: ‘Što trenirate i kad bismo rekli: ‘Jedrenje’, onda bi odgovorili: ‘To nije sport’. Sve dok se mentalitet ne promijeni, teško je ići naprijed – kaže. Ekipa Hydra je na svo­jim počecima, ali sigurno će ići napri­jed. Ispred njih su brojne regate, radio­nice i dijeljenje znanja o jedrenju, a mi ćemo ih rado pratiti.

‘STRAVAGANZA’
Brod je pila, luda je ekipa
Članovi Jedriličarskog kluba Hydro čine većinu posade regatnog broda ‘Stravaganza’ s kojim su ove godine nastupili na Južno-dalmatinskoj, Mrduji i Viškoj i ostva­rili dobre rezultate.
— Niko Kmetović je kupio Stravaganzu koja je remek djelo brodogradnje i dizajna i jedina takva jedrilica u svi­jetu. Na Južno-dalmatinskoj smo bili realno prvi, najbrži brod. Na Mrduji smo bili peti ukupno, i prvi u skupini, što je dobar rezultat u konkurenciji od 200 brodova, iako mislimo da smo mogli bolje. Na Viškoj smo dobro prošli, ukupno smo bili četvrti, a prvi u grupi. Jednu etapu smo uspjeli doći prije svih. To nije uspjelo nikome iz Dubrov­nika od 1991. godine. Brod je pila, luda je ekipa – govore nam.