Nešto jest pošlo k vragu s popularnom glazbom. Prošli put lamentirali smo o nevjerojatnom usponu na top ljestvicama pjesme ‘Running Up That Hill (A Deal With God)’, hitu Kate Bush iz 1985. godine koji je u 2022. postao čak veći hit zahvaljujući uvrštenju u četvrtu sezonu serije ‘Stranger Things’. Uzimajući u obzir aktualno stanje pop glazbe, slični scenarij mogao bi se ponoviti prije nego kasnije. Nezadovoljstvo isključivo profitabilnim motivima diskografa i glazbenih medija koji, podcjenjujući ga, slušateljstvu serviraju jednolične formatirane pjesme od kojih rijetko koja u trajanju prelazi tri i po’ minute, nesumnjivo će dovesti do neke nove renesanse u glazbenoj produkciji. Neke nove 80-e, 90-e ili 00-e valjaju se iza brda. Jer nije baš uobičajeno da stare pjesme čine 70 posto udjela u američkom glazbenom tržištu. Jer prema podacima za 2021. godinu iz godišnje analize tvrtke MRC Data koji bilježe prodaju i streaming upravo to se dogodilo. Uz očekivani rast platformi poput Spotifya, prošla godina bila je rekordna i po prodaji ‘longplejki’ (LPformat inauguriran je prije 74 godine), a obilježio ju je i otkup čitavih kataloga rock i pop giganata poput Dylana, Springsteena, Bowieja, ali i Shakire ili Taylor Swift.
No, prvi put podaci su pokazali da su ljudi, osim na ‘starom’ formatu, skloniji slušati već poznatu glazbu umjesto nove glazbene produkcije, koja prvi put pokazuje trend pada. Analiza američkog muzikologa Teda Gioie ‘Ubija li stara glazba novu?’, koju je u siječnju prenio The Atlantic, podigla je dosta prašine, a Gioia uzrok takvom stanju nalazi u glazbenoj industriji koja je posve pala na testu pronalaženja i građenja novih izvođača. Predstavnici diskografa, pak, vade se na (zapravo stvarnu) prijetnju potencijalnih tužbi zbog plagiranja, a koja je postala još izraženija od slučaja pjesme ‘Blurred Lines’. Tu je i zabluda da slušatelji nisu kapacitirani za više. Rezultat je zato sljedeći – nekolicina najzastupljenijih producenata servira sterilan konfekcijski zvuk lišen bilo kake imaginacije ili, nedajbože rizika. Sve zvuči isto, a ono što je posebno bolno jest gorka činjenica da dobre glazbe nikada nije bilo više. Samo je kronično nedostaje na top ljestvicama.
Prije desetak godina, sjetit ćete se, Internetom je počeo cirkulirati meme koji uspoređuje ‘Run The World (Girls)’, tada novu pjesmu Beyonce i prvi singl s njenog albuma ‘4’ (2011), i zimzelenu mini rock operu ‘Bohemian Rhapsody’ grupe Queen. Meme donosi tekstove obje pjesme uz opasku da Beyoncein feministički poklič potpisuje čak šest autora i četiri producenta, dok autorstvo rock klasika iz 1975. pripada tek Freddieju Mercuryju, a pjesma ima samo jednog producenta. Meme je utoliko točan jer Beyoncein singl iz 2011. stvarno supotpisuje desetero ljudi, uključujući i superstar DJ-e/producente Diploa, Afrojacka, The-Dreama i Switcha, dok iza šestominutnog složenca rock balade i opere stoji tek jedan talentirani mladić i bend koji je stao uz njega inzistirajući da upravo ta pjesma bude prvi singl s albuma i da, mimo svih izgleda, postane globalni hit koji je to i danas. Treba biti iskren pa napomenuti da je ‘Run The World (Girls)’ izgrađena na sampleu pjesme ‘Pon de Floor’ trojca Major Lazer što joj je automatski povećalo broj autora, a ne smijemo zanemariti ni žanrovsku udaljenost među njima – jedna je klupski orijentiran dance komad dok je druga zapravo kantautorski prog-rock. No, taj meme jest predvidio kako će se stvari razvijati u popularnoj glazbi u sljedećem desetljeću u kojem je za jednu pristojnu pjesmu potrebno više sudionika nego što je trebalo policajaca za promijeniti žarulju u onoj seriji prastarih viceva.
‘Greatest Hits’ Queena iz 1981. najprodavaniji je glazbeni album u povijesti praćenja prodaje u Velikoj Britaniji (drugi dio iste edicije drži 10. mjesto) te je ujedno sedmo najprodavanije vinilno izdanje u 2021. godini. U SAD-u isto mjesto u prošloj godini pripada LPreizdanju ‘Purple Rain’ Princea i njegovih The Revolution, albuma iz 1984. godine. Znakoviti biografski podatak kaže nam da je većina studijske verzije naslovne pjesme snimljena zapravo uživo na koncertu održanom 3. kolovoza 1983. u Minneapolisu, Princeovom rodnom gradu. Prince je u studiju naknadno snimio neke gitarističke dionice i dodao orkestrirano finale, ali većina pjesme u svojih grandioznih 8 minuta i 44 sekunde je snimka uživo, koja sadrži i debitantski nastup s bendom gitaristice Wendy Melvoin. Treba li nekoga podsjećati kakav su hit pjesma i album bili? A sad probajte zamisliti da se tako nešto dogodi danas, da glazbenici svoju glazbu promoviraju sadržajem umjesto pakiranjem.
Foto: prince2me.com