Kada je JackWhite u travnju objavio ‘Fear of the Dawn’, svoj četvrti solo album i prvi od dva planirana ovogodišnja, kritika i publika su, s odobravanjem i olakšanjem, ustanovili da je 47-godišnji glazbenik iz Detroita prvi put na posve zadovoljavajući način sljubio polazišnu platformu garažnog rock’n’rolla i tvrdo kuhanog bluesa sa studijskim eksperimentiranjem za kojim pokazuje sve snažniji poriv. Zvučnom istraživanju White je sklon od samog početka solističkog podviga i albuma ‘Blunderbuss’ iz 2012., ali prvi put mu se potpuno prepustio na ‘Boarding House Ranch’ iz 2018. godine. Singlovi ‘Over and Over and Over’ i ‘Connected by Love’ pripadaju redu njegovih najupečatljivijih pjesama, ali ambiciozan album patio je od nedostatka fokusa, a eksperimentalne produkcijske tehnike prevladale su nad skladateljskom komponentom.
Na ‘Fear of the Dawn’ White nastavlja pomicati zvučne granice svoje jedinstvene gitarističke pirotehnike i istraživati svježe kanale kojima će prezentirati hibrid karnevalskog hard rocka, čije je začetke lako prepoznati i u posljednja dva rada White Stripesa – ‘Get Behind Me Satan’ i ‘Icky Thump’, ali i u katalogu grupe Dead Weather koju je osnovao 2009. s Alison Mosshart iz The Kills. No, materijal na FOTDupečatljivo je snažniji i razrađeniji od spomenutog prethodnika, a uvodne tri pjesme čine najfuriozniji početak nekog rock albuma odavno. Ističe se posve neodoljiva ‘The White Raven’, a prati je ‘Hi-De-Ho’, možda najneobičnija u ovoj kolekciji. U njoj White uspješno sjedinjuje gostujuće repanje hip-hop veterana Q-Tip, uvodni sample pjesme Caba Callowaya iz 1931., progy klavijature i prekrasni intermezzo uz španjolsku gitaru i handclapse. Iako album već ima tutnjajuću hard-rokersku naslovnu pjesmu, ‘Eosophobia’ doslovno znači strah od izlaska sunca, a stilom je uronjena u dub estetiku. Izvan očekivane forme povampirenih Led Zeppelina i Beatlesa u svemiru najdalje odlazi ‘Into the Twilight’. Završne ‘Morning, Noon and Night’ i ‘Shedding My Velvet’, a posebno potonja, najtradicionalnije su ‘džekvajtovkse’ pjesme na FOTDi uspješno pripremaju teren za konvencionalnijeg ovogodišnjeg nasljednika.
‘Entering Heaven Alive’ bliži je njegovom radu s The Raconteurs, ali evocira i nježnije trenutke White Stripesa. Izlazak oba albuma White je najavio još u siječnju. Proljetni album bit će punokrvna rock festa, dok će njegov ljetni nasljednik donijeti nešto suptilnije i suzdržanije forme. EHAto i jest, ali najave medija o folk albumu nisu se pokazale baš najtočnijim opisom. Akustični singl ‘Love is Selfish’ objavljen je prvi i vjerojatno je pojačao dojam da će EHAbiti folk album. Više je akustičnih nego električnih gitara, a bravure klavijatura i synthova (koji su s vremenom postale Whiteov drugi najdraži alat izražavanja) ovdje zamjenjuju sve nijanse piana. Uvodna ‘A Tip from You to Me’ s pianom, akustičnom gitarom i bubnjevima ulazi u teritorij Beatlesa i potkrepljuje Whiteovu poznatu fascinaciju katalogom liverpulske četvorke. ‘All Along the Way’ i posebno ‘A Madman from Manhattan’ reminisciraju kantautorski zvuk sedamdesetih, dok je ‘If I Die Tomorrow’ s dominirajućim zvucima Mellotrona lako pobrkati s obradom nekog zaboravljenog klasika iz 60-ih. Baš poput Princea ili Stevieja Wondera, White je na oba albuma prema običaju odsvirao većinu instrumenata prepustivši bendu i gostujućim glazbenicima tek poneku dionicu. No, središnja ‘I’ve Got You Surrounded (With My Love)’ instrumentalno je najbogatija u ovoj kolekciji jer donosi čitav Whiteov prateći bend. Bubnjar Daru Jones, basist Dominic Davis i klavijaturist Quincy McCrary su sila prirode.
U rasporedu snaga kakav je na snazi u današnjem mainstreamu rock glazba izgubila je urgentnost i relevantnost te je stoga sasvim ispravno Jacka Whitea nazvati posljednjom istinskom rock zvijezdom. Parafrazirajući poznati grafit s nekog londonskog zida iz sredine 60-ih o mladom gitaristi Yardbirdsa, Jack White se nameće kao neko usamljeno božansko stvorenje. Iznjedrio ga je garage rock revival ranih 00-ih, ali je od tada postao gitaristički monstrum, producent, vlasnik glazbene etikete i studija/muzeja/kluba (Third Man Records). Ostat će zauvijek zapisan i kao autor dva od usamljena tri gitaristička rifa od 2000. godine koji su vrijedni spomena – ‘Seven Nation Army’ i ‘Blue Orchid’ (treći je, naravno, ‘No One Knows’ Queens of the Stone Age). Daleko je od umirovljenja, iako je sad već godinu dana stariji nego što su Jagger i Richards bili 1989. godine, kada Stonesi kao veterani rocka izdaju povratnički ‘Steel Wheels’.
Foto: officialjackwhite. bandcamp.com