Slušni aparat

Jack White je Bog

Kada je JackWhite u travnju obja­vio ‘Fear of the Dawn’, svoj četvrti solo album i prvi od dva planirana ovogo­dišnja, kritika i publika su, s odobra­vanjem i olakšanjem, ustanovili da je 47-godišnji glazbenik iz Detroita prvi put na posve zadovoljavajući način sljubio polazišnu platformu garaž­nog rock’n’rolla i tvrdo kuhanog blu­esa sa studijskim eksperimentiranjem za kojim pokazuje sve snažniji poriv. Zvučnom istraživanju White je sklon od samog početka solističkog pod­viga i albuma ‘Blunderbuss’ iz 2012., ali prvi put mu se potpuno prepustio na ‘Boarding House Ranch’ iz 2018. godine. Singlovi ‘Over and Over and Over’ i ‘Connected by Love’ pripadaju redu njegovih najupečatljivijih pje­sama, ali ambiciozan album patio je od nedostatka fokusa, a eksperimen­talne produkcijske tehnike prevladale su nad skladateljskom komponentom.

Na ‘Fear of the Dawn’ White nastavlja pomicati zvučne granice svoje jedin­stvene gitarističke pirotehnike i istra­živati svježe kanale kojima će prezen­tirati hibrid karnevalskog hard rocka, čije je začetke lako prepoznati i u posljednja dva rada White Stripesa – ‘Get Behind Me Satan’ i ‘Icky Thump’, ali i u katalogu grupe Dead Weather koju je osnovao 2009. s Alison Moss­hart iz The Kills. No, materijal na FOTDupečatljivo je snažniji i razrađeniji od spomenutog prethodnika, a uvodne tri pjesme čine najfuriozniji početak nekog rock albuma odavno. Ističe se posve neodoljiva ‘The White Raven’, a prati je ‘Hi-De-Ho’, možda najneo­bičnija u ovoj kolekciji. U njoj White uspješno sjedinjuje gostujuće repanje hip-hop veterana Q-Tip, uvodni sam­ple pjesme Caba Callowaya iz 1931., progy klavijature i prekrasni interme­zzo uz španjolsku gitaru i handclapse. Iako album već ima tutnjajuću hard-rokersku naslovnu pjesmu, ‘Eosopho­bia’ doslovno znači strah od izlaska sunca, a stilom je uronjena u dub este­tiku. Izvan očekivane forme povampi­renih Led Zeppelina i Beatlesa u sve­miru najdalje odlazi ‘Into the Twilight’. Završne ‘Morning, Noon and Night’ i ‘Shedding My Velvet’, a posebno poto­nja, najtradicionalnije su ‘džekvaj­tovkse’ pjesme na FOTDi uspješno pripremaju teren za konvencionalni­jeg ovogodišnjeg nasljednika.
‘Entering Heaven Alive’ bliži je nje­govom radu s The Raconteurs, ali evo­cira i nježnije trenutke White Stripesa. Izlazak oba albuma White je najavio još u siječnju. Proljetni album bit će punokrvna rock festa, dok će njegov ljetni nasljednik donijeti nešto suptil­nije i suzdržanije forme. EHAto i jest, ali najave medija o folk albumu nisu se pokazale baš najtočnijim opisom. Aku­stični singl ‘Love is Selfish’ objavljen je prvi i vjerojatno je pojačao dojam da će EHAbiti folk album. Više je akustič­nih nego električnih gitara, a bravure klavijatura i synthova (koji su s vreme­nom postale Whiteov drugi najdraži alat izražavanja) ovdje zamjenjuju sve nijanse piana. Uvodna ‘A Tip from You to Me’ s pianom, akustičnom gitarom i bubnjevima ulazi u teritorij Beatlesa i potkrepljuje Whiteovu poznatu fasci­naciju katalogom liverpulske četvorke. ‘All Along the Way’ i posebno ‘A Mad­man from Manhattan’ reminisciraju kantautorski zvuk sedamdesetih, dok je ‘If I Die Tomorrow’ s dominirajućim zvucima Mellotrona lako pobrkati s obradom nekog zaboravljenog klasika iz 60-ih. Baš poput Princea ili Stevieja Wondera, White je na oba albuma prema običaju odsvirao većinu instru­menata prepustivši bendu i gostuju­ćim glazbenicima tek poneku dionicu. No, središnja ‘I’ve Got You Surrounded (With My Love)’ instrumentalno je naj­bogatija u ovoj kolekciji jer donosi čitav Whiteov prateći bend. Bubnjar Daru Jones, basist Dominic Davis i klavija­turist Quincy McCrary su sila prirode.

U rasporedu snaga kakav je na snazi u današnjem mainstreamu rock glazba izgubila je urgentnost i relevantnost te je stoga sasvim ispravno Jacka Whitea nazvati posljednjom istinskom rock zvijezdom. Parafrazirajući poznati gra­fit s nekog londonskog zida iz sredine 60-ih o mladom gitaristi Yardbirdsa, Jack White se nameće kao neko usa­mljeno božansko stvorenje. Iznjedrio ga je garage rock revival ranih 00-ih, ali je od tada postao gitaristički mon­strum, producent, vlasnik glazbene etikete i studija/muzeja/kluba (Third Man Records). Ostat će zauvijek zapi­san i kao autor dva od usamljena tri gitaristička rifa od 2000. godine koji su vrijedni spomena – ‘Seven Nation Army’ i ‘Blue Orchid’ (treći je, naravno, ‘No One Knows’ Queens of the Stone Age). Daleko je od umirovljenja, iako je sad već godinu dana stariji nego što su Jagger i Richards bili 1989. godine, kada Stonesi kao veterani rocka izdaju povratnički ‘Steel Wheels’.

Foto: officialjackwhite. bandcamp.com

Pročitajte još

Trideset godina samoće

Ivan Jelčić

[SLUŠNI APARAT] Tri nesavršeno savršena

Petar Ipšić

Dvije čašice ‘razgovora’

Ivan Jelčić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija