Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Dubrovnik i Galerija Flora pozivaju sugrađane na otvorenje izložbe Dorinde Bulić Čotić ‘Narušene paradigme’ koje će se održati u subotu, 24. srpnja 2021. u 20 sati u Galeriji Flora.
– Izložbom NARUŠENE PARADIGME, u Galeriji Flora, Dorinda Bulić-Čotić uvodi nas u svijet materijalnih, duhovnih i emotivnih paradoksa u kojem nam stvari i pojave izmiču, osjećaji se sudaraju, a uzaludnost i nemogućnost postaju nam sve bliže. Neizvjesnost, ona koju donosi život ali i ona koju sami potičemo, ne samo nevjericom u svijet i pojave izvan nas nego i sumnjom u naš jedini oslonac, un utrašnji glas koji nas vodi, nudeći nam kao jedinu i neprovjerljivu soluciju to da treba nastaviti, osnovna je misaona podloga ovog djela. Svojim konceptualnim i estetskim karakteristikama izložba nam otkriva autentični senzibilitet umjetnice koja upitanost nad spoznajnim relativizmom i sveopćom neodređenošću, vizual nom pročišćenošću izraza, pretače u iskustveni doživljaj. Susret s koncepcijom instalacije ostvaruje se u relativno malom prostoru galerije koji je ispunjen preprekama. Riječ je akumulaciji papirnih i transpar entnih traka od krutog najlona koje obavezuju posjetitelja na aktivno traženje i nalaženje prolaza. U formi narušene paradigme, izložba predstavlja izazov za svakog pojedinca. Birajući vlastiti smjer kretanja, koprcajući se u mjestu ili napredujući prema izlazu, koji je zbog velikog uglavljenog crnog kamena, para doksalno, samo mogućnost ulaza u drugi prostor, posjetitelj izložbe postepeno shvaća da se ne bori s materijalnim preprekama nego s ličnim izborom, sumn jama i uvjerenjima. Prostor je tako u djelu Dorinde Bulić-Čotić zapravo meta forička slika naših života u kojima zbog snage i nepredvidivosti usuda često ne vidimo mnogo ni daleko, i osjećamo se nemoćni, mali ili suprotno tomu, imamo dojam da se nalazimo na pravom putu sve dok vođeni svojim idejama, željama i mogućnostima ne stignemo do upitnog izlaza. Na planu materijalnosti postav operira dinamikom između elemenata koji se odlikuju prozirnošću i nepropustljivošću svjetlosti i u tom nas smislu podsjeća na fenomen koji je francuski psihoanalitičar i esejist Pierre Fédida nazvao slikom uzdaha, djelom satkanim od prozračnosti s jedne i tvrdoće s druge strane, spojem zraka i materije koji nas, ispreplićući se, uvlače u poetsku utrobu djela.
Dominirajuća plava svjetlost istovremeno nas privlači i pojačava osjećaj tjeskobe. Ona evocira hladnoću i odbojnost prostora u kojima, kao što je to ned vojbeno slučaj s bolničkom sobom, živimo osjećaj bespomoćnosti i zarobljenosti. Motivirani željom da dosegnemo drugu svjetlost, onu danteovsku koja, šireći se iza crnog kamena i svojom bjelinom obećava spas, mi zapravo tumaramo u hladnoći plave svjetlosti, braneći se intuicijom, kretanjem i nadom. Inteligencija i rafiniranost umjetničkog postupka Dorinde Bulić-Čotić očitava se u činjenici da je svaki detalj onoga što na gledatelja može djelovati na vizual nom planu kontroliran i duboko promišljen, usprkos tome što umjetnica ostavlja osobni izbor i individualno iskustvo svakom pojedincu. Riječ je zapravo o umjet ničkom djelu koje s jedne strane stimulira prijem i doživljaj promatrača iziskujući njegovu specifičnu pozornost, istovremeno ga obavezujući na akciju. U tom smis lu ovaj instalacijski projekt nudi nam jednu osebujnu i u suvremenom vizualnom stvaralaštvu sve prisutniju formu slike koju nazivamo čulnom slikom. Takva slika oslobađa publiku od ustaljene pozicije promatrača koji pokušava nešto razumjeti na planu kolektivno ponuđenog sadržaja i usmjerava ga k prepuštanju ličnom i emotivnom iskustvu koje aktivno učestvuje u izgradnji suštine djela. U tom smislu, umjetnička propozicija Dorinde Bulić-Čotić je neka vrsta onoga što Di di-Huberman naziva realnošću koju promatramo u snu kada gledamo zatvorenih očiju, miješajući percepciju, intuiciju i imaginaciju. Gledatelj se predaje čulnom iskustvu kao u snovima kada zahvaljujući mašti povezuje sadašnjost i prošlost, emociju i percepciju, realnost i fikciju i tako svjesno i nesvjesno kreira događaj. Upotreba jednostavnih elemenata doprinosi vizualnoj ležernosti propozicije, a njihova akumulacija stvara neku vrstu kakofonije ili viška informacija. U takvoj dinamici gledatelj popunjava prazninu imaginacijom i oslobađa se viška infor macija psihološko-perceptivnim filtriranjem sadržaja.
U svojoj konceptualnoj i materijalnoj postavci rad Dorinde Bulić-Čotić nudi nam trenutak susreta s prostorom sui generis. Ono što u tom prostoru pronala zimo zapravo je odraz nepoznatog koje svatko od nas nosi u sebi. No taj protok subjektivnih manifestacija i senzacija na čudesan nam način potvrđuje da ma koliko naša lična iskustva bila različita, velika, mala, turobna ili ohrabrujuća, ona uvijek doprinose kolektivnim ljudskim spoznajama. Zašto? Kako? Kojim putem? Koliko dugo? Koliki je značaj svih tih pitanja podsjeća nas Samuel Beckett svojom konstatacijom da, čak i onda kada nemamo nikakvu moć, ni želju, ni obavezu da kao umjetnici pronađemo odgovore, mi moramo nastaviti da se pitamo i da se izražavamo. Akcija i samo akcija uma i djela pretvara zapitanost u smisao – zapisala je u predgovoru izožbe Branka Kopecki.
Izložba se može pogledati do 6. kolovoza svakim danom od 17 do 21 sat.