“Izbori se dobivaju ili gube na kulturi!”

Kako bi ocijenila stanje u dubrovačkoj kulturi godinu dana prije kraja mandata koalicijske vlasti u Dubrovniku, razgovarali smo sa zamjenicom gradonačelnika Tatjanom Šimac Bonačić, u čijem je djelokrugu rada kultura.

Je li zadovoljna postignutim i što još želi pokrenuti i učiniti do kraja mandata?
– Stanje u dubrovačkoj kulturi se može dvojako promatrati; s jedne strane je jako zadovoljavajuće, s druge strane postoji još puno prostora za napredak. Dubrovnik je grad s najvećim izdvajanjima za kulturu u Hrvatskoj. S te strane trebamo biti jako zadovoljni što smo uspjeli, čak i u kriznim vremenima, osigurati stabilan financijski okvir za funkcioniranje lokalnog kulturnog sektora. S druge strane nameće se pitanje jesu li ulaganja proračunskih sredstava u kulturu u potpunosti opravdana, tj. koliko učinkovito se odražavaju na život naših sugrađana i stotine tisuća posjetitelja koji dolaze u naš Grad.
 
GORUĆE PITANJE KULTURNE POLITIKE
 
– Moj stav je da se trebamo kontinuirano truditi da našim građanima damo maksimum za izdvojena proračunska sredstva, u svakom području djelovanja gradske uprave pa tako i u kulturi. Naravno, na nama političarima je da osiguramo i ponudimo uvjete, na sektoru i kulturnim radnicima je da svojim radom to i valoriziraju, a sama raspodjela sredstava je u rukama kulturnih vijeća, dakle u rukama predstavnika kulture Grada i mislim da je to do sada dobro funkcioniralo. Držim da bi se mogli postrožiti kriteriji evaluacije, ali pitanje evaluacije je goruće pitanje kulturne politike u čitavoj državi, ne samo u Dubrovniku pa vjerujem da će se ono riješiti odgovarajućim mehanizmima u što skorijem roku.
Svakako, moje dosadašnje tri godine u kulturi Dubrovnika obilježene su pregovorima, dogovorima, puno slušanja, promišljanja, propitkivanja i diskutiranja. Kultura se ne može kvantificirati, ne možemo je svesti na egzaktne brojke, ma koliko mi prebrojavali broj posjetitelja u muzejima, prihode festivala ili proračunske stavke. Kultura je puno više od toga, pogotovo u Dubrovniku koji mahom živi od kulturnog turizma. Dakle, to je, pogotovo u kontekstu gradske uprave, specifično područje kojim nije lako upravljati, ali se nadam da smo u protekle tri godine uspjeli zaista dosta napraviti. Sustav je transparentniji, usklađen sa zakonom, postavljena su jasna pravila funkcioniranja, imamo samostalni ured za kulturu i kulturnu baštinu, imamo kulturna vijeća. S time sam jako zadovoljna kao i s razinom komunikacije i odnosa koju sam ostvarila s kulturnim djelatnicima – od ravnatelja ustanova do predstavnika udruga i samostalnih umjetnika. Ja nisam kompetentna da kreiram kulturu, kulturni djelatnici su kreatori, mi smo fascilitatori, naši građani i turisti krajnji korisnici. Ako komunikacija u tom lancu nije jasna, stvari izmiču kontroli. Moj rad je usmjeren u tom pravcu – u stvaranju komunikacije, povezivanju aktera i omogućavanju uvjeta za kulturnu produkciju i potrošnju.
 
SKUČENE OVLASTI ZAMJENIKA
 
Koliko ste u provođenju projekata u kulturi imali podrške u koalicijskim partnerima i jesu li danas Vaša očekivanja s početka mandata ispunjena? Postavlja se i pitanje ovlasti koje imate u ovom sektoru! Jeste li imali slobodne ruke i dobru suradnju u kreiranju kulturnih politika Grada?
– Poznata je činjenica da mali broj političkih stranaka u današnjem vremenu pridodaje veću pozornost niti ulaže energiju u problematike kulture. Neke od političkih stranaka uopće nemaju svoje viđenje ili formalne prijedloge kulturne politike, a većina drži kulturni život svoje nacije, regije ili lokalne zajednice kao marginalno pitanje tj. sjete se kulture kada treba stati u prvi red kulturnog događanja ili treba dogmatizirati o pitanjima kulture na dnevnom redu nekog gradskog vijeća ili skupštine. Političke stranke ne vide da gube ili dobivaju izbore na kulturi i to je realnost. Po tom pitanju, SDP je doista napredan jer smo se uvijek trudili da istaknemo kulturu kao jedan od bitnih faktora za razvoj i napredak, da se o kulturi raspravlja, ne samo kao o političkom pitanju nego pitanju od vitalne važnosti za identitet i razvoj, pitanje koje je proteže kroz sva područja. Što se tiče samih ovlasti, zamjenici gradonačelnika imaju funkcije bez izvršnih ovlasti, bez raspoloživog dijela proračuna, dakle pričamo o skučenom manevarskom prostoru unutar kojeg moramo ostvarivati produktivnu suradnju između područja kojeg pokrivamo, u mom slučaju društvenih djelatnosti, i gradske uprave – od gradonačelnika do gradskog vijeća. To je posao koji iziskuje dosta taktiziranja i uvažavanja raznolikih interesa – od stručnih do političkih. Razina uspješnosti posla i suradnje ovisila je o prirodi pojedinih slučajeva – kod nekih sam imala potpuno otvorene ruke, a kod neki su tražili više konzultacija i pregovora.
Što se tiče kulturne politike, nju ne donosim ja, niti gradonačelnik, već je kulturna politika, kao i sve ostale javne politike rezultat udruženog rada svih čimbenika u tom sektoru. Nemam ambicije da budem zagovarač donošenja politika „odozgo“ jer su se pokazale kao neučinkovite. Više vjerujem modelu „odozdo“ gdje sam sektor preuzima veliki dio odgovornosti za sebe. Dio takve politike je uvođenje kulturnih vijeća što je također bila zasluga SDP-a u prošlom mandatu obnašanja nacionalne vlasti.
 
DJELOMIČNA KOMERCIJALIZACIJA LAZARETA NEMINOVNA
 
Jedan od prvih projekata koje ste pokrenuli je bio analiza i definiranje namjene prostora u Lazaretima, koji su trebali krenuti u obnovu. Poznato je kako su natječaji u provedbi padali, a i ovogodišnji Proračun nosi značajna sredstva za taj projekt. Jeste li (ne)zadovoljni tempom kojim se radi na tom projektu i postoje li i dalje pritisci za komercijalizacijom ovog prostora?
– Lazareti su kapitalni projekt kojeg je sadašnja gradska vlast odlučila realizirati. Veći dio tog vrijednog spomeničkog kompleksa je u stanju ruševine, što indicira da je obnova itekako potrebna. Dakle, sama obnova tj. rekonstrukcija i adaptacija je neupitna. Ono oko čega su se postavljala pitanja je bila sama namjena čitavog kompleksa ili njegovih pojedinih dijelova. Najveći dio sadašnjih korisnika prostora Lazareta pripadaju kulturi – od javnih ustanova Linđo i Kazališta Marina Držića do udruga poput Art Radionice Lazareti i studentskog teatra Lero. Kako plan i proces obnove ne bi bili provedeni na netransparentan i isključiv način, sadašnja uprava imenovala je Povjerenstvo za Lazarete koje je uključivalo sve predstavnike korisnika prostora, predsjednike kulturnih vijeća Grada i predstavnike gradske uprave. Nakon zajedničkih sastanaka i samostalnih konzultacija, donesen je elaborat koji predviđa način korištenja prostora, a prema kojem je zadržana kulturna namjena kompleksa, dakle većina postojećih korisnika će ostati u prostorima Lazareta. Prema tom planu, Lazareti postaju dodatni ili alternativni prostor u kojemu se sublimiraju i nude kulturne djelatnosti i društveno relevantni programi. Lazareti tako postaju kreativni i kulturni centar u centru, koji kontinuirano služi kao nadogradnja, ali i izazov postojećoj kulturnoj sceni i turističkoj ponudi. Djelomična komercijalizacija prostora je neminovna, ali se zadržava na komercijalnim aktivnostima već postojećih korisnika i sadržajima koji su primjereni sveukupnoj slici kako bi Lazareti trebali u budućnosti izgledati.
Koliko sam bila aktivno uključena i angažirana u radu Povjerenstva, toliko nisam imala veze s propisivanjem natječaja koje spominjete pa ih ne bi ni komentirala osim što je sigurno da su pali s razlogom kojeg se riješilo, te se krenulo u novi postupak javne nabave s ciljem sklapanja ugovora o izvođenju javnih radova na rekonstrukciji i obnovi Lazareta

Među prvim Vašim projektima bilo je i pokretanje izrade strategije razvoja muzejske djelatnosti u Dubrovniku i eventualni preustroj Dubrovačkih muzeja koji bi iz nje proizašao. U kojoj je fazi ovaj projekt i jeste li zadovoljni današnjim radom ove muzejske ustanove?
– Dubrovački muzeji su jedina kulturna ustanova grada koja ima strateški dokument i plan razvoja vlastite djelatnosti. Muzeji se po tome, a i po puno drugih značajki ističu naspram ostalih ustanova. To je jedna velika i zahtjevna ustanova koju čine pet ustrojbenih jedinica ili 5 manjih muzeja, koja broji 77 zaposlenika, ostvaruje milijunske prihode koji nadmašuju nacionalne pa čak i svjetske prosjeke, imaju najveći broj posjetitelja obzirom na broj turista u destinaciji, jedina su ustanova koja ima vlastitu prodavaonicu kojom podižu razinu standarda ponude suvenira u Dubrovniku. Osim što čine okosnicu turističke ponude Grada, Muzeji su u proteklom razdoblju stavili veliki naglasak na edukativnu ulogu u zajednici, gdje kroz 30-tak edukativnih radionica godišnje prođu gotovo svi đaci našeg Grada. Dodatno su ponudili sadržaje za građane, poput besplatnog stručnog vodstva kroz izložbu o Sv. Vlahu. Dobitnici su godišnje nagrade Hrvatskog muzejskog društva za izložbu Ruđera Boškovića, itd.
 
STRATEGIJA MUZEJA NIJE USVOJENA, ALI SE PROVODI
 
– Navedeni razvoj aktivnosti ove ustanove je u skladu sa ciljevima i mjerama koji su doneseni u strategiji. Zbog administrativnih poteškoća, točnije usporenom procesu od strane bivšeg saziva Hrvatskog muzejskog vijeća, strategija još nije usvojena na Gradskom vijeću Grada Dubrovnika, ali se itekako provodi u samoj ustanovi. Nadam se da će se Strategija uskoro prihvatiti na Vijeću i tako postati prvi službeni strateški dokument u kulturi Grada.
Osobno sam jako zadovoljna radom muzeja i rezultatima koje ostvaruju. Valja naglasiti da su muzeji prvenstveno ustanova koja skrbi, čuva i štiti muzejsku građu, naše kulturno naslijeđe, a tek onda ih možemo promatrati kroz aspekt financijski potentne organizacije. Bez obzira na visoku razinu prihoda koju ostvaruju, njihova uloga i svrha se ne ostvaruje u isključivo broju ulaznica, nego u načinu i kvaliteti prezentacije kulturnog sadržaja, što se potvrđuje u programima za građane i nagradama koje im dodjeljuje struka.

Kako biste ocijenili stanje u ostalim gradskim kulturnim ustanovama? Gdje su napravljeni pomaci i koji, a što bi se još moglo učiniti kako bi se kulturna ponuda Grada unaprijedila? U jednom razgovoru ste nam prije tri godine izjavili „garancija da bi ustanova mogla dobro funkcionirati jest: sposoban ravnatelj!“ Jesu li se svi ravnatelji gradskih ustanova u kulturi potvrdili kao sposobni?
– Opasnost velikih proračunskih ulaganja u kulturi nije samo smanjenje odobrenih sredstava, nego i svojevrsno uljuljavanje u osigurani institucionalni okvir koji ne potiče kreativnost, inovaciju, fokus na publiku i stvaranje partnerstva s drugim financijskim partnerima osim lokalnih vlasti. Prema 80 posto proračuna u kulturi koji se izdvaja za djelatnost kulturnih ustanova, morali bi reći da su upravo kulturne ustanove te koje bi trebali biti pokretači kulturnog razvoja i glavne osovine lokalne kulturne scene. Kulturne ustanove trebale bi biti standardi, reference za izvrsnost, inovativnost i kvalitetu kulturnih programa. Ja ne tvrdim da to tako nije, jer bi odgovore na ovakva pitanja trebali dati veći stručnjaci za kulturu od mene, ali jedno je sigurno: Dubrovnik treba imati još dinamičniju, nacionalno i međunarodno prepoznatljivu kulturnu ponudu.
Naravno, nisu sve ustanove iste, nisu svi ravnatelji isti, nemaju svi isti pristup poslu niti svi isto shvaćaju svoju ulogu. Ono u čemu je vidljiv najveći napredak je razvoj programa za djecu, općenito programa za lokalnu publiku, povećan je sveukupni broj programa u svim ustanovama, otvoreni su novi prostori za kulturne sadržaje (arheološka zbirka u Revelinu, kino Slavica), ostvaruju se intersektorske i inter-institucionalne suradnje (npr. suradnja na edukativnim radionicama Prirodoslovnog muzeja i Umjetničke galerije Dubrovnik, suradnja na dramskom programu Art Radionice Lazareti i Dubrovačkih ljetnih igara itd.), gostuje se na svjetskim kulturnim pozornicama (DSO, Linđo)…puno toga je ostvareno i puno toga još ima za ostvariti. Imamo veliki potencijal, pa je opravdano tražiti da budemo još bolji. Evi, naši, Dubrovački muzeji su daleko najposjećeniji muzeji u Hrvatskoj. Iznimno je visoka posjećenost Kneževa dvora, dubrovačke gradske zidine bilježe duplo veći posjet od najposjećenijeg dubrovačkog muzeja, sve je veća popularnost žičare. Svugdje, pa i kod nas je vidljiv trend veće posjećenosti spomeničkih objekata i turističkih atrakcija. Bilježimo i povećanje posjet ostalim muzejima u sastavu Dubrovačkih muzeja, zbog zajedničke ulaznice, i zbog Dubrovačke kartice. Kupnjom iste, otvorena su vrata svim muzejima i izložbama.
Naše ustanove, odnosno ravnatelji su svjesni svojih ciljeva, od čuvanja velike vrijednosti, koja im je u ovo vrijeme dana na upravljanje, do povećanja razine vlastitih prihoda. Većina ustanova radi na senzibilizaciji mlađih dobnih skupina (vrtićke dobi, osnovnoškolaca i srednjoškolaca) kroz edukativne radionice. Od najmlađih dana, trebamo postati svjesni što imamo, da bi mogli čuvati, njegovati i prenositi dalje.
 
 IMATI ORKESTAR JE PRIVILEGIJA
 
Jedina ustanova u kulturi čiji izvještaj za prethodnu godinu nije prihvaćen na Gradskom vijeću je Dubrovački simfonijski orkestar. Kako ocjenjujete rad ove ustanove, uspjehe na gostovanjima, ali i unutarnja trvenja? Kojim bi se odlukama moglo doprinijeti uspješnijem radu Orkestra?
– Svaka ustanova je kao zasebna obitelj, a kao što je rečeno: sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način. Orkestar prate unutarnja trvenja o kojima pitate još davno prije nego je sadašnja gradska uprava preuzela vlast. O orkestru se uvijek moglo čitati iz novina, ne samo o njihovim umjetničkim ostvarenjima nego i o unutarnjim problemima i trzavicama koje su nerijetko bile medijskom temom. U nekoliko navrata sam zamolila da se problemi ne rješavaju putem medija, ali to nije urodilo plodom. Što se tiče ocjene rada ustanove, Gradsko vijeće je reklo svoje, što ne mora biti šire prihvaćeno, ali je tako. Činjenica je da se vodstvo Orkestra trudi plasirati ustanovu na različite načine, da redovito održavaju koncerte, da redovito idu na međunarodne turneje, da ne ostvaruju financijske niti ikakve drugačije gubitke. Činjenica je da nemaju adekvatan prostor za rad te da ljeti imaju problema s organizacijom prostora za koncerte. To su sve objektivni pokazatelji prema kojima Orkestar, unutar svojih mogućnosti i okolnosti, dobro funkcionira. Ali imaju i oni drugi pokazatelji prema kojima u Orkestru stalno tinjaju potencijalni sukobi koji štete radu i ugledu ustanove. Dubrovnik je mali grad i imati simfonijski orkestar je privilegija koju moramo stalno imati na umu, mi iz uprave, vodstvo orkestra i glazbenici koji čine orkestar.

Kako gledate na sve veći broj privatnih inicijativa koje pokreću festivalske programe u Dubrovniku i redovito traže financijsku potporu gradske uprave? Je li riječ o programima u javnom interesu i trebaju li građani „svojim“ proračunskim sredstvima sudjelovati u njihovoj realizaciji ili je ipak uglavnom riječ o komercijalnim programima kojima je Dubrovnik potreban kao „brendirana“ kulisa?
– Festivalizacija kulture je pojava koja je zahvatila cijelu Hrvatsku i nije samo karakteristična za Dubrovnik. Većina gradova ima svoja“ljeta“. Ja nisam kulturni kritičar pa neću ulaziti u ocjenjivanje same kvalitete sadržaja koju rastući broj festivala i manifestacija u Dubrovniku nude. Naravno da je Dubrovnik jako atraktivan kao kulisa, ali kao i frekventna ljetna pozornica za kulturna događanja. Upravo iz tog razloga kulturna vijeća podržavaju manifestacije i programe koji se datumski odmiču od srca turističke sezone. Koliko su ti sadržaji u javnom interesu ili ne također je teško ocijeniti. Možemo reći da je sve što čini dodatnu kulturnu ili turističku ponudu, u konačnici ima javnu funkciju zbog broja posjetitelja koje privlači, ali to je priča na dugom štapu. Kultura ne bi smjela biti sezonske prirode kao turizam, tako da mislim u središtu našeg interesa trebaju biti cjelogodišnji sadržaji koji se otvoreni i dostupni svima, a da veći dio manifestacija treba tražiti podršku od Turističke zajednice koja se bavi obogaćivanjem kulturno-turističke ponude u Dubrovniku.
 
PRIMJER DPDS-A PODCRTAN JE KAO POZITIVAN
 
Zaštita spomeničke baštine jedno je od ključnih pitanja upravljanja Dubrovnikom. Koja su Vaša razmišljanja o raznim novim modelima i prijedlozima obnove i čuvanja baštine koji se u javnosti iznose od strane gradonačelnika Vlahušića i nedavno ministrice Andrea Zlatar Violić, a prema kojima bi prihodi od ulaznica na zidine prestali biti prihodi DPDS-a, već bi rad njihove udruge bio financiran iz Proračuna, a obnovu bi vodio Zavod za obnovu Dubrovnika?
– Osobno nisam bila uključena u pregovore oko DPDS-a pa mogu samo komentirati situaciju kako mi je bila interpretirana. Model upravljanja kulturnom, baštinom od strane udruge građana uobičajena je praksa u većini europskih država, a sam primjer DPDS-a bio je podcrtan kao pozitivan u Strategiji očuvanja, zaštite i održivog gospodarskog korištenja kulturne baštine Republike Hrvatske za razdoblje 2011.-2015. Međutim, svaki model upravljanja određenim resursom mora biti zakonski utemeljen i argumentiran. Zakon o javnoj nabavi se mora poštivati. Puno je otvorenih pitanja o načinima trošenja sredstava prikupljenih od ulaznica na zidine, ali to je sve stara priča koja je poznata iz višemjesečnog medijskog praćenja situacije oko DPDS-a i dogovora o tome tko će i kako upravljati zidinama. Tko god upravljao, mora se točno znati gdje, kako i zašto ulaže sredstva koja su dobivena od zidina. Ne samo sredstva od zidina, nego se to odnosi na sva javna sredstva, kako sam već i istakla. Nadam se modelu, koji će biti u interesu Grada i njegovih građana.