Proučavanje hrvatskog sela, u bilo kojem povijesnom razdoblju, otežava činjenica kako je jako malo, ili uopće nema, pisanih izvora koji su nastali iz pera zemljoradnika. Ovakvo što ne treba čuditi jer je poznato kako je selo dugo ostalo nepismeno, a nepismenost je bila glavna prepreka pisanom tragu prošlosti. Konavle se na prvi pogled ne razlikuju potpuno od ostalih hrvatskih sela, pa ipak život konavoskog seljaka nije ostao sačuvan samo posrednim putem tj. nisu ga opisivali samo oni, kako to inače biva, koji se nisu bavili poljoprivredom ili bilo kojim drugim težačkim poslom. Jedan, na prvi pogled sasvim običan seljak iz Dube, ostavio nam je svoju kroniku ili kako ju je on naslovio – Povijes Dube.
TEŽAK SELJAČKI ŽIVOT U DUBI
Ivo Matković rođen je 5. siječnja 1859. u Dubi, a umro je 20. studenog 1955. godine. Otac mu je bio Miho Matković, a majka mu se Jelena djevojački prezivala Šarilo. Dakle, Ivo je bio sasvim običan seljak, pa ipak ne baš tako običan s obzirom da je odlučio i napisao vlastitu kroniku Dube, počevši 1800. godine i zaključivši 1912. godinom. Čitajući tu kroniku, koja se čuva u prijepisu u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, vidljivo je kako je Ivo donekle bio pismen. Ne zna se gdje je i kada naučio pisati, no za pretpostaviti je kako ga je tome naučio svećenik. Iz naslova kronike može se zaključiti kako je Ivo s jasnom namjerom pisao kako bi sačuvao povijest svog rodnog kraja. Suvišno je isticati vrijednost ove kronike koju je napisao čovjek iz običnog puka, te je u nju utkao svoja vjerovanja i strahove zorno prikazavši vrijeme u kojem je živio. Čitatelj odmah dobiva vjernu sliku teškog seljačkog života u Dubi koji je protkan vječitom borbom kako prehraniti sebe i ne tako malobrojnu obitelj. Život je bio dodatno otežan činjenicom da se Duba nalazila na samoj granici, pa su tako bili česti upadi komita ili vlaha na tom područje. Bila su nebrojena ubojstva i pljačke koje su još dodatno osiromašile i onako siromašan narod dubskog kraja. Ivo navodi četrnaest mjesta na kojima su postavljeni križevi, u većini slučajeva za žrtve koje su stradale od vlaha. Sam tekst je poprilično nečitak. Tako je u uvodu Matković napisao: „ tojest japišem što znam i štosam Čuo ividijo tojest kako seje Delija ogje prvi naselijo ikakoje Vodu Živu našo po Kosoviču i počem se je Selo nazvalo Duba neke starine poselu imamo obitelji i imena Brda i Zemalja običaje naše i jade inevolje što stari pretrpjeli odzlijeg Ljudi Hercegovaca rišćana i Turaka i Crnogoraca neke Križe koisu poginuli i gje su ukopani od Kolere našu Crkvu S. Šćepana inaše Grobnište u kop japišem što znam i štosam čuo ividio i stosam …“
KONAVLJANI I ISTOČNI SUSJEDI
Ivov tekst nam najbolje svjedoči o tome koliko je bio antagonizam između Konavljana i istočnih susjeda. Upravo o tome govori sljedeći zapis koji kaže kako je Nikolu Matkovića, brata njegova djeda Ivana, ubio Kurajica iz Zubaca: „toje bilo iza rata postoje Crnogorski Vladika udaro na Dubrovnik i Konavlje…“ Djeda Ivana (1791-1881), pak, dočekala je četa Vlaha u Ceroj „…veli viču mi izu Brzom Latinine opanke on izue adrugi obuo izu veli dokoljenice izuo a Četnik obuo ko svoje dasu svuči Koret i Gjamadan i sve i brzom raspaši to koje sve Vlašina oduzmu tadamu Zapovjeda da i Gaće svuče Žalosan Svuče i Gaće tada veli Vlag poteze Veliki Nož daga posječe a stavise pokonji Gjed da mu je neko kazivo ako Vla zakuneš Bogom i Svetim Jovanom da neće ubiti Čojeka itako odmanu rukom u velikom Strahu i Žalosti sa Suzama na očima Zaklega veli nemomi dizati Život Boga ti Sveti Jovan… „bijaše jedan mali Crnomansat ivelimu nemomu Čojče dizati Život kate Zakleo Bogom i Svetim Jovanom…“ Na kraju svoje kronike Ivo je zabilježio i nekoliko recepata za liječenje različitih bolesti, pa za groznicu preporuča sljedeći lijek: „uzmi, korena od kalopera, operi ga izrezi na sitno, metni 20 lista od masline a 20 od praske ako nema lišća a ti kore od iste u kvarat vina Crnoga svari dobro poslije procijedi u Čašu. Zaklopi dobro na vedrinu do sutra u jutro popij na sresrca slijedi za 4 dana bude li treba i za više paćeš odnit grozniču kao rukom.“ Kronika je napisana na 152 stranice, teško je čitljiva, ali vrijedni je svjedok jednog prohujalog vremena.
Fotografija: Božo Lasić