Na snazi je novi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama, pa se većina građana s pravom pita hoće li se konačno zaustaviti anarhija na općem dobru kojoj svjedočimo dugi niz godina. Od ‘privatnih plaža’, naplate ulaza na ‘hotelske plaže’, ograđivanja, ležaljki… Glavni ‘krivci’ za ovaj zakon, oni koji su ga inicirali i na koncu izglasali, dakle vladajući, puni su obećavajućih izjava. Oni, naime, tvrde kako će novi zakon optimalno zaštititi pomorsko dobro, dok opozicija kao i pojedine nevladine udruge, poput inicijative ‘Javno je dobro’, upozoravaju na niz nedorečenosti. Pojedini od njih idu i korak dalje tvrdeći da je stari zakon čak bio bolji. Kako zapravo stvari stoje, za mišljenje smo konzultirali jednu od vodećih hrvatskih stručnjakinja za ovu oblast, pravnu znanstvenicu, profesoricu Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci Ivu Tuhtan Grgić. Ona je, naime, mišljenja kako novi zakon ima nekih dijelova koji rješavaju stvari na bolji način od staroga, ali isto tako sadrži mnoga rješenja koja su problematična.
-Smatram da Prijedlog Zakona nije bio spreman za puštanje u proceduru, odnosno da je njegovu pisanju trebalo pristupiti na puno ozbiljniji način, kako zbog važnosti pomorskog dobra i njegovog potencijala, raznolikosti djelatnosti koje se na njemu odvijaju (a time i suprotstavljenih interesa), složenosti imovinskopravnih odnosa i brojnih problema koje je u praksi generirala primjena starog Zakona – kazala je Tuhtan Grgić.
I dalje sporne granice plaža
Veliki problem su u dosadašnjoj primjeni Zakona predstavljale neutvrđene granice pomorskog dobra i upravo je ta dilema trebala imati primat pri razmatranju i definiranju. No, ako je suditi po riječima stručnjaka, pristupilo joj se vrlo paušalno.
-Novi Zakon ovaj temeljni problem ne rješava adekvatno. Morska i podmorska komponenta nisu sporne, ali vrlo često nije jasno koji dio kopna jest, a koji nije pomorsko dobro. Primjerice, zakonom je propisano da je plaža pomorsko dobro, ali gdje je točno granica plaže i dijela zemljišta koje nije plaža i koje je u stvarnopravnom režimu (vlasništvu) nije uvijek jasno -napominje Tuhtan Grgić.
I morska obala je također dio pomorskog dobra, a ona je pak definirana kao pojas kopna koji je ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena što je, usuglašena je pravna struka, vrlo problematična definicija.
-Problemu neutvrđenih granica pomorskog dobra se novim Zakonom pokušalo doskočiti na, po meni, potpuno krivi način – propisivanjem da odluka suda ili upravnog tijela kojom se utvrđuje status nekretnine kao pomorskog dobra ima deklaratoran učinak, odnosno da se njome samo potvrđuje stanje koje postoji. Ova odredba ugrožava pravo vlasništva fizičkih i pravnih osobe koje su vlasnici nekretnina koje su prve do pomorskog dobra -upozorava Tuhtan Grgić te ističe kako je određivanje granica pomorskog dobra važno i radi davanja koncesije. Naime, ako granice nisu utvrđene ne može se, pojašnjava riječka znanstvenica, davati koncesija, a problematično je, dodaje, i provođenje nadzora nad pomorskim dobrom.
Privatizacija – ne! Komercijalizaci- ja – da!
Brojne kritike novog zakona idu u smijeru prozivki vladajućih da njegovim odredbama pogoduju krupnom kapitalu, odnosno privatizaciji i komercijalnoj eksploataciji obale, posljedično jasno i izvlašćenju građana od njegova korištenja. Tuhtan Grgić je kategorična u stavu da o privatizaciji obale nema govora! Građanima ipak ostaje nejasno zašto se i novim zakonom omogućuje na pojedine dijelove pomorskog dobra ograničiti ili čak u potpunosti zabraniti pristup. Tuhtan Grgić pojašnjava kako je to nužno ‘iz sigurnosnih razloga’.
-Opravdano je isključiti pristup neovlaštenim osobama u, primjerice, brodogradilišne luke, industrijske luke, vojne luke i sl. To nije privatizacija! -naglašava, dok u komercijalnoj eksploataciji, jasno ako se provodi prema zakonskim odredbama i uz propisani nadzor, ne nalazi ništa loše. Dapače! -Pomorsko dobro se, u mjeri u kojoj to odluče davatelji koncesije, može gospodarski iskorištavati za cijeli niz djelatnosti -od koncesija za marikulturu, proizvodnju soli, proizvodnju medicinskih proizvoda i sl. do različitih uslužnih djelatnosti koje se mogu pružati u ugostiteljskim objektima, na plažama, u pomorskim servisima i slično – navodi za primjere dobre, korisne prakse Tuhtan Grgić.
Interes javnosti ipak je usmjeren na dijelove pomorskog dobra koji su namijenjeni svima, a riječ je jasno o plažama. Upravo na njima, čemu svjedočimo svako ljeto, najviše se zakida građane za pripadajuća im prava. Brojni koncesionari se tako doslovno ponašaju kao da su privatni vlasnici plaža. Posve bespravno, čemu smo svjedočili i ovo ljeto, ograđuju plaže nazivajući ih proizvoljno ‘hotelskim’, čak ‘vip hotelskim plažama’.
Doživjeli smo i to da nam se naplaćuje ulaz na pomorsko, dakle opće dobro. Koje, je li uopće više potrebno naglašavati, pripada svima nama. Jednako kao i zrak kojeg udišemo. Kiša koja pada i nitko je nema prava prisvojiti. More u kojem se kupamo. Oblaci, mjesec, zvijezde… O ležaljkama da ne govorimo. One su već tema za sebe i malo je reći da je začuđujuće koliko dugo vremena se toliko brutalno krši pozitivno pravo, a pravila jasna kao dan. Ležaljke ne smiju biti prvi red do mora. Štoviše uopće ne smiju biti postavljene prazne ležaljke, već se smiju postaviti samo kad ih gost iznajmi i po završetku korištenja se vraćaju na za to propisano mjesto. Jasno je određena i površina plaže koja smije biti prekrivena ležaljkama. Međutim svake se godine između nadležnih tijela samo ‘prebacuje loptica’ i iza svake sezone isti zaključak – još jednom ‘pojeo vuk magare’. Željeti povratiti investiciju i k tome profitirati posve je legitimno od strane koncesionara, kroz pružanje ugostiteljskih usluga, ležaljki i svega ostaloga. Međutim, kako naglašava Tuhtan Grgić, važno je što piše u ugovoru o koncesiji. Činjenica je da je po starom Zakonu doista bilo moguće dobiti koncesiju koja omogućava i naplatu i ograđivanje plaže. Koncesijski odnos je odnos u kojem bi trebali profitirati svi. Odgovornost da to zaista bude tako, ponajviše leži na davatelju koncesije, a nadzor poštivanja zakonskih odredbi je ključan. On je bio sporan u pogledu provedbe prošlog zakona i pripadajućih podzakonskih provedbenih akata, a možemo se samo nadati da će stvari sada krenuti na bolje. Mada činjenica da je novi zakon donesen, a ti podzakonski provedbeni akti se nisu uskladili s njim, odnosno stari su ostali i dalje na snazi, nije baš obećavajuća.
-Kada govorimo o plažama, na davatelju koncesije je da precizno odredi što sve očekuje od budućeg koncesionara, minimum koji koncesionar mora zadovoljiti. Koncesionar se obvezuje na određena ulaganja i pružanje tih usluga građanima, kao i na plaćanje koncesijske naknade, a naravno da očekuje zaradu. Građani dobivaju uređene plaže s mogućnošću korištenja različitih usluga. Osim toga, građani profitiraju od koncesija jer se dio koncesijske naknade koji se uplaćuje u korist proračuna jedinice lokalne samouprave (30 posto od svake koncesije) mora namjenski koristiti za upravljanje pomorskim dobrom u općoj upotrebi -ukazuje Tuhtan Grgić.
Onih koji pomorsko dobro gospodarski koriste bez koncesije (ili koncesijskog odobrenja ili dozvole po novome Zakonu) ili na način, u opsegu ili granicama širim nego što su ovlašteni uvijek je bilo. Zato je, smatra Tuhtan Grgić, iznimno važno na koji se način vrši nadzor nad pomorskim dobrom i njegovim korištenjem. U novom je Zakonu pitanju nadzora posvećen veći broj odredbi, međutim tek ostaje za vidjeti kako će se one provoditi u praksi. Inače je najveća boljka hrvatskog pravnog sustava neadekvatna provedba postojećih zakona uzrokovana ponajprije izostankom ikakve sankcije tijelima nadležnim za nadzor i kršenje pravnih propisa.
Postojeće koncesije – stari zakon!
Čak i kada bi ovaj Zakon bio savršen, upozorava Tuhtan Grgić, on ne bi mogao riješiti sve postojeće probleme na terenu. Naime, opće pravilo, da se na sve odnose primjenjuje pravo koje je važilo u trenutku njihova nastanka primijenjeno je, jasno, i ovdje. -To znači će se sve koncesije i koncesijska odobrenja koji su dodijeljeni prema ranijem Zakonu ili je postupak dodjele započet po ranijem Zakonu dovršiti primjenom pravila starog Zakona. Dakle, ako je dosadašnji koncesionar imao pravo ograditi plažu ili naplatiti ulaz na plažu (a takvih je koncesija malo) moći će to raditi i dalje, do isteka postojeće koncesije. Plažama koje se budu dodjeljivale u koncesiju prema novom Zakonu, neće se moći ograničiti pristup niti će se moći naplaćivati ulaz. – pojašnjava Tuhtan Grgić. Nijedna od 32 aktivne plaže u našoj županiji, od čega ih je 10 na području Grada, nije zatvorenog tipa. Dakle, nigdje se ni prema starom zakonu koji je, kako je gore navedeno na snazi za aktualne koncesije, ne smije zapriječiti niti naplaćivati ulaz.
Iz tiskanog izdanja DuLista