'Tijek događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo te događaje podnijeti, u dobroj mjeri zavisi od nas!' – o našim životima zapisao je Ivo Andrić, veliki pisac i mislilac, nobelovac koji je umro baš na današnji dan, 13. ožujka 1975. u svojoj 83 godini.
Zapisao je i ovo; 'Čudno je kako nam je malo potrebno da budemo sretni, a još je čudnije kako nam baš to malo nedostaje'. U njegovim mudrim zapisima nalazimo i riječi kojima kao da je naslutio ovo naše doba koje živimo; 'Dođu tako ponekad vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati'. Toliko od i za sjećanje na mudrog Andrića, kojeg se danas i nakon svega odriču samo budale.
Prošlog tjedna umro je i veliki borac protiv bezdušnog suvremenog imperijalizma, rekli bi „liberalnog neokapitalizma“, Hugo Chavez, za neke čudak, ali i istinski borac za prava malih ljudi. Oni koji su razumjeli njegovu „donkihotovsku“ borbu protiv vjetrenjača suvremenog kapitalizma, za njim iskreno žale. Gledajući snimke iz Latinske Amerike, za nadati se kako i mi pomalo dolazimo pameti. I kraju trpljenja.
Drugo lice Grada
Mi smo se doma prošlog tjedna, točnije 7. ožujka, prisjetili godišnjice prometne nesreće na Pilama našeg „Žućka“ davne 1970. kad je stradao naš dubrovački „tranvaj“ kako smo ga zvali. Otkazale kočnice tamo negdje oko starog Rodilišta, puno ozlijeđenih, poginuo Hamdija Ovčina, Muhin otac. Koji dan iza „Žućko“ je zauvijek napustio naše ulice. I kao puno toga što smo voljeli, imali i u tom uživali, postao je tek dio sjećanja. Neke naše stalne sjete na dane koji su prošli bespovratno, kao što sve prolazi i ostaje tek u tim našim sjećanjima. Koje stalno obnavljamo, pričamo, spominjemo ih se. I želimo nase, a znamo kako je to nešto što se zbilo i nikad više vratit se neće.
Zima pomalo ide svom kraju i proljeće je već tu. Pazite da se ne zaljubite. Nenadano. S prvim danima proljeća. S kojima dolaze i prvi cruiseri i turisti i Grad iznova kreće u onaj drugi dio svog životnog lika. Pokazuje svoje drugo, da li i pravo lice? Budi se nakon zimskog sna, ulice mu postaju žive, te njegova ljepota postaje ne samo naša, već svakoga tko do njega dođe. Postaje suvenir za prodaju. Još malo je samo naš, ovakav prazan, tih, spokojan, ali samo za nas lijep. Prošećite, napravite još koji đir njegovim praznim ulicama prije tih gužvi, pogledajte gore prema krovovima sve te funjestre, balkone, volte, grbove stare vlastele iznad ulaznih portuna.
Još jedna mala, prijelazna…
Mala i vrlo kratka, još jedna u Gradu zvana „prelazna“, Kaznačićeva ulica spaja dvije veće, Kaboginu i Ranjininu. Ove dvije ulice na svoj način spajaju i palače ove dvije obitelji, obje u Karmenu i obje danas skoro pa prazne, napuštene i zaboravljene. Samo kad bi se te dvije palače obnovile i uredile, te uselile s čeljadi, živnuo bi bar taj dio Grada. A ta mala, prijelazna ulica, dobila je zajedničko ime po dva znana naša sugrađanina, Antunu i Ivanu Augustu Kaznačiću. Antun je bio pjesnik, pisac kolendi, čestitki, satira… Rodio se 1784., bio svjedokom pada Republike, te umro 1874. godine.
Mlađi od njega Ivan August rodio se 1817. godine, bio pristaša Ilirskog pokreta, te domaćin Ljudevitu Gaju i Antunu Mažuraniću kad su 1841. došli do Grada, poklonivši im rukopis Gundulićeva „Osmana“. Kao medicinar, bio je i ravnatelj dubrovačke bolnice, tražio sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, prikupljao narodne pjesme, te iako mlađi, umro prije prezimenjaka Antuna 1863. godine u Dubrovniku. Ulica koja nosi njihovo prezime danas tek služi kao vanjsko skladište, s tek jednim kućnim brojem, prijelazna je za na brzinu izbjeći gužvu i preći iz Kabogine u Ranjininu.
A ulica Dinka Ranjine zadnja je u ovom nizu. I opet, kao i mnoge druge ulice Grada, originalna na svoj način. Suprotno ulicama Uskoj i Kaboginoj, ona ne ide sa Straduna, već iz ulice Od puča, ali za razliku od ove dvoje, nije slijepa. S njom se uz nekoliko skalina izađe na Strossmayerovu, a od tamo na lijevo do skalina Od Jezuita ili na desno prema Muzičkoj, pa na Svetu Mariju ili do Rupa. Na miru u đir. Još koji dan, jer najavljuju cruisera će bit kao nikad do sad. A tad će bit kasno za svaki mirni đir.