Zove Vojo Šindolić – Al' se šale na moj račun! Al' neka. Jer, tako je i bilo! Bio sam lud za tim pucama. Ma, najbolju LP ploču bi znao dat' za one najbolje puce, one posebno škopane! A, znaš li što je ono veliko bijelo što se vidi na placeti na onoj staroj fotki iza Ivane? To su ti mreže za ribanje starog ribara Surjana! E, kad bi ih on krpio, pleo i sređivo' ne bi smio nitko s loptom na placetu! Već čekaj da završi i ode ribat.
Toliko sjećanja od Voja, koji je ovih dana objavio knjigu svojih sjećanja na velikog Milana Milišića, uz izbor sjajnih Milanovih pjesama o Gradu i ovim ulicama kojima iznova điravamo.
STARI ALBUMI
To Vojovo sjećanje potvrđuju i Marica i Zdenka, uz Ivanu tri kćeri starog gospara Zdenka Šapra. Prisjećaju se i njih dvije starog ribara, pa magazina dolje u prizemlju kuće u kojem su i oni držali svašta nešto. Sjete se i stare gustijerne i pumpe kojom se voda vadila još tamo sedamdesetih, kad je zatvorena. Već odavno tu je restoran.
Prelistavamo njihove stare obiteljske foto albume. Fotografije povijesti Grada, znanih likova. Iza, na svakoj fotki svojom rukom gospar Zdenko zapisao je datum, godinu, mjesto i ime onih koji su na njoj. Zaustavljamo se na jednoj od njih, možda i najstarijoj. Na njoj brojem, ali i po puno tog – velika obitelj Šapro. S njom kreće priča o gosparu Zdenku.
Zdenkov otac Ivo je u Grad došao iz svog malog sela Zastolje, iza Grude u Konavlima. On je na ruševini neke stare kuće, na stijeni kojom se spušta i završava hrid Laus, napravio ovu prelijepu kuću u kojoj danas žive Marica i Zdenka. Bavio se trgovinom drvima. Oženio je Stanu, rođenu Švago iz Vodovađe, koja mu je rodila čak jedanaestero djece, tri kćeri i osam sinova.
– Svi su ti oni bili nešto! I svi su radili sve i svašta! – napominje Zdenka, te ih pokušava navesti nekim redom; najstariji je Antun, pa Mirko koji je svirao violinu u orkestru, Ivo je bio intendant u kazalištu, Pero liječnik – prvi radiolog u Gradu, Nikša pomorac – kapetan, Paulino Lino završio je pravo, ali u Gradu ga pamtimo kao glumca, o Zdenku ćemo ponajviše, te Boris koji je svirao violinu, ali je umro jako mlad, s 18 godina.
DAO IME JUGU
Ovaj put započinjemo priču o njihovom ocu, Zdenku. Rodio se 1905. godine, već kao klinac počeo se bavit sportom, prvo nogometom, zatim vaterpolom. U oba ova sporta bio je vrhunski igrač. U staroj knjizi „Pola stoljeća crveno plavih 1922 – 1972“ o povijesti NK Dubrovnik, ali i u knjizi o povijesti Vaterpolo kluba Jug „Šesta dubrovačka tvrđava“ piše „Na sjednici odbora u kancelariji Pina Strinčića u Zlatarićevoj ulici br. 4 u ožujku 1922. godine Zdenko Šapro je dao prijedlog da se klub nazove „Jug“, što je i prihvaćeno.“ Iako je tada imao tek nekih 17 godina, očito je imao utjecaja na druge, jer već tad bio je ponajbolji nogometaš, a pomalo je počeo igrat i vaterpolo, u kojem je kasnije postao jedan od najboljih igrača tih prvih generacija.
Još malo listamo i čitamo te stare foje i knjige; prva javna vaterpolo utakmica odigrana je 28. lipnja 1924., na Porporeli su se sastali Jug i Penatur, a rezultat je bio 3 – 0 za Jug, koji je igrao u sastavu Riko Drobnić, Ljubo Merlo, Ante Zakarija, Rudi Reš, Luka Zlošilo, Toni Depolo, Zdenko Šapro i Mirko Braida koji je dao sva tri gola.
VK Jug prvi put nastupa na državnom prvenstvu u kolovozu 1925. u Splitu, te nakon nekoliko pobjeda, u finalu pobjeđuje i domaći Jadran 2 – 0 i osvaja to prvenstvo! Oba gola dao je Zdenko Šapro, po onom što čitamo, najbolji igrač tog prvenstva! Imao je dvadeset godina i već dvije godine studirao je pravo u Zagrebu. Dolazio doma samo ljeti, kad je i igrao vaterpolo.