Ivo i Antonija Klaić, mladi bračni par iz Popovića, roditelji Ivane i Luke, a uskoro i malog Marka, veliki su zaljubljenici u tradiciju, narodnu nošnju i Festu svetog Vlaha. Već s prvim koracima u njihovo domaćinstvo osjeti se savršen omjer modernog i starog, kamena, tradicionalnog veza, instrumenata i elemenata današnjeg života. Kažu da je ljepota u detaljima, a u kući Klaića takve detalje ne možete ne primijetiti. S osmijehom od uha do uha, njih četvero strpljivo su nas dočekali obučeni u konavosku narodnu nošnju u kojoj idu na Feste. Sredinom siječnja kad smo razgovarali Antonija je bila u visokom stupnju trudnoće, a termin je, rekli su nam upravo na Festu svetog Vlaha.
-Zvat će se Marko – kaže nam simpatična Ivana dok grli svoju majku i nerođenog brata.
-Ti si odlučila? – pitamo je kroz smiješak.
-Jesam – smije se ona i ne da se smesti.
-Djeca svake godine od svog rođenja sudjeluju na Festi u nošnjama, također i bratova djeca. Ivana ima 8 i pol, a Luka 6 godina. Prvi put na Festi su bili kad su imali deset mjeseci i godinu dana – kaže nam otac Ivo te nastavlja:
-To je obiteljska tradicija, a cijela naša kuća obiluje tim detaljima koji predstavljaju naš identitet. Prvi put kad sam sudjelovao nosio sam jedan manji barjak iz župe Presvetog Trojstva s Grude 1987. godine i od tad svake godine, s izuzetkom ratne 1992. godine sudjelujem u procesiji. Sada nosim barjak zavjetne kapele Gospe od zdravlja, svetog Nikole i svetog Luke – ističe on.
-Veseli nas što smo uspjeli sačuvati našu nošnju u tim ratnim godinama. To je naš najveći uspjeh jer je riječ o nošnji koja je nastajala stoljećima u obitelji i jedino se tad mogla i izgubiti kada je te 1992. godine kuća bila u potpunosti uništena. Zahvaljujući starim baulima i nečijem neznanju uspjela je preživjeti – kaže Ivo Klaić.
Nošnja je uvijek izazov, naročito dječja jer na njoj uvijek treba raditi, ali ni njemu ni njegovoj ženi Antoniji to nije teško. Ljubav prema tradiciji je, ističu, prevelika.
-Volio bih naglasiti da osim naše obitelji, naše susjedstvo i selo vrlo slično razmišlja. Svake godine je broj mladih koji sudjeluju u toj procesiji sve veći i veći, a to je najveća dobrobit jer time promičemo vlastiti identitet. Na Festi svake godine bude sigurno 300-400 ljudi iz Konavala i bude dosta narodnih nošnji. Teško je procijeniti točnu brojku. Ono što je naša prednost i zbog čega se nadamo da će nošnja preživjeti je nekoliko folklornih društva gdje se ona kontinuirano nosi. Sve više je domaćinstava koje pružaju usluge gostima, a jedan od sastavnih dijelova toga je naravno i narodna nošnja – kaže Ivo.
-Festa za mene je nastavak tradicije jer je ona nešto što nas održava. Procesiju svetog Vlaha obilježava sklad i mjera, kao što je to bio slučaj sa svime prije. Tu je savršeno vidljivo kontinuirano događanje kroz stoljeća. Zna se odakle koji barjaci dolaze i gdje se sastaju. To mladim ljudima pokazuje našu povijest – kaže Klaić.
Antonija se nadovezuje na muževe riječi i ističe kako je na Iva ljubav prema nošnji prenijela njegova baka, dok je na nju najviše utjecala njezina majka.
-Mi smo se tako i našli da volimo i tradiciju i nošnju i da to nastojimo njegovati. Htjeli smo prenijeti tu ljubav na djecu i to je razlog zašto smo ih krenuli oblačiti u nošnju još od malih nogu. Ivana je bila na Festi prije nego je prohodala, još s deset mjeseci, a Luka je s godinu dana bio u nošnji u procesiji. Ako smo obitelj onda nema smisla da se Ivo i ja obučemo, a da ne vodimo djecu. Mislim da ih od malih nogu treba učiti da to vole kako bi oni jednog dana to prenijeli svojoj djeci – kaže Antonija, te dodaje kako je s ‘tehničke strane’ pravi izazov uputiti se na Festu.
-Ivo ode rano ujutro, a onda treba probuditi djecu, obući ih u nošnju, urediti itd. – kaže Antonija te dodaje kako je svaki put ispuni osjećaj ponosa na zajedništvo i tradiciju i ljubav prema Parcu.
-Sve te silne nošnje i barjaci na jednom mjestu. To je zaista predivno. Jednostavno sam preponosna – kaže ona, dok 8-i pol godišnja Ivana sremežljivo, ali kroz smiješak napominje kako je i ona ponosna.
-Ponosna sam što se obučemo u nošnju, a najdraži dio mi je grličanje – kaže Ivana.
Njezin brat Luka pak ‘uskače’ i dodaje kako mu je najdraže vidjeti tatu s barjakom.
-Pomažem mu pridržati barjak, ali mi je jednom pao – priča nam Luka i zaključuje kako ima šest godina.
Nije lako, ali može se
-Postoje neki elementi dječje nošnje koji se mogu prenositi, npr. vez i zlatača, to se sve može prenositi više godina, ali košulja je recimo sasvim druga priča. Moramo ulagati u to, a nastojimo kod starijih žena koje još izrađuju nošnju napraviti im sve što možemo bez obzira što imamo i stare nošnje – kaže Antonija te dodaje kako kompletiranje jedne nošnje danas nije jednostavno, a i financijski je poprilično zahtjevno.
-Nošnja je danas skupa, a najskuplji dio je modrina koja se posebno veze. Nije lako danas ni naći ženu koja to uredno izrađuje, ali se može – kaže ona.
Ivo se nadovezuje na njezine riječi te ističe kako se narodna nošnja modificirala i mijenjala kroz stoljeća.
-Vezovi su se primjerice radili u ranija vremena iz prirodnih bojila, žukve i šipka, a kasnije su se radili iz umjetnih bojila. Različite dijelove se mora različito održavati, a mi smo s vremenom došli do zaključka da je nošnju najbolje i držati u starim baulima na sobnoj temperaturi uz redovito provjetravanje – kaže on te ističe kako se na starim slikama često znaju vidjeti motivi koji nikako ne pripadaju na naše narodne nošnje.
-Moglo se naći nekakvih ‘amerikaniziranih’ uzoraka, npr leptir-mašnu ili neke trake. To su bili pomodni detalji koji srećom nisu preživjeli – kaže Ivo kroz smiješak te napominje kako je na širem dubrovačkom području muška nošnja poprilično slična dok je ženska nošnja izuzetno različita.
Ono što Klaiće ipak veseli, kako nam kažu, je sve veći broj djece koja se oblače za Festu.
-Iz godine u godinu je sve veći broj djece. Mislim da se možemo nadati kako će tradicija opstati – optimistična je Antonija dok joj se lice vidno ozari.
Na naš upit koliko je teško potpiriti interes najmlađih u ovo moderno vrijeme, Antonija kaže kako to nije jednostavan zadatak.
-Djeca su često po laptopima, mobitelima, televizijama, ali ako roditelji žele, ako je djeci nošnja u kući i na taj način je osjećaju, apsolutno se onda može – kaže ona, dok se Ivo nadovezuje i napominje kako djecu valja voditi primjerom.
-Ne možete ih obući u nošnju i reći, ajde sad ti – ističe on.
Ova obitelj svoju ljubav za tradicijom uspješno je implementirala u seoski turizam kojim se bave. Njihovi gosti su našom tradicijom oduševljeni, a na naš upit kažu kako smatraju da Festa ne bi izgubila svoje svojstvo ako bi se kao događaj ‘otvorila’ i prema turistima.
-Što se tiče turizma Festa se događa u ‘nezgodno’ vrijeme, ali mislim da ona sama po sebi može biti događaj. Smatram da ne bi izgubila svoje svojstvo, ni ništa od svoje iskonske biti kada bi zbog nje došao određeni broj turista – kaže nam Ivo Klaić, inače i pročelnik za turizam, pomorstvo, poduzetništvo i energetiku Dubrovačko-neretvanske županije.
-U smislu brendiranja Dubrovnika smatram kako se Festa svetog Vlaha premalo spominje, a oko Feste bi se mogao napraviti i širi ‘proizvod’ u sklopu kojeg bi gosti u tim danima mogli posjetiti širu okolicu Dubrovnika, ali i istražiti barjake i običaje oko svetog Vlaha – smatra Antonija.
-Mora se naći jedna prava mjera i zadržati onaj sakralni dio Feste. Današnja procesija je malo ‘paradnog’ karaktera u smislu da ljudi stoje sa strane i gledaju ljude koji su u procesiji. Bolje bi možda bilo, recimo kao kod nekih drugih katoličkih svetaca da svatko tko je došao na misu ide u procesiju. Dobra usporedba u tom smislu bi bio križni put na Braču koji traje puno i hoda se par kilometara. U svakom slučaju smatram kako se Festa mora pronaći na popisu manifestacija na značajnijem mjestu – zaključio je Ivo Klaić.