Faith no more je cijelo prvo desetljeće svojeg postojanja lutao u potrazi za pjevačem. Ili pjevačicom, neko vrijeme im je svoj vokalni ‘talent’ iznajmljivala Courtney Love. I u tih deset godina uspjeli su stvoriti samo jedan hit – ‘We Care A Lot’. I kad je već sve bilo spremno za ulazak u studio i snimanje novog albuma, band ostaje bez pjevača. Preostali članovi tad su se prisjetili jednog kalifornijskog srednjoškolca koji ih je prije par godina iza koncerta presreo s demo-kazetom svojeg thrash banda. Momak se zvao Mike Patton i bio je spreman otpjevati cjelokupni asortiman albuma ‘The Real Thing’.
Album je postao mega-hit, a Faith No More su postali jedna od najlegendarnijih grupa devedesetih. Usprkos meteorskom uspjehu, Mike nikad nije zaboravio svoje školske drugove s kojima je i snimio taj demo i nastupao po srednjoškolskim zabavama i lokalnim klubovima, već je paralelno sa svojim stalnim zaposlenjem održavao u pogonu i svoj originalni band – Mr. Bungle. Najviše zahvaljujući Pattonovom uspjehu, ekipa na neviđeno potpisuje ugovor s Warner Bros., a obzirom da nisu morali brinuti o komercijalnom uspjehu premda su bili dio ogromne diskografske kuće, napuštaju svoj thrash zvuk i počinju eksperimentirati s raznoraznim avangardnim aranžmanima, od free jazza preko klasične glazbe pa sve do bliskoistočnog techna. Mr. Bungle u devedesetim izdaje tri albuma – ‘Mr. Bungle’, ‘Disco Volante’ i ‘California’ prije razlaza na pragu novog milenija. No, jedan je zadatak ostao nedovršen. Demo-kazeta koju su poklonili članovima Faith No More-a bila je loše kvalitete, ali prepuna odličnih pjesama. I točno je prošlo dvadeset godina dok se originalna ekipa – Patton na vokalima, gitarist Trey Spruance i basist Trevor Dunn – nije ponovno okupila kako bi se prisjetili starih vremena.
S mladim i perspektivnim gitaristom Scottom Ianom iz Anthraxa i Slayerovim originalnim bubnjarem Daveom Lombardom koji ima nešto smisla za instrument, bit će vjerojatno nešto i od njega, najavljuju tri povratnička koncerta u veljači 2020. – po jedan u Los Angelesu, San Franciscu i Brooklynu. Sasvim očekivano, ogromna potražnja je nadodala po jedan dodatni nastup u svakom gradu, a L.A. je ubrzo dobio i treći. Pandemija je obustavila moguće daljnje nastupe pa ekipa u ožujku ulazi u studio i ponovno, ovaj put u znatno kvalitetnijoj varijanti, snima svoj demo – ‘The Raging Wrath of the Easter Bunny’ koji je prošlog tjedna doživio svoju svjetsku premijeru. Svi fanovi Mr. Bunglea iz devedesetih na ovom albumu neće dobiti ono u što su se tada zaljubili. Baš kao i povratnički koncerti, album je isključivo proslava zlatnog doba thrasha – sredine osamdesetih. I dok su kao tinejdžeri momci uzore vidjeli u Slayeru i King Diamondu, nova verzija demo snimke se može prije smatrati solidnim crossover-thrashom u stilu D.R.I. ili Nuclear Assault.
Uvodni singlovi ‘Raping Your Mind’ i ‘Eracist’ vjerno ilustriraju cjelokupni jednosatni album, a Pattonov poslovični humor ne izostaje ni ovdje sa stvarima kao ‘Anarchy Up Your Anus’ i ‘Spreading the Thighs of Death’. Originalnih devet stvari s demo snimke proširene su s obradama Corrosion of Conformity – ‘Loss For Words’ s albuma ‘Animosity’ dok su i oni još uvijek bili crossoverthrash band te S.O.D.-a (u kojem je svirao Scott Ian) ‘Speak English or Die’ za ovu priliku prepjevanu na španjolski s naslovom ‘Habla Espanol O Muere’. Jedna novosnimljena stvar koja nije na albumu, a možete je potražiti na internetu, obrada je Exploiteda ‘USA’ koja je bila namijenjena dobrotvornoj akciji za pomoć glazbenicima koji su ostali bez primanja za vrijeme pandemije. Mike Patton i dalje opravdava titulu najzaposlenijeg rockera, stoga je i gost ove kolumne drugi put u svega godinu dana, a za nadati se je da će svoj radoholizam pretvoriti i u svjetsku Mr. Bungle turneju jednog dana kad se to bude smjelo. Do tada, nostalgično poslušajte kako trideset pet godina stare pjesme zvuče na novoizdanom ‘The Raging Wrath of Easter Bunny’.
Fotografije – Ipecac Records/Facebook