Rado se čujemo s našim ljudima koji žive u drugim dijelovima svijeta. Nekako, želimo biti ukorak s njihovim radom i uspjesima. Jedan od njih je i talentirani i uspješni jazz glazbenik, kontrabasist Nikola Brešković, dijete Grada, koji već šest godina živi i radi u Parizu. Lani je, netom prije pandemije, objavio jazz album ‘A Troubadour in Paris’ koji je dosad prodan u impozantnih 15 tisuća digitalnih kopija. Riječ je o albumu koji je posvećen njegovom pokojnom ocu, dubrovačkom trubaduru Marku Breškoviću. Album je trebao najaviti njegovu turneju po Europi, no sve je otkazano ili odgođeno, opet zbog – pandemije. Ali, Brešković najavljuje ponovne nastupe u sklopu svoje turneje krajem ove godine. Trenutno je i dalje u Parizu, gdje su nešto slabije restrikcije zbog pandemije, ali jedva čeka doći u Grad. U razgovoru za DuList, pričali smo o albumu, životu u Parizu, a s nama se prisjetio i nekih dragih uspomena iz Dubrovnika.
Zašto baš Pariz? Koliko je život u drugom gradu utjecao na Vas, Vaše razmišljanje, a pogotovo na Vašu karijeru?
Povezan sam s Parizom odavno, no trajno sam se preselio 2015. godine. Svaka ulica Pariza odiše posebnim šarmom. Veliki svjetski umjetnici dolazili su u ovaj grad kako bi dobili inspiraciju, ne samo u glazbi, nego i u ostalim umjetnostima, kao što je slikarstvo. Svi znamo da je Pariz grad ljubavi, romantike i revolucije. Meni kao glazbeniku je Pariz zasigurno puno pridonio u karijeri. Dobio sam određen polet. Moj rad je prepoznat, a dobio sam i nekoliko glazbenih nagrada.
Kad biste mogli birati, je li Vam srcu draži Pariz ili Dubrovnik?
To je jako teško reći (smijeh)! Riječ je o dva unikatna Grada koji su posebni svaki na svoj način, pogotovo kroz svoju povijest.
Prošle ste godine izdali album kroz koje se provlače najveći standardi američkog jazza otpjevanih na moderan način… Kako je album prihvaćen u glazbenom svijetu?
Moram reći kako je album jako dobro prihvaćen. Prisutan je na svim poznatim digitalnim streaming platformama, a može se kupiti na mojoj stranici www.nickbresco.com. Prodao se već u 15 tisuća ‘komada’. To je jako dobro za jazz! Inače, album je od ove godine prisutan i na američkom tržištu. Riječ je o deset kompozicija, standarda koje sam napravio u vlastitom aranžmanu, u suradnji s dva vrhunska glazbenika. To je Charles Benarroch koji je svirao s poznatim jazz glazbenicima kao što je primjerice Chet Baker, Johnny Holiday, Gypsy Kings, a tu je i pijanist Roger Deroeux. Prije dvije godine smo počeli raditi na albumu i završili smo ga netom prije pandemije.
Koliko je korona zapravo bila otežavajuća okolnost za Vaš rad i djelovanje? Ili Vam je ipak podarila nešto dobro?
Iskreno, malo me ‘presjekla’ cijela situacija s obzirom na to da sam trebao realizirati prvu europsku turneju u 15 gradova i promovirati svoj album. Prekinuta je zbog pandemije. Umjetnike i glazbenike je koronavirus itekako ‘pogodio’. No, nadam se da ću u prosincu ove godine krenuti s prvim koncertom koji će biti u Parizu, u Jazz klubu 38. Nakon toga bismo trebali svirati i u drugim državama, primjerice u Španjolskoj i Njemačkoj. Vidjet ćemo što će biti. Ali, sve se mijenja iz dana u dan i sve je zapravo neizvjesno.
Hoćete li doći u Dubrovnik predstaviti album?
U Dubrovnik da, svakako tijekom iduće godine.
Mogu li glazbenici živjeti samo od glazbe?
To je individualno, od glazbenika do glazbenika. Mislim da je glazba poziv, a ne posao. Danas su neke stvari za glazbenike bolje, ali opet, koronavirus je cijelu situaciju malo poremetio. Svakako, mislim da se od glazbe može živjeti.
Što smatrate svojom najvećom inspiracijom?
Glazba za mene predstavlja strast. I to me nosi cijelo vrijeme u procesu moga rada i stvaranja.
Koje Vas najljepše uspomene vežu za Dubrovnik i gdje najčešće boravite kad ste u Gradu?
Dijete sam Grada. Kako sam rođen ispod sv. Marije, cijeli Grad mi je drag. Svaki dio Straduna, Buža, Porporela gdje sam se kupao kao dijete… Muzička škola također ima posebno mjesto u mom srcu.
Jeste li ikad razmišljali baviti se nečim drugim osim glazbom?
Već sam u djetinjstvu počeo svirati violinu. Glazba mi je došla sasvim prirodno i veliki dio moje familije su glazbenici. S druge strane, volim se umjetnički izražavati kroz slikarstvo.
Razmišljate li o stalnom povratku u Dubrovnik?
Dubrovnik je moj rodni Grad i uvijek mu se rado vraćam. O stalnom povratku trenutno ne razmišljam.
Kako gledate na hrvatsku jazz scenu?
Što se tiče hrvatske jazz scene, primijetio sam da je tijekom proteklih godina sve jača. No, što se Dubrovnika tiče, mislim da zaslužuje više jazz koncerata. Dubrovnik zapravo zaslužuje jedan veliki internacionalni jazz festival koji bi se održavao na više lokacija.
Jesu li se u Gradu dogodile određene promjene koje primjećujete, a otkad ste se preselili u Pariz?
Grad je po meni tijekom posljednjih godina, zbog turizma, žrtva svoje ljepote. Naši građani zaslužuju više. Smatram kako je Grad djelomično izgubio harmoniju.
Kako su Vaša braća, jesu li i dalje u glazbi?
Tonči komponira i dalje. Radi kao pijanist. A, Vlaho je dobio nedavnu prinovu, sina, zove se Oliver te je stavio malo glazbu po strani.
Ne možemo ne spomenuti i prisjetiti se Vašeg oca, njegova rada i utjecaja na glazbu u Dubrovniku, ali i šire… Je li on bio i ostao Vaš veliki uzor? Sjećate li se nekih posebnih trenutaka s njime?
Uvijek se sjetim proba Trubadura kojima sam prisustvovao kad sam bio dijete. Sjećam se i kad bi Tubaduri, svake godine dan otvorenja Dubrovačkih ljetnih igara tradicionalno svirali u Gradu. To je bilo predivno, Stradun je bio prepun. Njihove pjesme su dan danas dio Grada. Stvarno nešto čarobno! S ocem smo dosta vremena provodili kroz zajedničke jazz svirke u Trubaduru. To je prvi jazz klub na našoj obali koji je otvoren 1978. godine. Zasigurno je kao mjesto utjecao na mnoge muzičare.
Što je trenutno s Trubadurom?
Trenutno je zatvoren. Naš problem s Trubadurom proizlazi iz činjenice da je poznato mjesto privuklo veliku pohlepu beskrupuloznih ljudi. Postupak deložacije je u tijeku. I nadamo se da ćemo ponovno otvoriti do kraja 2021. godine.
Foto: Privatna arhiva
Iz tiskanog izdanja DuLista od 4. kolovoza 2021.