Na sveučilišnom Kampusu u srijedu se održala znanstvena tribina ‘Dubrovački krovovi: Izgubljena dimenzija’.
Mihaela Skurić, ravnateljica Zavoda za obnovu Dubrovnika koji ove godine slavi 40 godina od svoga osnutka, istaknula je kako se u obnovi graditeljske baštine u Gradu poseban naglasak stavlja na dubrovačke krovove.
-Dosad je obnovljeno 38 tisuća kvadrata krovova putem Zavoda. Svakako imamo zavidno iskustvo i prepoznajemo nedostatke koji su nam se nametnuli. To bi prije svega bili materijali koji su nam dostupni. Odnosno, unazad zadnjih 40 godina više nisu kupe kakve bi trebale biti i koje bi zadovoljile uvjete oblika, boje i strukture kojom bi odgovarale ugradnji na dubrovačke krovove – ističe Skurić i dodaje kako se vizura dubrovačkih krovova nametnula kao zaštitni znak.
-Zavod je inzistirao na upotrebi starih materijala kao što je krečni mort s malim dodatkom cementa. No, tržište nameće nešto novo i to je postalo nemoguće – rekla je i dodala kako se ovaj problem može riješiti kroz interdisciplinarni pristup i suradnju svih institucija koje su relevantne.
-Vjerujem kako će ova tribina potaknuti nova rješenja, ali i kretanje u nove znanstvene projekte te da se nađe način kako bi se pokrenula nova proizvodnja kanalica koje bi odgovarale ugradnji u dubrovačke krovove – istaknula je Skurić.
Postoje razlike između starih i novih dubrovačkih kupa kanalica. Naime, povijesna kupa kanalica karakteristična je po svojstvu poroznosti, odnosno hrapavosti o čemu je detaljnije govorila Kristina Kojan Goluža s Odjela za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku.
-Pošto je stara kanalica porozna, stvara se patina, što je nama u restauraciji izrazito bitno. Kako je porozna, kad ima vode, kad je zrak čist, tada se određenim redoslijedom stvaraju mikroorganizmi što čini veliku razliku od novih kupa koje su visoko paljene te nisu porozne – rekla je Kojan Goluža. Kupe su se prvotno koristile na sakralnim objektima, potom na utvrdama, zatim u gradovima, ali samo na objektima u kojima su živjeli viši slojevi društva. U 14. i 15. stoljeću dolazi do masovne proizvodnje. Dubrovačko područje je bilo obskrbljivano s kupama iz Kupara, dok je konavosko vjerovatno, kako kaže Kojan Goluža, kuparicom iz Paljeg Brda.
Johannes Weber s Instituta za umjetnost i tehnologiju u Beču istaknuo je kako dijele iste probleme kao i Dubrovčani. Krovovi u Beču na većini zgrada potječu iz 19. stoljeća. Problem se stvara kad se neki objekt renovira te se koriste nove kupe koje su drukčije, među ostalim po pitanju boje, a stavljaju se nekad i – metalni krovovi.
-Kad odete na periferiju grada, možete vidjeti vizuru bolje te razlike koje su prisutne. Situacija nije zadovoljavajuća – rekao je. U Grazu je ističe, nešto bolja jer se više brine o očuvanju krovova, a krovovi datiraju još iz razdoblja gotike.
Znanstvenoj tribini prethodila je izložba ‘Kupa kanalica’ autora Fotokluba ‘Marin Getaldić’ i Kristine Kojan Goluža.