Grad

EKIPA S ‘MONTE’ O STARIM VREMENIMA Cijeli Kineski zid nam je bio teren, stalno smo međusobno ‘ratovali’

Svaki kutak našeg grada ima neku svoju priču koju je vrijedno ispričati i prisjetiti se onih lijepih trenutaka koji su nekoć bili dio svakodnevice naših sugrađana. Jedan takav dio grada je i Montovjerna čija je ekipa na Facebooku napravila grupu u kojoj dijele stare fotografije, ali i zanimljive priče kako bi i mlađe generacije vidjele kako se nekoć živjelo u ovom gradskom kvartu. Dio ekipe koja je na Montovjernu došla 70-ih za DuList je iznijela svoja sjećanja i brojne dogodovštine koje su im obilježile djetinjstvo i mladost. S obzirom da je tada na Montovjerni bilo jako puno djece, cijela je bila podijeljena na posebne ekipe te se nisu svi družili sa svima. Jasno se znalo tko je s kime i protiv koga se ‘ratuje’. Tako treba i naglasiti da su naši sugovornici tada bili pripadnici raznih ekipa, ovisno o dijelu Montovjerne na kojem su živjeli, ali i generaciji kojoj su pripadali, a sada se, s obzirom da su se vremena itekako promijenila, zajedno druže te su ostali kao dio čuvara tih lijepih sjećanja i zanimljivih priča.

Oli Jauković, Rado Radić, Mario Bartulović, Josip Šljuka i Ivan Kukrika

 

Granica kod šeste žute zgrade
—Toliko je djece bilo da je cijela Montovjerna bila razdijeljena, podijeljena na ekipe koje nisu imale veze jedna s drugom. Uvijek je vladalo neko rivalstvo među zgradama, kućama, dijelovima Montovjerne. Stalno smo ratovali, gađali se kamenjima, pravili logore. S onima, kako ih mi zovemo, s brda se nismo ni družili, oni su bili skroz treća ekipa. Šesta žuta zgrada bila je svojevrsna granica. Od butige nadomak nje nadalje nitko od nas nije smio proći. Bojali smo se ‘šestaša’, onih koji su živjeli u šestoj žutoj zgradi i u kućama preko puta njih. Uvijek smo s njima ratovali, bili su opasni. Koliko puta sam išao okolo iz Čokolina, nisam smio proć’ Kineskim zidom preko ‘njihovog teritorija’. S njima smo ratovali, gađali se kamenjima – prisjeća se Rado Radić. Inače, ističe Radić, Montovjerna se vizualno jako malo promijenila od njihovog djetinjstva i mladosti koju su na njoj proveli.

—Jedino je automobila sada puno više nego što ih je tada bilo. Ali, zato se stil života u cijelosti promijenio, više nema ni kapi onoga što smo mi prije živjeli. Za početak, puno je manje djece. 70-ih su se godina ovdje doselile mlade obitelji s puno djece. Svi su se mlađi družili i bili na ulici. Bilo je sasvim normalno da se svi igraju vanka, a sada toga gotovo uopće nema. Doma smo bili samo kad smo morali – govori Rado Radić.

Nikad nam nije bilo dosadno
Kad su 70-ih doselili na Montovjernu, govori Mario Bartulović, na njoj je još uvijek bio makadam, nije cijeli put bio asfaltiran. Nije bilo ni ograde, ni trotoara, a cijeli Kineski zid bio im je poput dugog igrališta. A na tom igralištu raznolikih i maštovitih igara nikada nije nedostajalo.

—Igrali smo milijun igara, a nogomet je bio glavni. Stavili bi kamenja nasred puta kao baru, a kad bi dolazio automobil, ljutili smo se što nam remeti igru jer bi se morali sklonit’. Doduše, auta je bilo puno manje nego sad pa smo se mogli neometano igrati. Cijeli Kineski zid nam je bio k’o teren. Igralo se između dvije vatre, badmintona, hokeja po noći. Ženske su igrale lastike. Uvijek smo se lijepo družili. Kad je bila ‘sezona’, pravili bi praćke, uzimali bi žice kabela, pravili metke. Kad bi htjeli vatromet, uzeli bi one krpe za pranje suđa, k’o čelična vuna i njih bi palili i vrtili u krug po mraku. Bio je to doživljaj. Na trafostanici je bio koš pa bi tu igrali košarke. Sjećam se da je jedna pekara redovito dostavljala kruh na Montovjernu, a imali su neke ploče od pleksiglasa. Mi bi ih uzimali pa se na njima spuštali niz nizbrdicu. Vozili smo se karićima, pravili šatore kad smo bili u fazi igranja Indijanaca. Vlaho Martić i Rado su imali legendarne bicikle ponice. Čekali smo red da nam daju ‘đir do butige’. Kakvi su to bili doživljaji – govori Josip Šljuka. Glavne bare i danju i noću bila su im vrata obližnjih garaža.

—Nabijali smo lopte u garaže, ne znam kako su ljudi to izdržavali, to su nam bile k’o bare. Dan i noć smo bubali, nitko se nikad nije bunio. Mislim da bi sad poludili da im netko lupa u njih. I meni bi smetalo, sve se to promijenilo. Sad je taman sezona od košćela kad bismo svi bili na stablima, krale bi se antene po kućama i pravili bi puhalice i gađali se. Imali smo milijun zanimacija, nikad nam nije bilo dosadno, uvijek smo nešto izvodili. Pa gdje su frnje, logori, šatori – govori Šljuka. Na Montovjerni se, priča Mario Bartulović, živjelo kao u gradu, ali i djelomično na selu. Često su se igrali ‘gore na brdu’, tj. na Motovjerni gdje se nalazi dječje igralište. Tu su se isto često igrali, družili se, ratovali.

—Igralište nam je bila ulica. A onda se počelo graditi ono igralište gore na Montovjerni. To je za nas bio spektakl. Svi smo nosili od materijala što god je trebalo za to igralište. Nosili smo kamenja, posebno su stariji u tome sudjelovali. Pokojni Pero Jemo, Vedran Knego, Tonko Aletić oni su se najviše oko toga bili angažirali, a mi smo k’o djeca išli gore i pomagali. Ovo je današnje igralište San Siro kakvo je bilo tada. Grad je napravio koševe, stariji su napravili prve bare za igralište – naglašava Bartulović.

Samoposluga, mesara, čak i kafić
S gradnjom novog igrališta, govori Ivan Kukrika, započelo se na temeljima starih baraka GP-a Dubrovnik. Nakon što su bile uklonjene, više nisu imali gdje igrati nogomet pa se ekipa s Montovjerne sama organizirala i krenula s radovima. Na Montovjerni, tj. Kineskom zidu, bila je tada i velika samoposluga, mesara, ali čak i kafić koji je kratko radio. Uvijek je cijeli Kineski zid, prisjećaju se naši sugovornici, bio pun dostavnih vozila. A, s Montovjerne, govore nam, nisu imali potrebe ni silaziti jer su na njoj sve imali.

—Sve do srednje škole kretali smo se maksimalno s Montovjerne do bazena u Gružu, Kuneja i Gospinog polja. Gruž nam je bio periferija, a na Stradun bismo išli jedino sa školom dva puta godišnje. Nije bilo potrebe silaziti, kad smo ovdje imali sve, cijeli nam je život bio ovdje pa nas nije ni vuklo. Drugi dio svijeta za nas nije postojao – govori Rado Radić. Osim Montovjerne, glavna okupljališta bile su i dvije plaže Bellevue i Libertas.

—Ovako smo provodili jedan ljetni dan. Ujutro bi se izišlo ispred zgrade, sjedalo bi se na skalinima, igrali bi tresete i briškule do 13, 14 sati. Onda se išlo doma na objed, a poslije objeda odma na Libu (plažu Libertas op.a.) ili na Bellevue. Vratili bismo se doma s kupanja, išli na teren, čekali bismo da dođemo na red za igru, nabacili bi basketa, igrali mali nogomet, a navečer ekipno k’o Smogovci u Slavice na kakav film. To je kinematograf našeg djetinjstva. Nakon Slavice ostali bismo se malo družit’ na Kunejima ili po Montovjerni na klupama – ističe Mario Bartulović.

Čekali smo red za igralište
Često bi znali i odozgor s Montovjerne gledati utakmice na Jugovom bazenu kada bi krov bio otvoren. Sve bi vidjeli pa nisu imali potrebe silaziti. Mnoge od njih to je potaknulo na treniranje vaterpola ili plivanja. Žao im je, govore naši sugovornici, što se vrijeme promijenilo i što današnja djeca na Montovjerni nemaju ni pojma kako je njima nekoć na njoj bilo dobro i što su sve radili. Sad je rijetkost vidjeti djecu da se igraju na ulici.

—Mislim da igralište na Montovjerni pokazuje pravo stanje stvari. Nama je bilo centar svijeta, oko njega nije bilo ni ograde ni ničega. Čekali bismo red da bismo se na njemu mogli igrati. Pet minuta bismo igrali nogomet, a nakon toga tražili loptu dolje po drači. Ako je dan prije padala kiša, ne bi mogli igrati, jer smo morali doći dva sata prije da bi očistili lopte. Sad je igralište sređeno k’o Camp Nou, a nigdje nikoga – ističe Bartulović.

Logori i šatori na livadici
I roditelji su, mišljenja je Rado Radić, bili tolerantniji nego danas. Pustili bi djecu vani na igru bez ikakve brige. Znali su gdje su i s kime su.

—Sad ih pustiš van na par minuta i odmah ih zoveš na mobitel gdje su? Mirnije je vrijeme bilo. Mi smo po cijele dane lupali loptom po vratima od garaže i nitko nam ništa ne bi rekao. Ajde sad lupni par puta, odmah će policiju zvat’. Koliko bi puta nabili loptu i pala bi na auto i nitko nas ne bi prekorio – ističe Radić. Jasno im je da se djeca danas ni ne mogu igrati svih igara u kojima su oni uživali. Nemaju, govore nam, gdje ni napraviti logore.

— Na brdu je prije bila livadica, stalno smo na njoj bili i pravili šatore i logore. Danas je na njoj zgrada. Tamo je bila i najbolja baraka koju je starija ekipa napravila. Djeca sad nemaju gdje se tako igrati, sve je betonirano – govori Oli Jauković.

—Bilo nam je lijepo, ostali smo k’o ekipa. Neki su odselili, neki pošli pa se opet vratili. Napravili smo grupu Montovjerna/Monta na Facebooku da netko stavi sliku, anegdotu, kakvu priču da se prisjetimo dobrih starih vremena. Šteta što nemamo više slika. Prije nije toliko ni bilo fotoaparata, a bila nam je i tlaka nosit’ sa sobom, e da bar jesmo, sad bismo imali puno lijepih slika – priča Mario Bartulović.

Naši sugovornici zaključuju kako oni nisu ‘otkrili toplu vodu’, kako se u svim kvartovima živjelo ovako kako su i oni, igralo se i družilo. Nadaju se da će barem grupa koju su pokrenuli okupiti sva lijepa sjećanja na jednom mjestu kako bi mlađi barem znali kako je to nekoć izgledalo.

Foto: Leona Rašica / Privatna arhiva grupe Montovjerna / Monta Dubrovnik

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista 25. studenog 2020.

Pročitajte još

Laus Centar: Franković ‘herojsko’ svojatanje privatne imovine koristi u svrhu političke kampanje

Dulist

Grad Dubrovnik dobio suglasnost ministarstva za izmjene i dopune GUP-a

Dulist

MJERA GRADA Stalna godišnja naknada za treće i svako daljnje dijete u 2021. raste na 850 tisuća kuna

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija