Zakon o referedumu našao se nedavno u Saboru na drugom čitanju. I dok se u Puli trenutno odvija prava drama oko projekta Lungomare, gdje su građani ipak uspjeli izboriti svoje pravo na izlazak na referendum, mi smo se s dva ključna politička lika u najpoznatijem dubrovačkom referendumu osvrnuli na promjene i manjkavosti novih prijedloga unutar Zakona. Podsjetimo, konačnim prijedlogom Zakona o referendumu uređuje se provedba svih referendumskih inicijativa, a ministar pravosuđa i uprave Ivan Malenica istaknuo je da njime građani dobivaju kvalitetan instrument neposrednog odlučivanja. Je li to baš tako? Znaju Dubrovčani, kojima je ideja refereduma itekako bliska. Neke stvari su, reći će nam naš prvi i pravi sugovornik za pitanja referenduma u Dubrovniku, gradski vijećnik stranke Srđ je Grad Đuro Capor, jednostavno – loša.
Dovoljan je jedan poziv
— I dalje su brojne stvari problematične. Najvažnije je to što se propisuje određeni prag koji je opet jako visok da bi refendumsko odlučivanje uspjelo, odnosno bilo obvezujuće za političke predstavnike. Sjetimo se samo primjera Dubrovnika, kada je uz ogroman trud građana i inicijative Srđ biračko tijelo izašlo na referendum i ogromnom većinom glasalo protiv projekta koji je u nadležnosti Gradje naš 33 posto ljudi koji su upisani u skog vijeća. Međutim, to nije spriječilo Gradsko vijeće Grada Dubrovnika da ponovno donese onu odluku kakvu su sa svojim sponzorima u Razvoj Golfu već ranije gurali i nametali građanima. Problem je taj što je propisivanje kvota, pogotovo na lokalnoj razini, ustvari omogućavanje bilo različitim špekulantima ili pak nekakvim postojećim političkim snagama da pozovu pristaše da jednostavno – ostanu doma. Samim time neće biti postignuta ona obvezujuća izlaznost iz biračkog popisa da bi se neki zakonski prijedlog usvojio – napominje nam Capor koji ističe i to kako se i dalje nije omogućilo neometano odvijanje referenduma jer se i dalje traži dosta visok prag onih koji bi se trebali jednoznačno opredijeliti za odluku kakva se referendumom traži.
— I to nas dovodi u situaciju da jedna stranka, bila ona na vlasti ili u opoziciji, uz mešetare ili špekulante može samo pozivom građanima da ostanu doma, odnosno pozivom svojim podržavateljima da ostanu doma sabotirati bilo koji refendum. Tu se primjerice investitoru kakvog smo imali na Srđu i njegovim zaštitnicima u Gradskom vijeću omogućuje da preskoče volju naroda i da se uopće ne uključe u referendumsku utakmicu, odnosno da ostanu po strani i sabotiraju ustavno pravo na referendum – naglašava. S obzirom kako iz Vlade napominju kako je to uređivanje provedbe referendumskih inicijativa, znači li to da referendum zapravo ‘jede samog sebe’?
— Da. Ukoliko se sjećate kad je Hrvatska ulazila u EU, na nacionalnoj razini se uklonila bilo kakva potrebna izlaznost. Takvo je stanje u nacionalnom zakonodavstvu evo, već desetljeće – dodat će nam dalje kroz analizu Capor, a s druge strane kritizira to kako se za situaciju na lokalnoj razini traži izlaznost od 50 posto kakvu često nemamo čak ni na lokalnim izborima.
— Smiješno je zapravo na lokalnoj razini tražiti uopće prag izlaznosti jer on onda omogućava i većini i opoziciji, bilo kome u Gradskom vijeću, da samo pozivom na neizlaženje sabotira referendum. 2013. smo se jako opekli s Golf koalicijom, takozvanim Dubrovačkim dogovorom, gdje je dakle većina u Gradskom vijeću izabrana glasovima manje ljudi nego ljudi koji su izašli na referendum zapravo odlučivala o prostornom planu protiv kojeg su građani bili na referendumu. To je jasan pokazatelj da na lokalnoj razini nikakav potreban prag ili izlaznost ne bi smjela biti potrebna – zaključuje Capor, dodavši kako se u Puli također složila skupina koja stoji uz investitora i s manje glasova ljudi nametnut će se prostorni plan iako je veći broj ljudi potpisao za referendum.
— Kad se bude dogodio referendum, ovi će jednostavno svoje pristaše pozvati da ostanu doma. Ono što ljudi ne kontaju, a što se polako nazire – referendum kao instrument ne postoji. Nema smisla ići u njega jer nema šanse za uspjeh ili su one jako male upravo zbog tog sabotiranja jednim pozivom – zaključit će Capor.
Na ovoj razini ne može uspjeti
Mišljenja kako referendum na ovoj razini itekako ima svoje manjkavosti je i naš drugi sugovornik, nezavisni vijećnik Andro Vlahušić.
— Na toj razini izlaznosti niti jedan referendum ne može uspjeti – odgovara nam Vlahušić – možete imati ne znam kako dobru stvar, ne ide – govori nam odmah na početku.
— Donijet ćete tu odluku na gradskim vijećima, općinskim vijećima i to će biti konsenzus de facto kako treba biti – primarno se radi o prostornim planovima, nečemu što je u ingerenciji jedinica lokalne samouprave – govori nam Vlahušić, uz ‘protupitanje’.
— Čime gradovi upravljaju? Prostorom, kroz izmjene i dopune prostornih planova te gradskim porezima. Može se napraviti referendum s pitanjem, primjerice, želimo li da se plaća paušal? Vjerojatno bi to pitanje bilo neustavno jer još niti jedan refrendum nije bio na temu prihoda. Ako postoji potpuni konsenzus da je nešto dobro, onda će se to promijeniti, ako postoji neka inicijativa koja je referendumski usmjerena protiv vladajuće većine u Gradskom vijeću ili dominantnog političkog mišljenja koje se tada nalazi u gradu. Primjer za to je golf na Srđu gdje su sve velike stranke na lokalnoj i nacionalnoj razini podržale taj projekt, a manja skupina ljudi se protivila tome i napravila refrerendum. E sad, kako će manja skupina ljudi doći do 50 posto izlaznosti? Referendumi postaju nemoguća misija i referendumi na lokalnoj razini de facto služe za pokazivanje, jačanje stranaka i grupacija kao što je bio Srđ je naš. Mi možemo na jednoj antitezi, nebitno je li ona dobra ili loša, skupiti dio glasača oko nas koji inače ne bi išli na izbore – mišljenja je vijećnik Vlahušić koji napominje kako, kada imate prosječnu izlaznost karakterističnu za Hrvatsku i samim time Dubrovnik, ako samo jedna grupacija kaže: ‘Nemojte izaći!’ već ste na 45 posto od potrebnih 50.
— 2013. potpisao sam odluku za referendum, ali sam pozvao građane da oni koji se ne slažu s time ne izađu na referendum. Prema tome, formalno se zove referendum, on jest politička inicijativa, ali nije efektivno sredstvo. Ono što bi se moglo promijeniti, kad bi se htjeli slušati građani, jest spustiti stopu na trideset posto, ali isto tako osigurati da postoji u vijeću dvotrećinska potpora za to. Gledajte, postoje Belgija, Australija… U kojima su izlasci na referendume obavezni zakonom i moraš donijeti ispriku da nisi mogao glasati, primjerice otvoreno bolovanje. Dokle god postoji slobodna volja ne-izlaska na izbore i dok onda oni običnom većinom odlučuju tko je prvi – mi se nalazimo u dramatičnom manjinskome nametanju političkog miljenja svim ostalim građanima. Ako i imaju pravo, to nije većinsko mišljenje niti rasploženje jedne općine, grada ili županije – naglasit će dalje Vlahušić koji će reći kako u svijetu imamo samo jednu ozbiljnu državu koja vjeruje u referendum, a to je Švicarska, koja to radi već 500 i više godina.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 3. kolovoza 2022.