Oliver Gilmour u svijetu klasične glazbe cijenjena je i važna osoba. Počevši kao pijanist, završio je u digirentskim vodama, te je tako kroz život ravnao mnogim svjetskim orkestrima.
Sada se nalazi u Dubrovniku, gdje će zajedno s velikim ansamblom otvoriti 64. po redu Dubrovačke ljetne igre operom 'Cosi fan tutte'. Ovaj veliki umjetnik za duList je podijelio svoja promišljanja o ovom projektu, ulasku Hrvatske u EU te onome što ga veže uz Grad.
Kad kažete 'Cosi fan tutte' u Dubrovniku, koja je prva asocijacija koja bi se mogla povezati s ovim projektom?
– Moj prvi dojam svakako je bio kako je ovo smion projekt. To je nešto što stvaramo upravo sad, od trenutka do trenutka, u prekrasnom Dubrovniku. Sjajan je podvig dovesti operu 'Cosi fan tutte', u suradnji s Dubrovačkim ljetnim igrama, upravo ovdje. Moje prijateljstvo s Mišom Mihočevićem također je iznimno konstruktivno, a on posjeduje golemu kreativnost. Naravno, tu je i sjajni Krešo Dolenčić, no njega sam upoznao zapravo kroz prijateljevanje s Mišom. Dakle, 'Cosi fan tutte' je iznimno težak projekt, moglo bi se reći. Mislite li da će biti prihvaćen, hoće li ga ljudi zavoljeti?
– Mislim da prva godina biva ona najteža, uvijek je najkompliciranija, najzahtjevnija za napraviti. Gledano iz svih kutova, uvijek se pronađe nešto novo. Uzmimo za primjer akustičnost prostora, koja je ovdje recimo sjajna. S druge strane, bojim se nekih stvari, poput vjetra ili drugih vremenskih neprilika, s obzirom kako radimo probe vani, u ovom prekrasnom ambijentu parka Umjetničke škole. Uvijek se može dogoditi dosta nepredviđenih stvari. No, iduća godina svakako će biti više zanimljiva, bit će nam lakše. No, stvar je zapravo jednostavna – moraš ulagati u projekt. Inače, kako će se on isplatiti? Uspjeh ove opere tek treba nastupiti, taj artistički uspjeh kojeg ćemo u nešto preoblikovati. Netko je opisao Dubrovnik kao 'mini' Salzburg, što je zapravo prekrasna ideja, i to je ta aspiracija koju donosimo ovdje.
Ovo nije Vaša prva 'Cosi fan tutte'. Možete li usporediti ovu i onu koju ste radili u Italiji, na festivalu Spoleto, s Gian Carlom Menottijem?
– Ovo djelo ima, samo po sebi, taj 'higher spirit' i u tome leži ta sličnost. Međutim, ova ovdje, napravljena na Igrama, doista je vrlo kompleksna. Uključeno je zaista puno ljudi, od svukud, iz cijelog svijeta. Oni zajedno čine prelijepu kreaciju, jedinstvenu vrstu energije koja je vrlo simbolična u ovim vremenima vašeg ulaska u EU. Mi ovdje imamo deset različitih nacija, a uz njih fantastičan zbor mladih hrvatskih pjevača.
Smatrate li kako je jednim dijelom upravo zbog toga ovaj projekt tako značajan, zbog ulaska u Europsku uniju?
– Vrlo je uzbudljivo, svakako. Znam da su mnogi ambivalentni po ovom pitanju, no na kraju krajeva, zaista smatram kako je vaš ulazak u EU nešto što se mora proslaviti. Ideja ovih nacija u operi je poprilično slična ideji nacija u EU. Svi surađuju.
Na kraju krajeva, Dubrovnik je oduvijek prihvaćao ljude iz cijelog svijeta.
– Apsolutno, Dubrovnik je spojen s cijelim svijetom!
Jedinstvena veza s DSO-om
Vaš odnos s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom često se opisivao kao 'ljubav'. Možete li nam reći nešto više o tom odnosu?
– Posljednji put s njima sam radio u travnju. U to vrijeme, imao sam osobnu tragediju u Londonu i bio sam u iskušenju otkazivanja koncerta. Na kraju to nisam učinio, a ta večer bila je predivno iskustvo. Taj koncert bio je još jedna divna nadogradnja i tako jedinstvene povezanosti, bilo s pojedincima, bilo s Orkestrom. Svirali smo Beethovenovu 4. simfoniju i – dobro smo je odsvirali.
No, Vaš prvi kontakt sa Orkestrom bio je 1989. godine. Kako je to izgledalo?
– I sam sam bio jako mlad tada. Moram napomenuti jednu stvar – ne dolazim iz glazbene obitelji. Ja sam uveden u glazbu, nisam 'rođen s njom'. Stoga bi se moglo reći da sam kasno počeo s njome. Bio sam svojedobno dobar pijanist, no završio sam u dirigiranju. Te godine, bio sam još 'svjež', a moja percepcija sada je svakako izmijenjena i u ovih posljednjih dvadesetak godina iznimno sam se promijenio. Stoga, ne sjećam se kakav sam bio 1989. godine, no sjećam se stvaranja te jake veze s Orkestrom!
Vaša kultura bit će cijenjena u EU
Mislite li da će s našim ulaskom u EU naša kultura biti izgubljena u 'moru' drugih kultura, ili će pak ona biti više dostupna, vidljiva svima u ovoj zajednici država?
– Ja sam za EU, no mnogi ljudi u Velikoj Britaniji su protiv nje. Ja sam zapravo vrlo za EU. Ne mislim na financijski ili pak politički aspekt iza svega toga, može se biti za nju i iz mnogo drugih razloga. Nedavno sam dobio elektroničku poštu, poziv na predavanje i radionicu pod nazivom 'Balkan i EU: Mladi koji konstruiraju identitet'. Stoga, mislim da će biti zanimljivo živjeti u ovoj kreaciji. recimo, Vaša generacija. Mogu li sad ja Vas pitati nešto?
Naravno.
– Preferirate li riječ Balkan? Je li to nešto što u današnje vrijeme ima vrijeđajući prizvuk?
Ponekad, riječ 'Balkan' se za to koristi, za vrijeđanje, kako bi se istaknuo neki način razmišljanja koji se promišlja kao 'balkanski'. No, jednostavno – postoji Balkan, kao regija, i 'Balkan' – kao stanje uma.
– Osobno mislim kako je Balkan fantastična multikulturalna tvorevina kulture i nacija, nešto što neće biti oštećeno ili izgubljeno ulaskom u EU. Upravo suprotno, bit ćete cijenjeni. Zadržat ćete svoj identitet, a s obzirom kako zaista imate bogatu kulturu, o kojoj se u biti ne zna dovoljno, sad ćete pružiti šansu drugim članicama EU da vas bolje upoznaju.
Možete li se prisjetiti situacije iz 2003. godine, kada se u Bagdadu dirigirali, kao prvi stranac nakon dugo vremena, pod bombardiranjima i nestancima struje?
– Pozvan sam od UN-a kako bih dirigirao Iračkim nacionalnim simfonijskim orkestrom i vjerujte mi, bilo je to čudno iskustvo. Nisam se bojao, dapače. Na tom koncertu svirao je i Daniel Barenboim i bilo je božanstveno na neki način. Zašto? Jer glazba postoji kako bi prevladala probleme, ratove, sve ono loše u društvima. Možda je to samo klišej, no zaista vjerujem u to. Glazba nadilazi sve zapovijedi i to je bio cilj ovog koncerta.
Usput, znam i za bombardiranja u Dubrovniku. Tad sam bio u Italiji i moram primijetiti, činilo mi se kako niste imali dovoljno međunarodne pomoći. Htio sam doći u Dubrovnik, svirati, pomoći, međutim rečeno mi je kako su svi brodovi već korišteni za evakuacije, stoga nisam došao. Sjećam se kako sam bio izrazito tužan, s obzirom da zaista volim Dubrovnik. Stoga, čini me sretnim što sam sad tu, u ovom trenutku, u vašem prekrasnom gradu…