Martina Kojić Reiter, Dubrovkinja s londonskom i berlinskom adresom, užasnuta ratnom situacijom u Ukrajini, odlučila je bez razmišljanja, i samo dan nakon invazije, pružiti pomoć tamošnjim ljudima. Uloživši vlastite financijske resurse i vlastito vrijeme, u vrlo kratkom vremenu uspjela je organizirati prvi autobus za majke i djecu na granici Ukrajine sa Slovačkom, a koja su odlučila pronaći mir i sklonište u drugim državama. Svojim radom, snalažljivošću, novcima i vezama te uz veliku potporu supruga, suradnika i određenih organizacija, dosad je uspjela spasiti više od 3 tisuće majki i djece iz ratom pogođene Ukrajine. Pokazala je veliko srce svojim dobrotvornim radom i ne misli s time stati.
Što su oni Bogu skrivili?
Upoznala se s velikim brojem izbjeglica kojima je pružila smještaj, među ostalim, u objektima na području Beča koji su u vlasništvu nje i supruga. Preko svojih društvenih profila neprestano upućuje apel ljudima da to isto naprave. Sudbine majki i njihovih obitelji nisu je ostavile ravnodušnom. Tijekom iznošenja svih tih bolnih priča, redovito bi zaplakala.
—Jedan dječak je ušao u stan i rekao svojoj mami: ‘Ovdje je kao u crkvi’. Drugi dečko me zagrlio toliko čvrsto dok smo stajali na nogama. Tijelo mu se samo opustilo i zaspao je stojeći na nogama. Imamo i jednu mamu koja je došla s petero djece. Imali su sa sobom samo svoje violine. Dakle, nemaju ništa, ali su donijeli glazbu sa sobom. Kako ostati ravnodušan? Što su oni Bogu skrivili? Užasna je situacija. Treba čovjek raditi što god može kako bi pomogao – rekla je.
Sve informacije o tome kako pomoći, možete pronaći na stranici MADEMOISELLE MARTINA
—Oni pješače i po pet dana. Uspiju doći do vlaka, no u njega se moraju gurati i bacati jer nema mjesta. Neki od njih u toj gužvi izgube svoju djecu te ih zatim pokušavaju pronaći! Dođu istraumatizirani! Nemaju uopće kufere, dođu s jednom plastičnom vrećicom i imaju jedino tu odjeću na sebi. Djeca su stvarno grozno, boje se izaći vanka, ma boje se otvoriti prozor. Strah ih je raznih zvukova. Ne smiješ bubnuti vratima. Tresu se, sakrivaju se ispod kreveta i zatvaraju u ormare. Neke žene ne žele ništa reći, niti jednu jedinu riječ, samo stoje i gledaju u prazno – istaknula je. Tuga ju posebno hvata pričajući o bolesnoj djeci. —Upoznala sam 4-godišnjeg dječaka koji ima rak, a tri dana se vozio autobusom. Toliko djece ima upalu pluća zato što su danima i noćima pješačili na minusima. Te žene, i ta mala stvorenja, nisu ništa krivi, a umiru svake sekunde! Non-stop ginu – kazala je. Na samom je početku svih ovih zbivanja, kako kaže, bila u jako teškom psihičkom stanju.
—Dobivala sam poruke kao što su: ‘Trudna sam, imam još dvoje djece, supruga su mi jutros ubili. Molim te pomozi mi’. Zamislite da stalno, iz dana u dan, primate takve ili slične poruke…
‘Nemam dobar osjećaj’
No, unatoč svemu, i dalje pronalazi snagu koju usmjerava u pomoć ljudima. Naime, objašnjava nam kako je kao dijete sebi dala jedno obećanje.
—Svake godine bismo u školi gledali dokumentarce o ratu te bismo slušali priče branitelja. Meni je to bilo užasno. Samoj sebi, sa svojih sedam ili osam godina, rekla sam: ‘Ne dao Bog da se ovo više ponovi. Jer, ako se ponovi, napravit ću sve što mogu sa svojim rukama i nogama kako bih pomogla! Roditelji su me odgojili na način da što si uspješniji, educiraniji i imaš više utjecaja, imaš i više odgovornosti. Uz sve to, postala sam majka te sam pomajka dvjema curicama. Također, imam i puno prijatelja te zaposlenika iz Ukrajine – priča nam. Prisjeća se kako je dan prije napada, zvala sve ljude koje zna u Ukrajini i rekla im da pođu iz države.
—Ponavljala sam: ‘Molim vas idite ća, nemam dobar osjećaj’. Svi su rekli: ‘Martina, nemoj se brinuti, možda će kasnije napasti, ali neće još. Tako je bilo svih ovih godina’. Nisu htjeli živjeti u strahu, i razumijem ih jer mislim da smo i mi bili takvi. Znam da je moja mama govorila: ‘Ja neću otići iz Dubrovnika’. Kad sam čula da je krenuo ruski napad na Ukrajinu, počela sam razmišljati kako pomoći. Na svom Instagram profilu sam stavila objavu da mi se jave žene i djeca iz Ukrajine, a da ću po njih na granicu poslati autobus. Nakon toga, stavila sam objavu koja je bila usmjerena prema ljudima u Austriji i Njemačkoj te da se jave ako imaju smještaj. Otvorite svoje domove, trebamo spasiti ljude iz Ukrajine! Taj prvi autobus, sa 65 putnika, stigao je u Beč te smo ih smjestili u naše stanove koje inače iznajmljujemo. Od svih sam tražila isprave kako bih ih mogla registrirati, što je bilo užasno na početku jer nitko nije vjerovao da jedna žena koja nije Ukrajinka, pruža pomoć izbjeglicama – naglašava Martina. U svakom trenutku bila je u komunikaciji s članovima neprofitnih organizacija kao što je Crveni križ, a kako bi preko njih prenijela poruke ohrabrenja majkama i djeci koji čekaju autobuse na granicama. Na sve je načine pokušavala ubrzati prolazak autobusa preko granica, a sve kako bi olakšala putovanje već dovoljno istraumatiziranim majkama s djecom.
—Trenutno djelujemo na slovačkim, rumunjskim i poljskim granicama s Ukrajinom. Dakle, imamo svakodnevne autobuse s granica, ali i iz ukrajinskog Lviva. Zasad jedino mi šaljemo buseve iz Ukrajine. Sve smo žene i djecu dosad doveli u Austriju i Njemačku. Na dnevnoj razini imamo od 5 do 7 autobusa. U svakom autobusu može biti oko 65 žena s dječicom. S druge strane, za svih njih pokušavamo naći smještaj na najmanje mjesec dana te im davamo budžet da prežive. Isto tako, pokušavamo stupiti u kontakt s lokalnim ljudima kako bismo im pomogli po pitanju registriranja i dobivanja financijske pomoći. Trudimo se to sve napraviti, zasada s novcima iz moga džepa, i džepa moga supruga. Mi smo stvarno u cijelom procesu jako brzo reagirali tako da pojedine države u tom trenutku nisu bile ni spremne! I opet, kad bi me ljudi pitali: ‘Zašto to radim?’. Moj odgovor je uvijek bio: ‘Jer želim pomoći! Nije znanstvena fantastika pomoći čovjeku! – jasno će istaknuti.
‘Ovo je velika kriza’
Naša sugovornica je studirala modu i menadžment u Parizu i New Yorku te je djelovala kao poduzetnica i modna dizajnerica, nedavno u ‘Zalandu’. Netom prije ove situacije, usmjerila se na podizanje vlastite kompanije te stvaranje jedinstvene online platforme za žene naziva ‘Mademoiselle Martina’. Na njoj su se mogle naći teme o modi, ljepoti, majčinstvu i poduzetništvu.
—Trebala sam je ‘lansirati’ prošli ponedjeljak. I onda se dogodilo sve ovo i krenula sam u novom smjeru. Na platformi se sada objavljuju sve potrebne informacije za osobe kojima je potrebna pomoć. Također, na njoj se nalaze informacije o tome na koji se način može donirati novac. Inače, već sam bila registrirala jedan dio kompanije i kao neprofitnu, dobrotvornu organizaciju, misleći kako se nešto ovako neće dogoditi – rekla je. Trenutno su u razgovorima s Airbnbom, po pitanju otvaranja stanova, ali i sa zrakoplovnim kompanijama u cilju organiziranja prijevoza ljudi avionima do udaljenijih država. Naglašava i kako im je potrebno još prevoditelja koji će im pomoći u prevođenju objava i poruka na ukrajinski jezik.
—Ovo je velika kriza. Tim ljudima treba pomoć. To su ljudi, to nisu životinje! Imaju svoje dostojanstvo, koji imaju svoje poslove, koji su pametni, žele biti dio zajednice i doprinijeti svijetu. Educirani su, imaju svoje zanate i profesije. Imali su normalne živote do prije tjedan dana. Jedna žena mi je rekla: ‘Martina, ja sam kuharica, imala sam najljepšu slastičarnicu u svom gradu. Molim te pomozi mi u pronalasku posla. Želim prehraniti svoju obitelj. Meni nedostaje moja država, želim se vratiti doma, ali nemam gdje. Nema više naše kuće, ulice, nema više nikoga živoga u našoj ulici’. Znate li koliko me njih pita mogu li se vratiti u Ukrajinu uskoro, ako rat završi?! – ističe nam.
—Na sve me ovo ponukalo majčinstvo, moj dječji san i osjećaj odgovornosti. Imam glas i želim ga koristiti kako bih pomogla ljudima. Naša ili njihova djeca, to nema veze. Trudimo se pomoći na bilo koji način, ali nikad nije, niti će biti dovoljno. Ako smo poučeni našim iskustvom, trebamo napraviti sve što možemo. Nadamo se kako će se uključiti što više ljudi i pomoći!
Objavljeno u tiskanom izdanju 16. ožujka 2022.