Aktualno

[DUBROVČANI IZVAN GRADA] Zoran Pucarić: Hrvatska Dubrovnik koristi samo kad joj treba, ne hvali se njegovim nasljeđem

Završio sam 1994. godine u roku Elektrotehniku i imao sam puno bolje uvjete u Zagrebu nego što sam ih tada imao u gradu. Jedno povuče drugo i čovjek ostane u Zagrebu – objaš­njava za DuList komunikacijski struč­njak Zoran Pucarić kako je i kada dubrovačku adresu zamijenio o onom u hrvatskoj metropoli. ‘To je klasična priča za većinu ljudi koji su otišli iz grada’, govori dalje kroz smijeh.

Pucarić je diplomirao radio komu­nikacije i profesionalnu elektroniku na Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, ali se upustio u svijet odnosa s javnošću. S Krešimi­rom Macanom je, naime, 1997. godine osnovao agenciju za odnose s javno­šću Manjgura i to u vremenima kada je pojam ‘odnosi s javnošću’ još uvijek bio potpuna nepoznanica u Hrvatskoj. Dva elektrotehničara iz Dubrovnika uplela su se u svijet komunikacija te stvorili tvrtku koja je postala etabli­rana upravo na području odnosa s jav­nošću. Razišli su se 2012. godine kada Pucarić odlazi iz Manjgure te pokreće novu agenciju.

— 1997. godine većina ljudi nije niti znala što su odnosi s javnošću. Nije ni PR bio omražena kratica kao što je sada. Sada je kada netko kaže ‘sve je to PR’ u principu rekao pejorativ da je to sve nekakva isprazna priča i pri­krivanje stvarne istine, premda je PR i sustavno bavljenje PR-om vrlo ozbiljna i nužna aktivnost da bi se ljude upo­znalo s aktivnostima, događanjima, projektima i svime onime što PR radi i što donosi. Tada se o tome nije znalo ništa, nisu postojali ni proračuni, a bilo je jako malo ljudi u velikim sustavima koji su se bavili upravo odnosima s jav­nosti. U međuvremenu se priča pro­mijenila tako da su odnosi s javnošću postali neminovni, bili dobri ili loši – objašnjava nam Pucarić.

O novinarima i PR-ovcima

— Nužnost kvalitetnih odnosa s javno­šću se vidi i u tome da Europska unija u svim projektima koje financira, alo­cira određeni postotak sredstava upravo za aktivnosti odnosa s javno­šću da bi ljudi bili upoznati sa svim prednostima koje određeni projekt kojeg financiraju donosi i da bi mogli što bolje osjetiti korist od tog projekta. Dakle, to nam govori da PR nije negati­van, da nije nepotreban. Nažalost, kad se s njime neodgovorno i neozbiljno radi onda to bude onako kako ne treba – naglašava Zoran Pucarić.

Nismo mogli ne dotaknuti se u našem razgovoru odnosa novinara i PR-ovaca, koji su zapravo često na suprotstavljenim stranama.

— S jedne strane razumijem da je tome tako jer je to prirodno uređenje stvari, pogotovo kada zastupate interese privatne kompanije pri čemu se njeni interesi, neću reći nužno, nego najčešće ne preklapaju s javnim intere­sima, ali tu postoji javna politika koja mora postići da se privatni i javni inte­resi pomire i dovedu u nekakav balans. Novinari tu služe kao korektiv. Među­tim, nije dobro kada novinari postanu alat koji se koristi u takvim igrama i prepucavanjima. S druge strane, činje­nica jest da smo deklaratorno suprot­stavljeni, ali imamo jako puno preleta­vanja iz jednog tabora u drugi. Imamo jako puno novinara koji obnašaju funk­cije glasnogovornika pojedinih politi­čara, javnih tijela, institucija i slično – smatra Pucarić. Složili smo se s njim jer tome često svjedočimo i u Dubrovniku.

— Latentna kriza je cijelo vrijeme u tijeku i mediji financijski stoje, amo reći ne pretjerano dobro. Nadam se da je većini medija izdržljivo, ali postoje i oni kojima baš i nije, a onda se to nužno reflektira i na sigurnost i slo­bodu rada novinara. Tada ljudi idu za sigurnijim kruhom, idu za boljom pla­ćom i sigurnijim uvjetima jer novinar­ski posao vrlo često je prekarni posao u kojem nikad nisi siguran dokad će medij trajati. A i tužbe kojima svje­dočimo, a kojima je svrha samo ušut­kati novinare, isto tako ne daju neku veliku sigurnost ljudima da bi mogli normalno raditi – mišljenja je.

Kampanje su krvav posao

U svojoj je bogatoj karijeri pripremao i vodio mnoge političke kampanje pa nas je zanimalo može li izdvojiti naj­težu i najdražu.

— Bilo ih je dosta. Kampanje su uvi­jek krvav posao. Cilj nije uvijek nužno pobijediti na izborima. Nekad je cilj ostvariti određeni postotak, odno­sno ostvariti određeni broj vijećnika u gradskom vijeću, županijskoj skupštini ili određeni broj zastupnika u Saboru. Naravno da je dobro kada se ti ciljevi ostvare, a jako je dobro kada se ciljevi premaše. Nekada se dogodi da jednostavno sve krene u krivo, a da ne možete utvrditi zašto. Kampanje su uvijek s jedne strane jako težak, zahtje­van i vremenski vrlo intenzivan posao jer u vrijeme kampanje nemate vre­mena ni za što, a s druge strane ovise o mnogo faktora. Nije dobro kada se krenete pravdati nekim crnim labu­dima, čemu smo isto tako svjedočili u nekim zadnjim kampanjama. Crni labud se uvijek može dogoditi, na to morate računati i morate se prilagođa­vati – objasnio je te napomenuo kako su kampanje koje je vodio bile različite. Posljednja koju je radio bila je upravo u rodnom mu Gradu.

— Pomagao sam kandidatu za župana Roku Toliću oko kampanje. Tu je bio jako dobar sadržaj, ali naža­lost izostala je podrška nekih Roko­vih partnera, odnosno stranaka koje su ga podržavale u toj kampanji i to je uzrokovalo da nije otišao u drugi krug. Pogledajte kakvi su bili rezultati u Korčuli pa ćete shvatiti o čemu govo­rim – ističe.

Kolumne u DuListu izazivale su reakcije

Kad se već dotaknuo Dubrovnika, nismo mogli ne spomenuti kako je bio i kolumnist DuLista. U svojoj je tjednoj kolumni ‘Naknadna pamet’ komenti­rao aktualnu dubrovačku političku zbilju. Prati li i dalje tako intenzivno političku situaciju u rodnom Gradu?, pitali smo.

— Nažalost sada ne stignem pra­titi na taj način. To razdoblje pisanja kolumne, odnosno jedne kartice teksta tjedno za DuList je meni jako drago, ali nažalost i jako teško vrijeme jer je teško pisati kolumnu lokalnog značaja i biti u Zagrebu cijelo vrijeme. Iz tog sam se razloga na kraju i zahvalio i rekao da to ne mogu više raditi jer je postalo fru­strirajuće. Ne možete kroz neke tele­fonske razgovore i praćenje medija osjetiti bilo, ne znate točno sve što se događa da biste mogli napisati komen­tar. U tim kolumnama sam komenti­rao lokalnu politiku i lokalne političare, kulturu i zbivanja u gradu onoliko koliko sam to mogao iz Zagreba, ili kad bih bio u gradu pa mi je onda bilo lakše, ali, fali to nešto. Meni je bilo drago jer su te kolumne jako često izazivale reakcije. Imao sam hrpu poziva ljudi koje bih eventualno spomenuo u tim kolumnama pa bi se otvorili razgovori i rasprave o tome da sam neke stvari krivo procijenio ili da to oni baš nisu mislili. Uglavnom, većinom su bile zanimljive interakcije nakon tih kolu­mni i bile su mi doista drage – prisjetio se svoje ‘Naknadne pameti’.

Ljeti izbjegava Dubrovnik

Priznao nam je kako nedovoljno često dolazi u Grad pa čak u njemu ne pro­vodi ni ljetni odmor.

— Ove godine još nisam bio u Gradu i do kraja ljeta vrlo vjerojatno neću ni biti. Izbjeći ću odlazak jer mi je gužva, jer mi je tlaka. Jednostavno nemam toliko komfora jer je grad postao prenapučen, prebučan, pregužvovit te sam odlučio svoj ljetni odmor prove­sti na sasvim drugom mjestu na obali gdje imam mir i tišinu i gdje se mogu lijepo opustiti. Naravno da mi grad fali, to nije sporno, naravno da kad vidim neku snimku i sliku iz grada odmah pogledam, a rijetko se dogodi da ne mogu prepoznati koji dio grada je u pitanju, odnosno što je točno na slici, ali se počinje i to događati. Dakle, neke zgrade ja uživo nisam vidio pa eventu­alno ne mogu prepoznati taj dio ulice, ali još uvijek mogu locirati što je gdje i sjećam se detalja koji su bili dok sam živio u gradu – ističe. ­

Zapravo, Dubrovčani koji žive izvan Grada i koji se njemu rado vraćaju najbolje i vide sve silne promjene koje nam se događaju u prostoru.

— To je kao kad neko dijete vidite dva puta godišnje i tad shvatite koliko je ono u tih šest mjeseci ili godinu dana izraslo, promijenilo se, a za svoju vla­stitu djecu to ne primjećujete jer su tu s vama cijelo vrijeme i mijenjaju se kontinuirano. Isto je tako i s gradom. Vidim promjene koje me iznenade jer nisam tu promjenu gledao dok se događala, dok ih vi koji ste dolje gle­date i naviknete se na njih s vreme­nom jer ih viđate svaki dan. Defini­tivno je grad čini mi se preizgrađen, no komentirati urbanizam ne mogu i neću. Stvar je tu naravno i prostor­nih planova i odluka Grada. Imamo zaštićenu jezgru za koju se nadam da će ostati takva kakva jest i da nećemo doživjeti, jer nismo ni dosada, deva­stacije unutar gradskih mira koje se ne bi smjele dogoditi, a koje smo mogli vidjeti recimo u Budimpešti ili nekim drugim gradovima gdje su nastajale betonske gromade usred povijesne jez­gre. To se kod nas nikad nije dogodilo, ali zato su okolna područja doista jako izgrađena – iznio je naš sugovornik.

Grad se stubokom promijenio. Baš kao i ljudi

Pitali smo ga je li se promijenio pomalo i duh Grada.

— Ne bih rekao da se promijenio pomalo, promijenio se stubokom. Budimo realni, promijenila su se vre­mena. Ovo više nisu vremena u kojima su živjeli naši roditelji, koji su naučili na sasvim drukčiji tempo. Ovo je neko drugo vrijeme koje donosi i neke druge potrebe i stvari. Ali da se grad stubo­kom promijenio, jest. No, promijenili su se i ljudi. Promjene su vidljive u svemu. Jako puno stvari je komerci­jalizirano. Privatna inicijativa je nor­malna, htjeli smo razvijati društvo kapitala i tržišnu ekonomiju i sve je to u redu. Sad smo napokon otkrili da postoji ono što se zove nevidljiva ruka tržišta pa se ugostitelji žale da nemaju dovoljno ljudi koje mogu zaposliti, a donedavno su govorili ‘ako ti nećeš raditi za tu cijenu, ima tko će’. Sve nam se vraća i obija o glavu, ali mi se čini da u nekim stvarima nismo dovoljno ambiciozni i da ne pokuša­vamo postaviti i ostvariti neke puno više standarde, koji su potrebni gradu, od Ljetnih igara, od kulturnih zbiva­nja, Sveučilišta, studijskih programa…. Mislim da ne koristimo dovoljno brend Grada i snagu tog brenda da bismo ostvarili maksimum javnog interesa – mišljenja je.

Treba postaviti visoke ciljeve

— Dubrovnik bi trebao imati vrhunski studij turizma ne u hrvatskim razmje­rima nego barem u europskim, ili stu­dij restauracije, a postoje oba smjera na Sveučilištu u Dubrovniku. Sad je samo pitanje koliko su međunarodno prepoznati i priznati. Ako brend i snaga Dubrovnika ne može biti jam­stvo izgradnje jednog vrhunskog stu­dija s međunarodnim stručnjacima, onda ne znam što to može. Ako Dubro­vačke ljetne igre ne mogu imati pet prvoklasnih koncerata svake godine, onda ne znam koji to festival u Hrvat­skoj može. A mi to nemamo, mi to ne radimo. Imamo možda nekakav kon­cert koji je dobar, ali mi se čini da je sve ostalo popunjavanje programskih rupa i to nije dobro. To lutanje nije dobro. Zašto ne bismo raspisali među­narodni natječaj za intendanta Dubro­vačkih ljetnih igara, zaposlili nekakvog priznatog svjetskog stručnjaka? Ne kažem da je Dora loš intendant, ali je pitanje može li njen rad biti bolji, može li se pomoći da njen rad bude ambi­ciozniji ili bolji. Nemoguće je da baš nigdje nema novaca, neke stvari treba promijeniti – smatra Pucarić te dodaje kako bi trebalo dovesti stručnjaka iz Amerike, Njemačke, Italije…

— Zašto ne bismo doveli takav tim ljudi. Dubrovačka Republika je nekada davno Machiavelliju poslala pismo i ponudila mjesto tajnika Republike. On to nije prihvatio jer je bio prestar da bi putovao, ali smo bili u položaju da smo mogli ponuditi. Moramo posta­viti neke visoke ciljeve i težiti ih ostva­riti – rekao je dalje. No, pitanje je ima li ih tko postaviti i ostvariti, dodali smo.

— U gradu bi se morali postaviti. Dobio sam kritiku jednog dragog mi gospara koji mi je rekao: prestani brontulati, dođi u Grad, zasuči rukave i počni raditi, lako je kritizirati izvana. I ja se slažem, uvijek je lako kritizirati, a teško je raditi. Moje kritike su dobro­namjerne. Volio bih da Sveučilište u mom rodnom gradu bude jedno od 100 sveučilišta na svijetu. Da to posti­gnemo, moramo imati kvalitetne ljude. Republika je slala ljude vani, školovala ih je vani i vraćala ih je nazad i tako je prikupljala znanje. To bismo tre­bali raditi i mi – objasnio je te dodao: ‘Danas naši ljudi pođu vanka pa se ne vrate. Ja sam prvi (smijeh)’.

— U redu, ja sam ostao u Zagrebu, nisam otišao dalje. Sad je pitanje hoće li moje kćeri rođene u Zagrebu, koje vole Grad, koje vole proučavati i grad­sku povijest i pričati o dubrovačkom nasljeđu, ostati u Zagrebu ili će otići još dalje u potrazi za uređenijim i kva­litetnijim društvom i nekakvim ugod­nijim životom – iznio je.

Dotaknuo se i položaja samog Dubrovnika u Hrvatskoj.

— Nažalost u Hrvatskoj Dubrovnik nije ni valoriziran ni percipiran na način na koji bi trebao biti. Jedan od naslova mojih kolumni u DuListu je glasio: ‘Dubrovnik je bez dileme naj­veći hrvatski doprinos svjetskoj kul­turi i civilizaciji’. Imam nekad dojam da Hrvatska Dubrovnik koristi samo kad joj treba, ali da se neće pohvaliti ili proučavati dubrovačko nasljeđe, a Dubrovnik je bio tada avangarda i u zakonodavnom i u svakom drugom smislu. 750 godina dubrovačkog Sta­tuta se ne obilježava na državnoj nego na lokalnoj razini, a ono nesretno 23. poglavlje o kojem smo pregovarali u pristupnim pregovorima Europskoj uniji, taj, kako smo ga zvali, ‘acquis communautaire’, nije ništa drugo nego dubrovački Statut koji je upravo sve to uređivao pred 750 godina – ističe Pucarić.

— Treba raditi na sadržaju, razvijati ga, a imamo mladih, kvalitetnih ljudi kojima treba omogućiti da dođu do izražaja i da krenu to raditi – zaklju­čio je.

Foto: Privatna arhiva Zoran Pucarić

Iz tiskanog izdanja DuLista od 20. srpnja 2022.

Pročitajte još

Tko je bez struje u utorak i četvrtak?

Dulist

Smanjene cijene dizela i benzina, plavi dizel zamrznut

Dulist

TRODNEVNICA SVETOM MIHAJLU Lapađani se pripremaju za blagdan svoje župe

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija