AktualnoUrednički izbor

[DUBROVČANI IZVAN GRADA] VEDRAN NIKOLIĆ Život u Belgiji

nikolic 1

Naših Dubrovčana zaista nema gdje nema po Europi, svijetu. I u pravilu su vrlo uspješni. Jedan od njih je naše lapadsko dijete Vedran Nikolić. I njega su, kao mnoge, afiniteti, želje, ambicije…, odveli van Grada. Najprije na studij u Zagreb gdje je na PMF-u stekao diplomu inženjera biologije da bi nakon toga doktorirao na postdiplomskom studiju oceanologije 2012. Radio je kao znanstvenik – morski biolog na Institutu za oceanografiju i ribarstvo u Splitu od 2005. do 2014. Od 2014. je zaposlen u Europskoj Komisiji, u Odjelu za zaštitu prirode glavne uprave za okoliš. Živi dakle u Belgiji, u malom flamanskom gradiću Tervurenu kraj Bruxellesa.

Vedrane kako je tamo?
Živimo u malom flamanskom mjestu Tervurenu jer ne volimo gradsku gužvu. Blizu smo Bruxellesa za posao i druženje s prijateljima, a stotinjak koraka od naše kuće je velika šuma u kojoj se volimo izgubiti kad se trebamo resetirati. Belgiju će svi vrlo površno prvo povezati s pivom i čokoladom. Sjajno je istraživati tu površnost – preporučujem svakome! Priznajem da sam sad već malo posustao. Probao sam samo stotinjak od skoro tisuću i po vrsta belgijskog piva, dakle poprilični sam amater. Osim toga, nisam još sreo osobu kojoj se nisu svidjele belgijske praline. Ispod ovih površnosti, Belgija je jako zanimljiva zemlja puna suprotnosti i komičnih pajtonovskih momenata. Tri jezika, tri administracije, svjetla na autoputu gore i po danu, funkcionirala je bez vlade 652 dana… Jesam li spomenuo da je početak obnove tunela u Bruxellesu debelo kasnio jer su originalne nacrte doslovce pojeli miševi? Ipak sve nekako funkcionira, a život je opušten i ugodan. Naše dvije curice svako jutro jedva čekaju školu gdje uče kroz igru, sastavljaju rakete, plivaju, sade biljke u školskom vrtu… Već govore dva, a za nekoliko godina tečno će govoriti barem tri jezika. Mislim da će ovdje imati lijepo djetinjstvo.

Djetinjstvo u Lapadu, Gradu… Po čemu ga pamtiš najviše?
Djetinjstvo pamtim po slobodi koje su nam priuštile osamdesete bez mobitela, društvenih mreža i strahova današnjih roditelja. Nema šanse da bismo mi danas poslali našu djecu da se igraju vani s jedinom uputom da se vrate kući do sedam sati! Pamtim ga i po onom manje dobrom – ratu i svemu što nas je to vrijeme naučilo. Morali smo na neki način brže odrasti kada nam je djetinjstvo bilo naprasno prekinuto. Pamtim ga i po odličnoj ekipi iz veslačkog kluba Neptun. Te sportske godine su me naučile ustrajnosti i važnosti timskog rada, a brojne medalje osvojene na dalmatinskim i zagrebačkim regatama su sada u nekim kutijama u podrumu. Veslanje je prekrasan sport, a Neptun najbolji klub koji zaslužuje još više potpore i priznanja u Gradu.

Gimnazijski dani… Uspomene…? I je li po tebi istinita ona da je u životu najljepše đačko doba?
Autorica ovog intervjua će se sjetiti – bili smo najpametniji. I poprilično sretni. Uvijek se sa smiješkom sjetim naših osebujnih nastavnika, beskonačnih kava u Talira, razrednih putovanja po Europi i svih onih događaja u razredu i izvan škole koje bi, da ih sada pričam u detalje, morala cenzurirati za ove ozbiljne novine. Pitam se kakvi su današnji gimnazijalci, možda bi naše uspomene smatrali dosadnima. Zapravo zavidim onima koji su gimnazijske dane provodili u sedamdesetima jer devedesete nisu na primjer nudile vrlo uzbudljiv muzički repertoar, ali svejedno smo dali sve od sebe za dobar provod po gradu! Gimnazijske dane pamtim i po putovanju u daleki Japan gdje sam predstavljao gimnaziju na UNESCO-ovom međunarodnom forumu mladih o svjetskoj baštini. Susret s drukčijom kulturom i mladima iz svih dijelova svijeta koji žele bolji svijet je u meni probudio još uvijek neutaživu želju za istraživanjem kultura, zemalja i prirodnih prostranstava. Svjedočanstvo o posljedicama eksplozije atomske bombe u Hiroshimi i potpunom besmislu rata je na mene ostavilo snažan utisak. Mir je zaista nešto najvrijednije, a danas rat opet bjesni u srcu Europe, što me rastužuje.

Po pitanju izbora fakulteta, zvanja, je li bilo dilema ili si odmah znao kojim smjerom? Kako ti je sjela promjena sredine? Kako pamtiš studentske dane? Što je najvrijednije sto pruži čovjeku taj studentski život?
Nije bilo dileme. Želio sam i volio studirati biologiju, a Zagreb mi je kao i mnogima postao drugi dom. Duge noćne rasprave o svemu i svačemu vodio sam sa svojim biolozima iz Udruge studenata biologije BIUS, ali i sa starom ekipom iz Grada. Tijekom studija, dok nismo secirali biljke i životinje u labosu, provodili smo noći proučavajući šišmiše ili istraživali morska staništa diljem Jadrana. U Zagrebu sam dakle naučio i roniti, a odmah nakon faksa sam spojio svoju ljubav prema biologiji, moru i ronjenju tako da sam postao morski biolog.

Iza studija je krenuo ‘pravni’, ozbiljni život. Tvoj je posao/poziv vrlo zanimljiv, izazovan, human… Opiši nam ga malo!
Iza studija sam se preselio u Split gdje sam se zaposlio na Institutu za oceanografiju i ribarstvo. Posao iz snova za biologa mora. Stotine dana godišnje u ronilačkom odijelu ispod morske površine ili na istraživačkom brodu, a posao me odveo u mnoge kutke Sredozemnog mora, pa i preko oceana u Australiju. Posao mi je donio puno lijepih trenutaka, a i onih neočekivanih poput otkrića ljudske lubanje prilikom jednog znanstvenog zarona na Porporeli! Volio sam otkrivanje nepoznatog o oceanima, poput novih morskih vrsta, ali sam i spoznao da su desetljeća bezobzirnog iskorištavanja more zaista opustošili, a pri tom smo posijali strane invazivne vrste i otpad. To saznanje i utisak da ne mogu ništa promijeniti me pratio dok me prijatelj nije nagovorio da se prijavim za posao u Europskoj Komisiji. Zašto ne, pomislio sam, i uskoro sam dobio priliku stvarati EU politike zaštite prirode, na primjer sudjelovao sam u predlaganju novog zakona Europske Unije o obnovi prirode. Ljudi često spominju ‘briselsku birokraciju’ u negativnom smislu pa želim reći da su moje kolege jedni od najstručnijih i najmotiviranijih osoba koje sam ikada upoznao. Naša glavna motivacija je čvrsto uvjerenje da je europsko jedinstvo jedini način da očuvamo mir i osiguramo bolji život svim građanima, a to uključuje i brigu za zdravu prirodu bez koje nema budućnosti za gotovo sve naše aktivnosti, od turizma do poljoprivrede i ribarstva. Biolozi znaju reći da moramo sačuvati Zemlju za generacije koje dolaze i to je njihova motivacija za posao koji rade. To su gluposti! Mi smo naš planet već toliko promijenili da ni naša djeca neće doživjeti njegov oporavak, sve i da sutra prestanemo s bjesomučnim uništavanjem. No, ako damo sve od sebe danas, možda će njihova djeca moći uživati u malo više iskonske prirode koju sada možemo vidjeti samo u tragovima. To je još uvijek moja glavna motivacija za posao koji radim. Odbijam vjerovati da je naša civilizacija predodređena za samouništenje.

Suprug si, otac dvoje djece, dvije curice, treća na putu. Kako je biti blaženi među ženama? Jesi li suprugu upoznao kroz posao ili nevezano?
Ljubav svog života sam upoznao na faksu. Andrea i ja dijelimo strast za prirodom, morem, putovanjima i svim čudima na svijetu koje pokušavamo otkrivati zajedno sa svojom djecom. Leoni je putovala avionom već s mjesec dana, a Lila je prvi izlazak sunca iznad afričke savane vidjela iz malenog šatora na terencu već s dvije godine. Djeca svugdje putuju s nama i tako uče o različitosti, bogatstvu kultura i prirode, ali i o tome da nam jako malo treba da budemo sretni. Svi koji imaju djecu znaju da je to najteži i najodgovorniji posao na svijetu. Samo želim da ostanu znatiželjne, sretne i ispunjene osobe cijeli život. Nadam se da im u tome mogu barem malo pomoći. Osim treće curice koja nam uskoro stiže, i naš posvojeni pas je cura, a mislim da je i pokojni gušter bio ženka. Zvijezde su mi naklonjene.

Koliko često dolaziš doma, u Grad? Što ti najviše nedostaje, ili možda ne? Bi li se vratio ovdje živjeti? Nekad… Možda…
U Grad ne dolazim tako često jer cijele ljetne praznike, redovito više od mjesec dana, provodimo u našoj maloj kamenoj ljetnoj kućici na otočiću Trsteniku kraj Vele Luke. Trstenik je jedan poseban svijet gdje vrijeme ne postoji, a glavni likovi su more, cvrčci, fjaka, morska spiza i mala grupica ljetnih stanovnika otočića iza kojeg se pruža jadransko plavetnilo sa Sušcem i Lastovom na horizontu. To je vrijeme za čisti hedonizam i otkačenost od ostatka svijeta. I razlog zašto do sada nisam stigao na sve naše proslave godišnjica mature, haha. Nedostaje mi ono što u Dubrovniku ne(do)staje već dugo, a to je autentični Mediteran. Njega se može još ponegdje pronaći u zakucima ili nekim stanovnicima naših jadranski ili grčkih, španjolskih, francuskih i talijanskih otočića te u skrivenim uličicama nekih mediteranskih gradova. Ali u premaloj dozi u odnosu na onu koju bih želio. U našim putovanjima smo u potrazi za tim posebnim mediteranskim stanjem duha i u drugim dijelovima svijeta, tko zna gdje će nas to odvesti…

nikolic 3

Foto: Privatna arhiva

Pročitajte još

Plenković otkrio zašto toliko vjeruje ministrici Obuljen Koržinek: ‘Mi smo ista generacija’

Dulist

PROVJERITE POLICE Još jedna morska sol povučena s tržišta

Dulist

Meteorolog: ‘Do kraja svibnja promjenjivo, a ljeto će biti toplije od prosjeka uz moguće suše’

Dulist