AktualnoUrednički izbor

[DUBROVČANI IZVAN GRADA] Uspješna ginekologinja Sarah Običan na Floridi operira fetuse i žudi za Gradom!

sarah obican 3

Unukaje poznatog slikara, a i oca Puša pamte generacije iz Sponze gdje je prodavao očeve i svoje slike, iz đira po Stradunu, iz Grada… U Ame­riku, na Floridu otišla je s roditeljima još kao dijete 1991. godine. Mnogi iz naših krajeva u inozemstvu dobro žive, uspiju u onome čime se bave, ali ono što je postigla Sarah Običan malo je reći impresivno je. Naime, ona je jedna od 40-tak liječnika u čitavom SAD-u koji rade operacije na fetusima.

Obožavam svoj posao
— Taj dio posla je najintenzivniji vre­menski i emotivno, ali je dosta i zahva­lan posao. Nema riječi kojom se može opisati osjećaj kad operacija uspije – kaže nam Sarah kojoj je, kao što ste mogli iščitati iz njenog opisa, ovo tek dio onoga čime se bavi. Njene diplome, titule i poslove teško je nabrojati, a nerealnim se čini kad i kako jedna osoba sve to stiže. Naročito uzme li se u obzir činjenica da je Sarah supruga i majka dvoje djece. Naime, specijalizi­rala je ginekologiju i subspecializirala još tri godine za rizične trudnoće. Zavr­šila je i teratologiju i reproduktivnu toksikologiju. Radi kao liječnica za trudnice s rizičnim trudnoćama koje imaju bolesti poput dijabetesa, raka, lupusa…, ali i za trudnice koje imaju komplikacije s fetusom. Osim toga specijalistica je za ultrazvuk te direktorica Odjela za rizične trudnoće na Univer­sity of South Florida. Uz to medicinska je direktorica dvije renomirane usta­nove: Mother To Baby FL, kao i USF/ Tampa General Hospital Fetal care Center. ­

sarah obican 2
— Jako sam zahvalna što sam imala priliku educirati se za sve što sam željela, ali naravno to je iziskivalo puno napora, rada i naravno odri­canja. Obožavam svoj posao i rijetko je da se dignem ujutro i mislim ‘ne da mi ići na posao’. Imam super tim kolega i medicinskih sestara s kojima je je lijepo raditi i zahvalni smo da možemo pomoći velikom broju ljudi. Zbog posla puno i putujem i pre­dajem, ali uspjevam se organizirati. Međutim, radim jako puno, često sam do kasno u operacijskoj sali. Zna me kao majku boljeti što često zbog posla nisam uz svoju djecu. Sinovi mi ponekad napišu pismo da mi kažu da su ponosni na mene da sam pomogla nekoj bebi, ali me svejedno boli kad ih ne vidim. Oni su mi sve na svijetu – priznaje Sarah, koja ne krije čežnju i nostalgiju za domom.

Mirisi bakine kuhinje, treseta, bezbrižnost…
— Djetinjstvo u Gradu je bilo predivno. Ponijela sam sa sobom predivna sje­ćanja mora i kupanja, šetanja, trčanja po livadama, igranja vanka, tresete… Sjećam se kako je Grad izgledao prije blagdana, kako je kuhinja mirisala dok je baka kuhala… Sjećam se škole i što smo učili. Sjećam se svih tih momenta bezbrižnosti. I sva ta sjećanja me vode doma i daju mi osjećaj koji sam imala od 1991. da mi je jedna noga u Americi, a druga u Gradu – govori nam Sarah, koja dolazi svako ljeto u obiteljsku kuću na Pločama s majkom, supru­gom i djecom.

sarah obican 3
— Zbog posla ostanemo samo po 2 tjedna, ali zato djeca ostanu s bakom više, po 3–4 tjedna. Iako je malo, neiz­mjerno uživam i baš što se reče napu­nim baterije. Moj mir i ćakula je kad dođem u Dubrovnik i tamo pijem kavu s prijateljima. U Americi toga nema, kave se piju usput. Samo par puta sam se ovdje u Americi srela s prijateljicom samo da bismo pričale i popile kavu. Izađe se van na objed ili večeru, ali kave su na žalost rijetke. U Gradu imam krasne prijatelje iz dje­tinjstva s kojima se osjećam bliskom, iako živimo tako daleko jedni od dru­gih. Kad smo bili mali pisali smo pisma, a sad kad se vidimo u gradu pitamo se ‘kenova’? I nastavimo dalje kao da nas ne dijeli Atlantski ocean i par deset­ljeća. Svako ljeto se mi djeca iz razreda Osnovne škole Lapad nađemo na piću u DOC-u. Predivno je vidjeti one s kojima sam odrasla i kako su svi postali predivni ljudi. Otkako se vraćam sva­kog ljeta od 1997. godine upoznala sam još dobrih prijatelja koji su postali kao obitelj. Prijatelji me drže da se osje­ćam bliže domu – kaže nam Sarah koja djecu, Luku koji ima 10 i Matiju koji ima 7 godina, uči hrvatski jezik.

sarah obican 1

‘Mama mogu li sladoled?’
— ‘Mama, mogu li sladoled?’, uvijek pitaju na hrvatskom jer znaju da su veće šanse da će ga dobiti (smijeh). Jako su ponosni na svoje hrvatsko pori­jeklo. Kad je nogometni trener pitao da svako od djece kaže nešto zanimljivo o sebi druga djeca su rekla nešto poput ‘volim pizzu’, ‘volim automobile’, ‘igram košarku’…, kad je došao red na mog Matiju on je rekao: ‘The cool thing about me is that I am half Croatian’ – ponosno će Sarah priznajući da je, una­toč tome što je većinu života u Americi njen dom Dubrovnik.
— Moj dolazak preko ljeta za mene je dolazak doma. Kad me pitaju odakle sam odgovaram – ja sam iz Dubrov­nika i moja adresa u Tampi je privre­mena. Znam da to zvuči smiješno, ali svi se vratimo doma kad tad. Možda na samom kraju života, ali se vratimo doma… – zaključuje Sarah.

Foto Privatna arhiva

Pročitajte još

(FOTO) Preko 16 tisuća ljudi skupilo se u Gradu, atmosfera se zahuktala uz Đanija Stipaničeva i klape

Dulist

Stradun u iščekivanju Thompsona, zagrijavanje uz Đanija Stipaničeva i klape More i Ragusavecchia

Dulist

Zbor Osnovne škole Mokošica dirnuo srca pjesmom u čast dubrovačkim braniteljima

Dulist