[DUBROVČANI IZVAN GRADA] PETAR TEPŠIĆ ‘Klasičar’ kojemu sviranje u bendovima dođe kao ‘ispušni ventil’

Glazba za njega predstavlja kre­ativnost, iskrenost te povrh svega – emociju. Glazba mu je na neki način i ‘dirigirala’ životni put pa je tako rodni Dubrovnik prije petnaest godina zami­jenio Rijekom. Riječ je o Petru Tepšiću, trombonistu te članu orkestra Opere HNK Ivana pl. Zajca, našem ‘Dubrov­čaninu izvan Grada’.

Nedavno je na Dori nastupio s ben­dom ‘Krešo i kisele kiše’ s pjesmom ‘Kme Kme’. Nedugo nakon toga, baš na Valentinovo, pred više od tisuću ljudi nastupili su kao predgrupa Letu 3 koji je ‘zarazio’ Hrvatsku, ali i Europu svojom pobjedničkom pjesmom. Bilo je to za njega odlično iskustvo i jedan od boljih ‘gigova’ – ikad. Nastupio je sa svojim sugrađanima te rockerskim kolegama, a s nekima od njih već je prije surađivao.

– Pjesmu ‘Kme Kme’ smo snimali kod gitarista Mateja iz grupe Let 3 te je zaslužan za vrhunsku produkciju! S nama je na spomenutom koncertu, ule­tio na zadnju pjesmu i zasvirao na dru­goj gitari. ‘Iskmečo’ je s nama! – govori kroz smijeh.

Ljubav prema trombonu te općenito prema instrumentima i klasičnoj glazbi traje od mladih dana. S izobrazbom je započeo u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića, a nastavio na Muzičkoj akade­miji u Zagrebu gdje je završio trombon i pedagogiju. Veliku ulogu u njego­vom životnom putu imala je i Gradska glazba Dubrovnik. ­

— Kao dječak sam započeo s trubom kod pokojnog profesora, čuvenog Nina Obradovića u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića. Kroz školu, kao i kroz limenu glazbu, došao sam u kontakt s trombonom i baritonom. To su dva vrlo slična instrumenta u puhačkom orke­stru. U jednom momentu sam se odlu­čio prebaciti na trombon. Svidjelo mi se! – ističe Tepšić.

Koliko je zapravo volio i voli ovaj instrument, svjedoči i činjenica kako je zbog njega kroz srednju školu znao svako malo ‘potegnuti’ do Splita.

— Moj profesor je bio hornist Ildous Galioulline. Morao sam ići na dodatne satove kod profesora trombona Đorđa Radovnikovića u Split. Kad govorimo o limenim puhačima, svatko te može naučiti, primjerice – osnovama disanja, no za neke je stvari potrebno biti speci­jaliziran – rekao je. Prisjeća se kako je u tom u razdoblju sudjelovao u drugim, ‘neklasičnim’ projektima, kao što je ‘Woodstock to Zoopstock’ kroz koji su se obrađivale čuvene Woodstock pjesme. To mu je bilo jedno od prvih vrhunskih iskustava – izvan klasike.

Iako nije vezan za jednu vrstu glazbe i snalazi se u raznim žanrovima, reći će kako je klasika njegova osnovna nao­brazba i baza.

— ’Klasična profesija’ mi donosi i neko unutarnje zadovoljstvo te posebnu energiju – naglasio je. Svoj će život kao profesionalnog glazbenika usporediti sa životom profesionalnog sportaša.

— Nema sjedanja kad si muzičar. Ako razmišljaš na profesionalan način, potrebno je svakodnevno vježbati i doći u što češći kontakt s instrumen­tom. Kao sportaši! Da bi nogometaš mogao trčati 90 minuta pod stre­som, mora vježbati svaki dan. Puno truda, puno odricanja, ali može se sve. Posebno kad nađeš svoje ‘mjesto pod suncem’. I zabavno je – dodao je.

Isto tako, smatra i kako postoji manja zainteresiranost mladih osoba za kla­sičnu glazbu i sviranja instrumenata.

— Čini mi se kako je prisutnost i korištenje mobitela izazvalo manjak pažnje kod mladih ljudi. U izobrazbi i vježbanju mladih glazbenika i instru­mentalista bitan je kontinuitet. Izgleda mi kako bi djeca htjela postići uspjeh preko noći. Meni se osobno dogodio ‘klik’ u srednjoj školi i odlučio sam ići u tom, glazbenom smjeru. Normalno, trebalo je uložiti truda. Nije mi bilo lako ići stalno u Split. Bilo je naporno, ali prihvatio sam da je to tako. Hvala mom ocu koji me vozikao tamo-amo! – kazao je.

A kako je ‘završio’ u Rijeci? Nakon zavr­šetka fakulteta, otvorio se natječaj za mjesto bas trombona u orkestru Opere HNK Ivana pl. Zajca.

 — Dva-tri mjeseca nakon diplome otvorio se natječaj. Prijavio sam se, iza­šao na audiciju i Bogu hvala prošao. Od tada traje moja priča u Rijeci… – ističe Tepšić. Reći će kako je riječka kulturna ustanova u kojoj djeluje itekako ambi­ciozna po pitanju projekata. Dosad su odsvirali veliki broj djela, od simfonija do opera, a svake godine naslovi su sve bolji i bolji.

S druge strane, sviranje u bendo­vima mu dođe kao jedna ‘vrsta hobija i ispušni ventil’. Tijekom svog života u Rijeci, stvorio je brojna poznanstva, ne samo u ‘klasičnom svijetu’. U bendu ‘Krešo i kisele kiše’, s kojim je nastupio na Dori, djeluje već skoro desetljeće.

— Riječ je o drukčijem, opušteni­jem pristupu. Radi se o vrlo kreativ­nim, autorskim bendovima. Trenutno nastupam i u uličnom bendu Pacha­Mama Street Connection. To su dečki iz benda ‘Officer Down’ s kojima sam nastupao prije ‘Kiselih kiša’. Bude dosta zabavno, sviramo obrade popu­larnih hitova, što stranih, što doma­ćih – rekao je. Također, Tepšić djeluje u još jednom bendu. Riječ je o riječkom sastavu Grapevine Babies koji broji više od deset članova, a sviraju alter­nativni funk. Našem ‘Dubrovčaninu izvan Grada’ nema kraja! No, unatoč ‘gustom’ rasporedu, uvijek pronađe vremena za dolazak na jug Hrvatske.

— Fali mi ta ljepota Grada. Sam Dubrovnik je po sebi veliki izvor umjet­nosti. Kad dođem doma, samo sjed­nem na taracu na Pločama i gledam… Fali mi poći na Lokrum po cijeli dan. I fali mi posebno Festa sv. Vlaha! – rekao je Tepšić.

Hoće li se vratiti za stalno u Grad? Na ovo pitanje odgovara: ‘Nikad ne reci nikad!’.