U Zagreb sam otišla sa svojih 18 godina zbog studija. Kao dijete iz Dubrovnika, odnosno male sredine, Zagreb mi je istovremeno izazivao osjećaj divljenja, ali i straha. Koliko god me veselila pomisao osamostaljivanja i stvaranja nekog vlastitog identiteta, istovremeno sam imala osjećaj da je Zagreb toliko velik da se nikada u njemu neću snaći. Volim se našaliti pa često rečem kako smo mi Dubrovčani na kraju svladali Zagreb u rekordnom roku i to do te mjere da smo znali više od kolega/ica iz Zagreba koje smo upoznali na prvoj godini studija. Vjerojatno zbog toga što je u Zagrebu puno izraženiji kvartovski identitet. Zagreb karakterizira duh velegrada, to je grad iznimno bogate, a možda nedovoljno istaknute povijesti, kao i političko te kulturno središte Hrvatske. Velegradski duh osjeća se i kroz činjenicu da se u Zagrebu okupljaju mladi intelektualci, studenti, poduzetnici koji nose vrijednosno drukčije ideje pa stoga Zagreb ima istaknutu modernizacijsku ulogu. On mi je mjesto sjećanja na studentske dane, mjesto na kojem sam stvorila brojna poznanstva i prijateljstva, a danas ga uglavnom asociram uz profesionalni dio svog života. Što se Dubrovnika tiče, njega smatram svojim domom. On je danas prepoznat kao svjetska turistička destinacija, ali je za mene Grad ponajprije najljepše i najugodnije mjesto za život – govori nam sociologinja, dr. sc. Nika Đuho, naša ‘Dubrovkinja izvan Grada’. Zaposlena je kao asistentica na Odjelu za sociologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta, a sudjeluje u izvedbi nastave na kolegijima ‘Uvod u sociologiju’, ‘Urbana sociologija’, ‘Anketno istraživanje’ te ‘Primijenjena istraživanja u sociologiji.’ U svibnju ove godine obranila je doktorsku disertaciju i time stekla titulu doktorice znanosti iz područja sociologije. Riječ je o osobi koju u privatnom i poslovnom životu karakterizira upornost, entuzijazam i želja za pomicanjem vlastitih granica.
Djelujete kao asistentica na Odjelu za sociologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Što za Vas označava djelovanje na toj poziciji?
To je pitanje puno kompleksnije nego se možda čini na prvu. Moram spomenuti da je HKS moj drugi dom te da su njegovi zaposlenici, odnosno moji sadašnji kolege/ice moja druga obitelj. Moj život u Zagrebu započeo je mojim studiranjem na HKS-u prije točno deset godina. Svako životno razdoblje sa sobom nosi neke specifičnosti pa je tako i početak studija za mene bio jedna životna prekretnica, ponajprije u smislu osamostaljivanja, učenja i sazrijevanja u kojoj je HKS imao bitnu ulogu. HKS me zasigurno jednim dijelom oblikovao u osobu kakva danas jesam. Kao i svaki student, u početku nisam razmišljala o tome gdje se vidim u budućnosti. Te su se ideje prirodno javljale sukladno mom rastu i sazrijevanju tijekom procesa obrazovanja. Ono što je posebno u mom slučaju je činjenica da sam nedugo nakon studija postala zaposlenik, točnije asistentica na Odjelu za sociologiju upravo na HKS-u. Moram priznati da sam prije svega zahvalna, ali i ponosna što sam dobila priliku profesionalno djelovati na svojoj Alma Mater. Iako još uvijek nemam toliko bogato radno iskustvo, ono što mogu istaknuti je da se institucija obrazovanja nalazi pred velikim izazovom, odnosno da se priroda/narav procesa obrazovanja mijenja, a tu velik utjecaj imaju ponajprije demografske promjene, specifičnosti novih generacija, nove tehnologije i digitalni mediji. Broj studenata u Hrvatskoj općenito sve je manji, interesi novih generacija usmjereni su više tehničkim i prirodnim znanostima, a također tu je opća dostupnost različitih informacija i sadržaja o kojima se na studiju uči i raspravlja. Uloga studenata se danas promijenila pa se sukladno tome mora mijenjati i uloga nastavnika. Osobno smatram da je najveća odgovornost na nastavnicima da uspješno odgovore na sve te izazove i promjene. Mislim da nastavnici danas moraju osigurati ugodnu i opuštenu atmosferu u predavaonici sa studentima kako bi ih se zainteresiralo za učenje. To znači da nije dovoljno održati predavanje ex catedra već da kroz predavanja treba osigurati interaktivan i gdje je moguće što više praktičan pristup koji bi bio usmjeren na rješavanje nekih realnih problemskih pitanja. Naravno, ondje gdje je to moguće. Kao asistentica zaista dajem sve od sebe da predavanje bude zanimljivo i koliko je moguće praktično te da na taj način potaknem kod studenata motivaciju za učenjem, čitanjem, odnosno studiranjem neke teme. Mislim da moji studenti to prepoznaju (smijeh). No, moj posao podrazumijeva i znanstveni rad odnosno proučavanje relevantnih društvenih fenomena, procesa i promjena koji mogu pomoći u razumijevanju društva i realnosti u kojima živimo. Mogu reći da sam u poslu entuzijast. Imam jako puno ideja (želja), koje ćemo kolege/ice i ja nastojati realizirati u neko dogledno vrijeme, specifično za razvoj i popularizaciju sociologije kao društvene znanosti, ali o tome više nekom drugom prilikom. Sve u svemu, rekla bih da je to odgovoran, zahtjevan, ali i plemenit posao.
Kako ste se odlučili upravo za sociologiju i jeste li ikad razmišljali o tome da bi se Vaš karijerni put mogao ostvariti na nekom drugom području?
Ne volim previše razmišljati o prošlosti (smijeh). Međutim, moram bit iskrena i reći da sociologija nije bila moj prvi izbor. I dalje sam mišljenja da je osamnaestogodišnjaku teško odlučiti čime će se baviti do kraja života. Adolescencija je izazovno životno razdoblje u kojemu je poprilično izražen utjecaj vršnjaka i roditelja, a usputno mislim da u tim godinama nemamo uvijek posve točnu predodžbu o samima sebi. Tu moram istaknuti da su moji roditelji vjerovali u mene te da nikad nisu vršili pritisak na mene. Istina je da sam tijekom srednje škole bila puno bolja u jezicima i društvenim znanostima. Moja prva ljubav bio je španjolski jezik kojeg sam htjela studirati u kombinaciji s turskim. Španjolski sam učila u srednjoj školi i išla sam na natjecanja iz istog. Prag prolaznosti na primjenom ispitu iz španjolskog na FFZG-u te godine kada sam ja upisivala fakultet bio je povećan te se nisam uspjela upisati. Međutim, ništa ne bih mijenjala i želim istaknuti da sam zadovoljna kako sam pristupila svom studiranju. Ja sam uspješno izvršavala sve obveze na studiju, a istovremeno sam djelovala i razvijala se u mnoštvu izvannastavnih aktivnosti, kako na studiju, tako i izvan studija. Bila sam uključena u djelovanje brojnih udruga, bila sam aktivni volonter kako na Sveučilištu tako i van njega, te sam tijekom studija uspjela ostvariti vrijedne kontakte i poznanstva koji su mi omogućili sudjelovanje u brojnim projektima. Rekla bih da sam ‘iskoristila’ sve što studentski život pruža mladoj osobi. I drago mi je da jesam. Nakon studija sam završila edukaciju za pisanje projekata financiranih iz EU fondova. Imala sam priliku raditi i na takvim projektima te moram priznati da mi je tu znanje iz sociologije puno pomoglo. Ne volim se smještati u neke definirane kategorije, to što sam stekla neke bazične vještine iz jednog područja ne znači da se isključivo time mogu i moram baviti. To se nadovezuje na onu priču da osamnaestogodišnjak teško može odlučiti čime će se baviti cijeli život, jer čovjek uči cijeli život.
Diplomirali ste u području urbane sociologije na temu ‘Uloga javnosti u održivom upravljanju dubrovačkom starom jezgrom’. Zbog čega ste se odlučili upravo na ovu temu i što nam također govori ovaj rad?
Tu je presudio lokalpatriotizam (smijeh). Primijetila sam da nema puno socioloških radova na temu života unutar dubrovačke povijesne jezgre, poglavito kvalitativnih istraživanja koja se provode s ciljem da se istaknu iskustva i mišljenja onih čiji se glas rijetko može čuti. Cilj rada bio je istražiti iskustvo života unutar dubrovačke povijesne jezgre iz perspektive lokalnog stanovništva. Zbog svoje jedinstvenosti, iznimne estetske i ambijentalne kvalitete stara jezgra čini identitet grada u cjelini. No, identitet se ne oblikuje samo u kontekstu grada kao fizičke strukture ili turističkog proizvoda, već kao dio identiteta stanovnika koji žive unutar gradskih zidina. Tako unutar dubrovačke povijesne jezgre postoje uporišna mjesta koja su istovremeno identifikacijska mjesta lokalnog stanovništva. Oni imaju simboličko značenje i značajnu ulogu kao mjesta u kojima se odvijaju formalne i neformalne svakodnevne i povremene društvene prakse. Sudionici su često isticali kako žele živjeti unutar dubrovačke povijesne jezgre te s obzirom na dosadašnje iskustvo i vezanost za taj prostor, ne priželjkuju njezinu promjenu. Blizina društvenim i kulturnim sadržajima te niz ambijentalnih posebnosti istaknuti su kao faktor privlačnosti za život unutar jezgre. Ambijentalnost koja je navedena kao faktor privlačnosti često se koristi kao resurs za turizam, odnosno kao proizvod za potrošnju. Tako je stanovništvo istaknulo nekoliko trendova: povećanje broja ugostiteljskih objekata i njihovo širenje na javnim površinama, sadržajnu (ne)opremljenost ili funkcionalnu neselektivnost koja proizlazi iz snažne turistifikacije dubrovačke stare jezgre. Kao dodatan problem ističe se kako povijesnu jezgru sve više napušta lokalno, ponajprije mlado stanovništvo, a nekretnine se prenamjenjuju u apartmane ili se prodaju, što ostavlja dojam kako je život povijesne jezgre u nestajanju. Na temelju podataka možemo uočiti da se interesi lokalnog stanovništva odvijaju u dva naizgled proturječna smjera: s jedne strane lokalno stanovništvo iz gradske jezgre prenamjenjuje kuće ili stanove u apartmane, dok s druge strane iskazuju interes i želju za revitalizacijom života gradske jezgre. Lokalno stanovništvo stoga podrazumijeva više identitetskih kategorija: od stanovnika svoje gradske ulice do domaćina turistima. Ponajprije treba imati na umu da lokalno stanovništvo nije jedini poticatelj promjena unutar dubrovačke povijesne jezgre. Ona je pod snažnim političkim i ekonomskim utjecajima. No, ne smije se zanemariti uloga lokalnog stanovništva kao važnog subjekta spomenutih procesa.
Kad se vratite u Grad – što Vam je nekako neizbježno za napraviti ili posjetiti…?
Navike i rutine su mi se s godinama promijenile. Dok sam bila studentica, najvažnije mi je bilo položiti sve ispite na ljetnom ispitnom roku da mogu provesti što više vremena u Dubrovniku. Sezonske poslove u turizmu počela sam raditi još u srednjoj školi, a ta se praksa nastavila i tijekom studentskih dana. Svih devet godina radila sam poslove koji su bili bazirani u Gradu, točnije unutar gradske jezgre. Nakon jutarnje smjene redovito bih trčala na brod za Lokrum da se rekuperam, a nakon toga bi uslijedila šetnja od Grada do doma od nekih dvadesetak minuta. Nakon popodnevne smjene ponovno bih sa svojim prijateljima/icama ostala u Gradu gdje smo se okupljali na Lovrjencu, Porporeli, Komardi ili Lazaretima. Nakon što sam se zaposlila, navike i rutine su se promijenile. Više vremena posvećujem svojoj obitelji, iskorištavam ljepote (more i prirodu) kvarta u kojem živim. Nastojim izbjeći velike gužve na Stradunu tijekom ljetne sezone, ali smatram obveznim otići na barem jednu predstavu u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara. Volim prošetati Gradom, posjetiti nova mjesta, ali većinu vremena posvećujem relaksacijskim aktivnostima pa ćete me ljeti češće susresti na Kalamoti ili Šipanu (smijeh).
Kad se prisjećate svoga djetinjstva u Dubrovniku, koje Vam stvari ‘padnu na pamet’?
Moje djetinjstvo je isto bilo dosta dinamično. Ja sam zapravo rođena na Sardiniji u Cagliariu gdje mi je otac radio te smo se vratili kad sam ja napunila 3 godine. Privremeno smo pri povratku u Dubrovnik živjeli u Mokošici. Ja sam većinu svog djetinjstva provela sa svojom starijom sestrom Miom i njezinim vršnjacima. Iskorištavali smo prostor i prirodu maksimalno. Igrali smo klasične dječje igre: ledicu, žmuricu, lastiku, ćoravu babu, ledenu kraljicu i pravili logore. Jedan dio osnovne škole provela sam na Montovjerni, a drugi dio u Solitudu gdje moja obitelj zapravo i živi od 2003. godine. Tijekom djetinjstva roditelji su nas vikendom vodili na izlete po okolici Dubrovnika. U slobodno sam vrijeme također išla i na privatne satove klavira. Kao neke posebne lokacije iz djetinjstva istaknula bi naravno Stradun, zidine, Libertas, Bellevue, sveti Jakov i Titovu.
Sport je neizostavna karika u Vašoj obitelji. Jeste li ikad razmišljali ići u sportskom smjeru, pa čak i u onom vaterpolskom, kao i otac Veselin?
Da, to je istina (smijeh). Sport je neizostavna karika u našoj obitelji. Volim sport tako da sam imala priliku okušati se u gotovo svim sportovima. Trenirala sam tenis, a u osnovnoj školi sam igrala rukomet, košarku i odbojku. Ja sam poprilično kompetitivna i energična osoba tako da mi je sport služio kao ispušni ventil, a i dobro sam se u njemu zbog svoje osobnosti snalazila. Tijekom srednje škole, zbog renovacije sportske dvorane za tjelesni smo imali plivanje koje je bilo organizirano na bazenu u Gružu. Tada sam dobila ponudu da se uključim u ženski vaterpolo, ali smo se doma usuglasili da je bolje da se posvetim obrazovanju. S druge strane, mislim da je dobro da djeca ne slijede nužno put svojih roditelja i da grade svoj vlastiti identitet. Nisam se ostvarila u sportu, ali se svakodnevno bavim sportom. Drugim riječima, sport smatram sastavnim dijelom svog života, a danas je sveden na planiranje, bicikliranje, trčanje i šetanje.
Planirate li se ikada vratiti u Grad?
Još uvijek mi je djelomično teško prihvatiti da ne živim u Gradu. Često se osjećam sjetno jer je ipak moja cijela obitelj, kao i većina mojih prijatelja/ica dolje. Dugo sam razmišljala što nakon studija, vratiti se u Dubrovnik ili ostati u Zagrebu. Samostalno sam odlučila trenutno ostati u Zagrebu jer je to ipak grad koji pruža puno više mogućnosti pogotovo za mlade na početku svoje karijere. Međutim, često naglašavam tu privremenost i prolaznost mog bivanja u Zagrebu. Pozitivno je da narav moga posla dopušta da ljetne i zimske praznike mogu provesti u Gradu. Život je nepredvidljiv i ne bih htjela nešto kategorički tvrditi. Želja mi je starost doživjeti i provesti u Dubrovniku. Dubrovnik je za mene poseban u svakom smislu i zaista želim zauvijek održati vezu s njime.
Foto
Josip Buljan / Privatna arhiva