Vedran Benić doajen je dubrovačkog novinarstva, televizije i uopće ne čudi da je sin Lukša od malena zaljubljenik u ekran, filmove, umjetnost. Ipak, odlični gimnazijalac odlučio se za elektrotehniku. I završio je. Pa još jedan fakultet i tek onda upisuje režiju kojoj ostaje vjeran kao svom pozivu u kojem neizmjerno uživa i u kojem je iznimno uspješan. Surađuje i s tatom. Živi u Zagrebu, nedavno je i sam postao tata a uz Grad je, naravno, ostao neraskidivo vezan…
Kad si pošao iz Dubrovnika na studij jesi li bio svjestan da će ti Zagreb ostati dom ili je misao ipak bila – ma vratit ću se?
Iako sam ostao prilično vezan za Dubrovnik, kada sam odlazio na studij nekako sam znao da se neću tako skoro vratiti. Imam potrebu pratiti što više kulturnih i drugih sadržaja, a Zagreb kao veći grad jednostavno više toga nudi, pogotovo u zimskim mjesecima. Žao mi je samo što neko duže vrijeme nisam proveo u još većem gradu. Naravno, nije isključeno da ću se u nekoj neodređenoj budućnosti vratiti u Dubrovnik.
Zanimljiva je tvoja priča – završio si jedan od težih fakulteta – elektrotehniku i onda ipak shvatio da to nije – to. Slijedi Filozofski, pa Akademija… Kako je došlo do tih obrata? I kako si uspio jer zvuči zaista nemoguća misija?
Zvuči pretenciozno, ali elektrotehniku sam upisao iz inercije, išla mi je matematika i s 18 godina FER se činio kao logičan izbor. Nisam imao problema ni s tim da studij privedem kraju, i to u roku da mama bude ponosna, no negdje na drugoj godini shvatio sam da me taj smjer ne ispunjava u potpunosti. Počele su me više zanimati druge stvari; književnost i umjetnost, samim time počeo sam intenzivnije čitati, tako da sam na zadnjoj godini FER-a upisao još i Filozofski fakultet. Nekako se slučajno dogodilo da sam otišao na prijemni, nisam ustvari ni znao da mogu upisati paralelni studij na račun dobrog uspjeha na prvom. Upisao sam komparativnu književnost i sociologiju, a bilo je dosta intenzivno jer sam paralelno odradio civilnu službu i uzdržavao se raznim inženjerskim poslovima. Inicijalno sam taj studij upisao prvenstveno zbog filmologije na komparativnoj književnosti jer filmovi su mi cijeli život glavna preokupacija, no iskustvo Filozofskog mi je donijelo i puno više toga. Doslovno mi je otvorilo nove svjetove, otkrilo knjige, načine razmišljanja i sadržaje za koje sam oduvijek imao neodređeni afinitet. Komparativna književnost je studij koji vjerojatno nema puno smisla u nekom realnom svijetu, no studentima koji su voljni i zainteresirani pruža jako mnogo, a to je široko humanističko obrazovanje koje je osnova za razvoj kritičke svijesti. Sve sam više počeo pisati o filmovima i razumijevati filmove na posve nove načine, a uskoro sam shvatio da ću morati barem pokušati baviti se filmom i kao autor. Otišao sam na prijemni na Akademiju dramske umjetnosti i paralelno upisao još filmsku režiju. Trebala su mi očito dva faksa da se odvažim, a nisam čak bio ni najstariji od nas petoro u generaciji, na Akademiji je tada bila praksa da se upisuju iskusniji ljudi. I eto, kao vječni student sam nabrao tri diplome što je prilično suludo, ali sretan sam sa svoje tri struke.
Puno je projekata u tvojoj karijeri. Imaju li neki koje bi izdvojio, u kojima si posebno uživao?
U većini toga što sam radio sam uživao, bilo kao redatelj, bilo u funkciji pomoćnika režije autorima kao što su Rajko Grlić, Kristijan Milić ili Radivoje Andrić, što je pozicija koja mi omogućava da živim isključivo od filma. Volim biti na setu, ali trudim se i što više ostvariti kao autor. Zadovoljan sam kako su ispali razni projekti koje sam radio za televiziju, poput onog o povijesti Ljetnih igara, Vedranove priče o oriđinalima ili mog filma o topu Gušteru koji smo pretprošle godine snimali u Dubrovniku. Nekako se nadam da najbolje tek dolazi, a možda napokon pređem tu zadnju instancu pa uspijem zagristi u dugometražni igrani film, iako je to stvarno težak zadatak za koji je potrebno minimalno pet godina rada i silna količina samopouzdanja.
A kako je raditi s tatom?
Vedran i ja se oduvijek dobro slažemo i mimo tog odnosa otac-sin. Ne bih zato rekao da nam je suradnja imalo opterećena s tim odnosom, a omogućila nam je i da se općenito bolje razumijemo. Suradnje su nam ugodne i rezultirale su uspješnim projektima jer respektiramo jedno drugo, jer možemo diskutirati kad imamo različita mišljenja, jer znamo tko što donosi projektu i koje su nam mane, a često se onda potpuno intuitivno nađemo na istoj liniji, bez puno riječi. Rijetka je prilika moći provesti tako kvalitetno vrijeme sa svojim starim, a usput raditi nešto kreativno što će zaintrigirati i druge ljude.
Nedavno si i sam postao tata. Kako se snalaziš u novoj, vjerujem najzahtjevnijoj ulozi?
Iskreno, pribojavao sam se tog tereta odgovornosti za neko drugo biće, no Martin i ja smo dobro izgurali ova prva četiri mjeseca, uz Haninu pomoć prilično dobro funkcioniramo. Puno se smijemo i veseli me pratiti kako će se dalje razvijati ta mala osoba. Nadam se da ću mu moći pomoći da bude sretan, samo to želim.
Koliko često dolaziš u Grad? Vidiš li se možda u nekoj kasnijoj fazi života ovdje ili makar više ovdje?
Dolazim dva-tri puta godišnje, ovisno o poslu. Ljeti obavezno, uvijek ostanem barem mjesec i po dana. Unatoč gužvama, volim Dubrovnik ljeti. Volim sresti stare prijatelje, sjesti na kafu nakon kupanja, otići na predstavu ili odigrati Divlju ligu, čak i u ovim već veteranskim godinama. Ponekad mi bude žao što zbog toga nisam upoznao još više hrvatske obale, no teško mi je odoljeti Dančama i Dubrovačkim ljetnim igrama, stvarno pokušam sve popratiti.
Koje su ti najljepše uspomene iz djetinjstva, mladosti?
Sve ovo što sam već nabrojao, uz druženja u legendarnom Otoku, u Lazaretima ili kasnije u Staroj bolnici. Ponovo i uvijek Danče, eventualno onaj duboki hlad na Lokrumu. Basket na SSG-u, s tvrdim koševima i još tvrđom podlogom. Piće u Talira, kolendavanje s ekipom. Zajednička putovanja u formativnim godinama, dok smo ti i ja bili šulkolege. Trk od Boninova do Gimnazije pa stalna kašnjenja u školu, u koju sam po riječima našeg prijatelja Tomislava u četiri godine zbirno zakasnio barem jedan cijeli semestar. Ali najviše od svega, kino Slavica, s najljepšim pogledom i najljepšim borovima, s pauzom usred filmova i povremenim sokom kod Jože, panikom hoće li on onako usporen uspjeti podijeliti sve što treba prije nego krene nastavak filma. Slavica mi je odmah pored obiteljske kuće, cijelo djetinjstvo sam tamo proveo i gledao sve što je bilo na programu. Sjedio sam obavezno skroz naprijed da mi ne bi netko slučajno pokrio pogled na dio platna, a kad bi počela ljetna kiša ostao bih često sam u kinu. Ako ne bi bio baš veliki pljusak projekcionist ne bi zaustavio film sve dok mama ne bi došla po mene, iskreno zabrinuta je li mali dobre glave.
