Aktualno

[DUBROVČANI IZVAN GRADA] KRISTINA KOJAN GOLUŽA O AUSTRIJI Ako vas ljudi vide dva puta na ulici, treći put vas već pozdravljaju!

Ne znam koliko ostajemo. To će ovisiti o situaciji općenito. Došla sam u Beč početkom lipnja 2021. jer sam od Austrijske akademije znanosti dobila dvomjesečni znanstveni boravak na Sveučilištu primijenjenih umjetnosti – Institutu za konzervaciju i restauraciju vezan uz projekt kupa Kanalica. Naime, nisam pošla da bih ostala, nego je valjda tako trebalo biti. Korona me je naučila da nema velikih planiranja, a da očito neće biti više ni većih ulaganja. Da me je netko pitao mjesec dana prije bismo li preselili u Beč, vjerojatno bih odgovorila da nikada više ne bih išla u inozemstvo na dulje razdoblje, što je usput rečeno bila dugogodišnja suprugova želja. Moram priznati kako sam u toj odluci da ponovno pođem, samu sebe donekle iznenadila. Iako, tko me dobro poznaje, mislim da mu moje brzopotezne odluke više nisu strane… – priča nam umjetnica i nekadašnja nastavnica na Odjelu za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku Kristina Kojan Goluža koja se ‘freško’ preselila u Austriju iz svoga Cavtata. Austrija joj je doduše, kako kaže, uvijek bila u srcu jer je ipak provela ključnih 7,5 godina mladosti u ovoj državi.
—Nisam mogla dobiti radnu vizu kako Hrvatska nije bila članica EU. Nakon završetka studija, vratila sam se prvo u Zagreb, a potom u Dubrovnik i nisam požalila, a ne žalim ni povratak ovdje sada. Rad na Sveučilištu u Dubrovniku bilo je prilika koju dobiju rijetki i prema kojoj gajim duboku zahvalnost – naglasila je Kojan Goluža. U razgovoru za DuList pričala nam je o svom ‘novom’ životu, ali i što ju je iznenadilo u pozitivnom te negativnom smislu.

Došli ste na dva mjeseca, a ipak ste ostali dulje. Gdje trenutno radite?
Trenutno sam zaposlena kao znanstvena suradnica u Uredu savezne vlade Donje Austrije na radnom mjestu Eksperta za konzervaciju i restauraciju savezne arheološke zbirke koja broji preko 5,5 milijuna predmeta. Ono što me privuklo tom radnom mjestu je da sve ono što se kod nas teoretski uči o najsuvremenijim standardima preventivne zaštite baštine, ovdje je dio stvarnog posla jer se provodi i praksom unaprjeđuje. S druge strane, mobilnost putovanja iz jednog grada u drugi, gdje se čuvaju, istražuju i izlažu, konzerviraju i restauriraju pojedini dijelovi zbirke ili se pak radi o iskopu arheološkog nalazišta, daje na dinamičnosti. Moja strast za kreativnošću, no i brojna poznanstva rezultirala su suradnjom na projektu ‘time4artist’ gdje sam izlagala i izvela performans ‘Bečki sapun’ koji osim iskustva Domovinskog rata govori i o mom odlasku iz Dubrovnika. Trenutačno pripremam online radionice Ministarstva znanosti koje su namijenjene srednjoškolcima od 14 godina nadalje jer se smatra da je ta dobna skupina najviše pogođena pandemijom. Vezano uz projekt ‘Dubrovački krovovi: Izgubljena dimenzija?’ još nismo u potpunosti stigli evaluirati dio analiza koje su rađene na Sveučilištu za prirodne resurse BOKU u Beču u svrhu sublimiranja dobivenih podataka što uslijed odsustva prof. Ottnera, a što je vezano uz ‘lockdown’ i aktualne epidemiološke propise pojedinih institucija. U suradnji s Dubrovačkom baštinom planiramo izložbu koja će biti rezultat studentskog projekta sakupljanja starih fotografija pete fasade Grada koje su do 90-ih snimili naši građani i Zavod za obnovu Dubrovnika. Projekt koji je mojim odlaskom s Etnografskim muzejom Rupe stao jer mi nije pronađena adekvatna zamjena, pokušavamo ‘izgladiti’ s diplomskim radom. Naime, želim svoje studente izvesti do kraja studija. Mislim da sam im to čak i dužna.

Kolika je za Vas ovo bila velika promjena? Kako ste se priviknuli na ‘novi život’?
Promjena nije velika jer ovdje sam često dolazila i imam brojna poznanstva, što iz doba studija, što stečenih prijateljstava kroz posao na Sveučilištu. Stan nam je u centru gdje sam često boravila tako da mi je taj dio grada blizak i osjećam se dobrodošlo. Tiha želja koja se ostvarila bila je živjeti u četvrti gdje su u 17. stoljeću bila postrojenja keramičkih peći, otkuda se proizvodnja seli dalje na tada rubni dio grada, današnji 10. okrug, a kasnije se razvija u najveću europsku industriju cigli u 19. stoljeću kad doživljava procvat. Osim toga, troje nekad male djece koju sam tijekom studija niz godina čuvala i radila u njihovom domaćinstvu kako kućna pomoćnica, mladi su ljudi koji su nam sada skoro pa susjedi. Ono što razlikuje moja iskustva rada u Austriji tijekom studija i sada od mog zaposlenja u Hrvatskoj, definitivno je pristup radnoj etici. Imam dojam Hrvatskoj općenito učinkovitost zaposlenika slabo vrednuje.

Kad ste stigli u Austriju, što Vas je iznenadilo – u pozitivnom smislu?
Možda banalan primjer, no iznenadilo me primjerice kako su još uvijek iste osobe voditelji na televiziji, i to istih emisija i na istim kanalima, kao što su bili prije 20 godina. S ovim želim reći da mi se čini da se ovdje više vrednuju kvalitete i sposobnosti, no i ljudi se ne petljaju u ono što ih ne spada. Ovdje nije bitno tko ste i koje je vaše mišljenje o nečemu, već koja su vam znanja, a povrh toga i kakav odnos njegujete prema poslu i obvezama. Ono što me ugodno iznenadilo je da vas ljudi vide dva puta na ulici ili u parku i treći put već vas pozdravljaju. Imaju te neke zdrave blizine, dok će Bečani često naglasiti da su ipak Turci došli do Beča pa je njihova kultura više južnjačka.

A što Vas je iznenadilo u negativnom smislu?
Što se tiče negativnoga, gledajte, ovdje isto ima svega čega ima i kod nas, nigdje ne cvatu isključivo ruže, nit’ je trava zelenija. Srž biti jedne države, takoreći motor tog sistema u kojem smo svi mi samo mali jednakovrijedni kotačići jedne aktivne, no zatvorene kružne cjeline, naprosto se ovdje dovoljno pravilno vrti pa stoga i više proizvodi. Ovdje se jednako poštuje čistačica i profesor na fakultetu, dakle svatko se pita isključivo za svoje područje djelovanja. Jedan ugledni bečki odvjetnik, na moje negodovanje oko funkcioniranja pravnog sustava u Hrvatskoj, rekao je da je Austrija zapravo jedna od iznimno rijetkih država u svijetu gdje je sudstvo učinkovito, a pritom strašno brzo. Nikada neću zaboraviti kad sam došla na studij, išla sam preći na semaforu na crveno i ljudi koji su čekali zeleno svijetlo počeli su vikati na mene da je dijete među njima i da se to pogotovo pred djecom ne radi te da se vratim. Naravno, svjedočimo da ti isti ljudi kada dođu kod nas kao turisti mogu raditi i gore prijestupe. Čini mi se da je samo pitanje koliko je sustav precizan, odnosno što to kontrola sustava jedne države doista dopušta i koje su posljedice za što. Sav navedeni niz, direktno utječe na društvenu odgovornost građana kao i obrnuto prema vrhu države.

Kakvim biste opisali ljude u Austriji? A, kakav je standard?
Direktni i kad su mrzovoljni, no zato uvijek znate na čemu ste (smijeh). S druge strane, Austrija je ipak katolička država koja u svojim korijenima, no i po svim političkim opcijama (samo je 6 političkih stranaka) drži do tradicijskih vrijednosti pa narod ima obzira prema različitostima, no i elementarnom poštenju u međuljudskim odnosima kako ih se stalno na to potiče u govorima državnog vrha. Oni, imam dojam prvo mire pa rješavaju, a kod nas svi potpaljuju, a da pritom nitko ne nudi konkretnija rješenja. Naravno, tu su i zakoni koji oblikuju i održavaju svijest građana, a ovdje su vrlo precizni i oštri. Vezano uz standard, država je trenutno u jednoj od najvećih ekonomskih ekspanzija. Za mene iznimno važan standard su vrlo razvijeni integracijski školski razredi i vrtićke grupe jer se djeca tako doista uče da nismo svi isti, da nemamo iste mogućnosti ni uvjete.

Kako je na Vašu obitelj djelovala ova promjena?
Nevjerojatno kako su tako mala bića prilagodljiva i bez predrasuda, a koje nas odrasle često koče u nekim potezima i odlukama. Većih jezičnih barijera doduše nije bilo jer sam s djecom prve tri godine doma isključivo razgovarala na njemačkom jeziku. Godine 2017./2018. smo proveli u Berlinu pa su stoga imale iskustvo govora kao i snalaženja u živome jeziku. Nadam se da će moja djeca jednoga dana cijeniti priliku da žive u multikulturalnoj sredini što će zasigurno ih obogatiti i formirati u nešto slojevitije osobnosti. U Konavlima smo svi često i vrlo rado i jedva čekamo uskršnje praznike doma s obitelji i prijateljima.

Objavljeno u tiskanom izdanju 2. ožujka 2022.

Pročitajte još

SANDRA SAMBRAILO ‘Ne znamo tko je poslao inspekciju, spremni smo sačuvati živote pasa pod svaku cijenu’

Dulist

Javna tribina ‘Svijet medija iznutra’ na Kampusu Sveučilišta u Dubrovniku

Dulist

Policija provodi kriminalističko istraživanje na Žarkovici, u azil stigla i veterinarska inspekcija

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija