[DUBROVČANI IZVAN GRADA] KATARINA IVANIŠIN KARDUM U Zlatnom potoku preplave me uspomene

Cilj programa ‘Ruksak (pun) kulture’ je poticanje djece i mladih na razumijevanje kulture i kulturne baštine, samim time i naše tehničke baštine, u dislociranim dijelovima Hrvatske, na primjer otočkim područjima, prometno slabije povezanim dijelovima u Slavoniji, Gorskom kotaru… – odmah na početku našeg ugodnog razgovora priča nam Katarina Ivanišin Kardum, priznata dubrovačka umjetnica i muzejska savjetnica pedagoginja Tehničkog muzeja Nikola Tesla u Zagrebu. Za Katarinu odmah možemo napisati dvije stvari – da nam je uvijek rado viđena gošća u našim rubrikama, a druga je da nam je baš drago ugostiti ju za ovaj broj u ‘Dubrovčanima izvan Grada’. Iako je naša sugovornica više mjesta, pa i država, u životu nazivala domom i trenutačno s obitelji, mužem i četvero djece živi u Zagrebu – Dubrovnik je onaj ‘upisan u kodu’. Za početak, nastavljamo pričati o ‘Ruksaku punom kulture’, na koji način ju je ovaj projekt podsjetio na djetinjstvo, ali i koji su joj planovi za budućnost, kako promišlja hrvatske velikane znanosti i tehnike i što joj znači relacija Zlatni potok – Kono i dan danas.

‘Letim, vozim, učim’
—Godine 2014., kad sam počela raditi u Tehničkom muzeju, prijavila sam jedan program radionica na javni poziv Ministarstva kulture i medija RH za Ruksak (pun) kulture. Program je bio dio istraživačkog rada, tj. priprema za izložbu o prirodnim bojilima, na kojoj sam radila s kolegicom Marijom Crnčević. Uslijedio je odlazak na nekoliko radionica, a idući program kojeg sam prijavila je bio vezan uz odjel prometnih sredstava muzeja, s fokusom na Faustu Vrančiću, hrvatskom velikanu znanosti i tehnike. Sad imamo program koji se zove ‘Letim, vozim, učim’, prezentiramo dostignuća Vrančića i Slavoljuba Penkale. Općenito, puno govorimo o hrvatskim velikanima, ne da djecu nužno naučimo godine i podatke, već želimo da osjete pokretačku snagu inovativne misli, želju za znanjem i doprinosu kako znanosti, tako zajednici. Upravo Vrančić, ili pak Ruđer Bošković, kad smo već u Dubrovniku, izvrsni su primjeri za to – ističe nam naša sugovornica. Putujući i realizirajući interaktivne radionice o hrvatskim velikanima znanosti i tehnike, proteklog tjedna boravila je na našim otocima. Baš kao i Katarina, ti veliki ljudi ostali su vezani za mjesto iz kojeg su krenuli u istraživanje svijeta.

Na otoku Prviću
—Vrančić je većinu svog djetinjstva proveo u prirodi, na otoku Prviću, a danas smo svjedočili u malim školama na Lopudu i u Žrnovu, da u takozvanim malim sredinama djeca još uvijek upijaju život na sličan način. U kratkom uvodnom filmu o Vrančiću, djeca mogu vidjeti koliko je zapravo njegov život bio sličan njihovome, a već tada se bavio zamislima u kojima je zaista bio ispred svog vremena. Možda će dio djece napustiti lijepa mjesta gdje sad odrastaju, kako su i Vrančić i drugi naši velikani možda morali napustiti svoj grad, svoju domovinu, ali je ljubav za domom ostala u njima. Riječ je o trajnoj vezi pa možemo reći da Ruđer Bošković nije manje Dubrovčanin zato što nije živio u Dubrovniku. U svakom slučaju, kroz te radionice mogu se proći zanimljive stvari, djeca osjete neke vrijednosti i feedback je izvrstan. To su jednostavno prekrasna djeca – napominje nam dalje. Što je za nju dom?

Čovjeka, naravno, sve formira
Katarina Ivanišin Kardum već nam je prije isticala kroz razgovore kako ju je itekako formirao život na više relacija, a jedna od najljepših uspomena boravak je na Draču, na Pelješcu.

—Mislim da su sva mjesta u kojima čovjek živi i djeluje na neki način dom. Čovjeka, naravno, sve formira – gdje je rođen, način na koji živi, roditelji, uža i šira obitelj… Imala sam sreću da je moja majka, profesorica fizike, osoba jako vezana uz prirodu, pa smo tako kao djeca svaki vikend provodili na Pelješcu, imali kozu i radili u polju od malih nogu. Nismo to baš uvijek voljeli, ali bilo je to usađivanje važnih vrijednosti i interesa. Tako i u umjetničkom radu više volim istraživati prirodu, nego suvremenu umjetničku scenu. Naravno da volim znati što se događa na njoj, ali ne zato da bih pronašla ideje – napominje nam. Kako je odnedavno i pčelarka, obradovala nas je informacijom da se u ‘Tehničkom’ priprema nešto jako zanimljivo… Naime, Tehnički muzej više od 25 godina ima Apisarij, odnosno staklene košnice s pčelama. Logični je to nastavak odjela stalnog postava Osnove poljodjelstva. Prvi program kojeg je naša sugovornica održala te 2014. kad je došla na radno mjesto u Tehnički muzej, bio je, ističe nam, upravo edukativni program vezan uz pčele u suradnji s kolegicom Marijom Crnčević.

Veselimo se proljeću!
—Plan je do proljeća završiti obnovu Apisarija. Mislim da će postav biti jako dobar. Dobili smo i sredstva za razvoj publike od Ministarstva kulture i medija RH, u suradnji s mladim arhitektima Zvonimirom Prusinom i Aleksandrom Čelovićem, kiparom Nevenom Bilićem (Deminutiv studio) te drugim stručnim suradnicima, napravili zanimljive elemente postava, interaktivne modele, priloge za multimediju, pripremili sve tekstove i u fazi smo realizacije – otkriva nam osnovne detalje projekta. Veselimo se proljeću! Zanimalo nas je, za kraj ‘Dubrovčana izvan Grada’, na koji način provodi vrijeme doma.
—Jako volim biti sa svojim roditeljima, to mi nedostaje i s njima volim provoditi vrijeme čak i ako je u tišini. A kako boravim u mjestu gdje sam odrasla kao dijete, u Zlatnom potoku, preplave me različite uspomene. Roditelji su mi na Konalu, pa sam na relaciji Kono – Ploče čim stignem. Tako sam provela cijelo djetinjstvo i školovanje, jer sam išla u Gimnaziju tu na Pločama. Onda bih išla u babe i đeda na Kono, a u Zlatnom potoku je sve ostalo kao što je bilo, iz vremena kao kad smo bili djeca i kad smo se vaša Andrea i ja igrale. Zlatni potok i Sveti Jakov bili su čudesni. I danas je tako – zaključuje naša draga sugovornica, umjetnica i muzejska savjetnica Katarina Ivanišin Kardum. Do idućeg susreta!

Objavljeno u tiskanom izdanju 30. studenog 2022.