Iz Dubrovnika se u Zagreb odselila točno početkom siječnja 2020. godine, kada se o pandemiji još razgovaralo kao o nečemu pomalo apstraktnom. Sudbina je htjela da već nekoliko mjeseci po njenom dolasku u Zagreb bude ‘implementiran’ lockdown, što se pokazalo spasonosnim za nju jer joj je to iskustvo bilo puno podnošljivije u većem gradu. Priča nam to sve ‘Dubrovkinja izvan Grada’, tattoo majstorica Dolores Brbora. U glavnom gradu Hrvatske živi tek četvrtu godinu, no kako kaže, ima osjećaj da ih je i više – u odnosu na puno zbivanja i iskustava koji su se u tim godinama zbili. Upoznala je, kako ističe, fenomenalnu umjetnicu iz Slovenije Anu Kuster s kojom je otvorila studio Bura tattoo. —Moja svakodnevica nije se previše promijenila sa selidbom jer je tetoviranje kao glavna privreda jako vremenski zahtjevan posao. Moji dani su ispunjeni studijskim obavezama, pripremanjem skica i iznalaženju načina za daljnje učenje u toj struci. To podrazumijeva izučavanje novih i ponekad galopirajuće razvijajućih tehnika i stilova, kako u teoriji, tako i u praksi te dogovaranje gostovanja diljem svijeta. Primjerice, cijeli svibanj gostujem u dva studija u Americi kako bih stekla iskustvo i u njihovom poslovnom i umjetničkom svijetu. Učenje tattoo majstora nije gotovo do kraja njegovog ili njenog profesionalnog života – navodi Brbora.
Hiroviti, tvrdoglavi i čudni
Na Sveučilištu u Dubrovniku završila je preddiplomski studij Mediji i kultura društva, što je za nju bilo jedan od ljepših razdoblja u životu.
— Potom sam upisala diplomski studij Medija i riješila sve ispite osim predaje diplomskog rada – predmet vječnog očaja mojih omiljenih profesora pošto sam preddiplomski završila s pohvalom. No nisam se vidjela u struci, koliko god mi je razumijevanje komunikologije bilo korisno i zanimljivo. Mi umjetnici smo pomalo hiroviti, tvrdoglavi i čudni pa je takav bio i moj prijelaz u svijet tetoviranja. U mojoj obitelji je jako puno senzibilnih i umjetnički nastrojenih duša jer dolazim iz velike šire obitelji unutar koje je i jedan tattoo majstor – moj ujak Josip kojem dugujem razvitak ljubavi prema ovom specifičnom mediju izražavanja. Cijeli život crtam, pišem, sviram i ljubav prema stvaranju je naposljetku prevagnula. Mislim da to nije nešto što odabireš, već neka potreba koja je tvome duhu dana. Iz kojeg razloga, ne znam, ali je tu, prisutna i ne može se lako ignorirati – naglasila je.
Obiteljske anegdote pretvorene u tetovažu
Pokriva gotovo sve stilove tetoviranja, ali više od specifičnog stila zainteresirana je za ideje, za koncept koji leži iza nekog tattoo projekta.
—Najviše me vesele pomalo čudne stvari koje naizgled nemaju smisla, ali je pozadinska priča iza tog vizuala odlična, primjerice interne šale ili obiteljske anegdote pretvorene u tetovažu. Jako volim i neopterećene projekte koji dozvoljavaju puno slobode, implementiranje apstrakcije, dinamike, bilo kojeg osjećaja kojeg tetovažom želimo izraziti, a proizlazi iz autentične energetske razmjene između umjetnika i osobe. Tada nastaju najbolja djela! – ističe. Na pitanje je li se ikad dogodilo da je nekoga odbila za tetovažu, a zbog kakvih tetovaža ‘zakoluta’ očima, rekla je:
—Tetovaže koje ne radim su simboli totalitarnih režima, poziva na akciju nasilja ili mržnje te vizuale sotonizma i demonske asocijacije. Što se tiče tetovaža koje su klišej ili ‘trendovske’ generalno ne kolutam očima jer nitko ne bi trebao biti posramljen time što mu se nešto mainstream sviđa. Mislim da je to skroz u redu, pogotovo ako nisu ukopani duboko u tattoo kulturu i opterećeni mišljenjima drugih ljudi. Jedina stvar koju ne volim je trenutna dominacija takozvanih fineline tetovaža, tj. mikro tetovaža koje imaju puno slabiji vremenski integritet, a prenabijene su detaljima koji će polako, ali sigurno postati neprepoznatljivi.
‘Tattoo maraton’
Tattoo maraton prikupljanja donacija za bolesnog dječaka Nou, u kojem je sudjelovala s nekoliko tattoo majstora, organizirala je jer je jako pogađaju priče teško bolesne djece, ali i ‘nemilosrdne borbe koje njihove obitelji moraju voditi na psihičkom, emocionalnom i financijskom polju’.
—Takve me priče bacaju na koljena i u očaj bespomoćnosti. Mislim da sam u tom očaju smišljala načine na koje bih sa svojim okolnostima nekome nekako mogla pomoći. I rodila se ideja okupljanja kolega koji bi voljnim srcem prionuli ostvariti ovaj cilj. Ovim putem im beskrajno zahvaljujem, niti jedna osoba nije dužna odazvati se i žrtvovati dio sebe, svog truda, materijala i vremena, a oni koji jesu su svjetionik u noći koji nam danas – sutra može svima zatrebati – istaknula je.
Život u Dubrovniku i Zagrebu
Kad smo ju pitali koja je razlika između života i djelovanja u Zagrebu i Dubrovniku, naglasila je kako je ‘život u Dubrovniku raspolovljen na turističku sezonu i neturističku sezonu koje su dvije dijametralno suprotne stvarnosti življenja’.
—Radi se o monotonom hladnom razdoblju naspram vrtoglavog tornada turista, vrućine, gužvi i užurbanosti – koje svakako imaju svoje čari – ali ja volim rutinu i stabilnost pa se u Zagrebu ona više može osjetiti. U oba mjesta je interes za tetoviranje ogroman te je stvar prilagodbe onom stadiju života u kojem se trenutno nalaziš. Sada je vrijeme za rad i napredak, ali kad dođe vrijeme smiraja, ja ga pronalazim u selu Doli u Dubrovačkom primorju gdje žive moji roditelji i gdje se vremena mijenjaju sporo, a ljudi još sporije. Tamo je moje utočište od zagrebačke rutine gdje se nadam i provesti ljetni godišnji odmor. Uz more, masline, kamene međe i ljude koji još koriste riječi ‘kontenat’, ‘isćumijeho’ i ‘huncut’ – riječi koje bih voljela da me opisuju kako sad, tako i u životnom zalasku… – zaključila je.
Objavljeno u tiskanom izdanju 19. travnja 2023.