Aktualno

[Dubrovčani izvan Grada] Diana Roko: Prve korake, kako su mi rekli, napravila sam na Porporeli

Brojni poznati HRT-ovci iz najljepšeg su grada na svijetu, lica su to koja cijela Hrvatska gleda i pozorno sluša. Jedna od njih naša je ovotjedna suugovornica u rubrici ‘Dubrovčani izvan Grada’, urednica i voditeljica nepopravljivo zaraznog osmijeha – Diana Roko. Dianin put počeo je u gradskom dopisništvu, a poslovno se nastavio na Prisavlju. Privatno, Diana je također u Zagrebu. Ipak, što joj znači Grad otkrit će nam u recima koji slijede…

Početkom 2000-ih preselili ste se u Zagreb, ako se ne varam 2004. godine? Uskoro će biti dvadesetak godina u našoj metropoli – kada pogledate unatrag, što biste istaknuli kao ključne trenutke rada i života u Zagrebu?
U Zagreb sam došla 1997. na fakultet pa sam mu se vratila 2004. nakon nekoliko predivnih dubrovačkih godina u kojima se radila prve televizijske korake i učila od najboljih. Volim Zagreb jer sam u njemu doživjela prekrasne trenutke u privatnom i poslovnom životu. Ključni trenutak sigurno je moj sin Miho, rođeni Purger koji sa svima ‘kajka’, a mene na tečnom dubrovačkom stoput dnevno pita: ‘A đe si mi ono stavila?’ Poslovno mi je dao raznolikost; imala sam priliku raditi na jako puno projekata i emisija.

Život i rad na HRT-u za Vas je već dugo godina – svakodnevica. Možete li opisati jedan Vaš radni dan? Da niste novinarka, bili biste…?
Ponavljam se, ali zaista tako mislim. Ne želim mistificirati posao na HRT-u, svaka redakcija ima svoje stresnije i manje stresne dane. Posljednje dvije godine su bile kao normalnih šest. Imali smo dva potresa i pandemiju, dok su drugi bili odgovorni i ostajali doma mi smo radili više nego ikad i bilo je možda teže isključiti se iz svega kad dođemo doma.
Trenutno uređujem i vodim Regionalni dnevnik. Kontaktiramo kolege dopisnike, s njima dogovaramo teme i onda ušminkavamo emisiju do 16 sati kad emitiramo uživo. Naša emisija je zajednički proizvod svih HRT-ovih dopisništava, da ne bi bilo da preuzimamo zasluge onih koji se na terenu muče.

Vaš radni put počeo je u dubrovačkom dopisništvu. Vratimo se u te dane… Tko je bio u ‘klapi’ HRT-a Dubrovnik?
Prije 20 godina smo u Vilu Čingriju došle Amela Ćilić, Morana Baričević i ja. Šef nam je bio Vedran Benić, a iskusne kolege koji su nam pomagali savjetima bili su Sandra Lacković, Dubravka Mikulić, Andrija Jarak…Puno smo radili, a onda smo s takvim radnim navikama uveselili neki druge televizijske redakcije, neki istu televiziju – u dubrovačkom dopisništvu i u Zagrebu.

Profesorica ste hrvatskog jezika – možda je ovo nastavak prethodnog pitanja – jeste li se ikad bavili ovom profesijom ili ste odmah ‘utekli’ u novinarstvo?
Profesorica sam hrvatskog jezika i književnosti. Nisam radila u školi, samo na praksi. Novinarstvom sam se zarazila rano, na fakultetu sam radila u Jutarnjem listu, tako da mi više nije bilo nazad.

Jeste li ikad očekivali ovaj životni put? Što biste promijenili? Koji biste savjet dali mladim novinarima i – samoj sebi prije 20 godina?
Kad si uporan i nešto jako voliš stvari se moraju posložiti dobro. Mladim novinarima bih rekla da se okušaju u novinarstvu i da dobro razmisle žele li to raditi cijeli život. Ovaj posao puno toga lijepoga da, ali i uzme. Ovo pišem nedjeljom pa mi padaju na pamet radni vikendi i blagdani, noćni i ranojutarni radni sati (smijeh).

Budući da se naša rubrika zove Dubrovčani izvan Grada, a Vi ste u punom smislu riječi ta osoba – fizički u Zagrebu, srcem doma, možete li nam otkriti Vaše osjećaje prema gradu ‘izvana’, kad ga gledate ‘sa strane’?
Ja sam fizički i srcem već 16 godina u Svetoj Nedelji, malom gradiću blizu Zagreba u kojem baš lijepo živim. Nema kod mene velike patetike, nekog nedostajanja. Ja Dubrovnik nosim u srcu gdje god da jesam, neizostavan je dio mene. Eto, tako bih to opisala. I ne osjećam se da sam pošla, jer ću sigurno u nekoj fazi života opet živjeti u njemu. Makar u penziji s unucima.
Kako je Dubrovnik česta tema kojom se bavi naša emisija pokušavam ga gledati objektivno. I dobro mi ide. Ili se tješim da je tako.

Rođeni ste na Prijekome, u samom srcu stare gradske jezgre. Možete li – a ovo je ono klasično pitanje – usporediti Grad nekad i sad?
Da, tata je s Prijekoga pa sam prve korake, kako su mi rekli, napravila na Porporeli. Sjećam se lijepog djetinjstva u Gradu; ribanja s babom na Lokrumu, bježanja roditeljima po Stradunu. Prekrasne uspomene imam i s Batale. Tko kao dijete nije upao u more i smrdio po Radeljeviću nije ni bio dijete (smijeh).
Nije pošteno uspoređivati Grad nekad i sad jer su to bila druga vremena. Nama je dan bez Straduna bio uludo potrošen, danas se mladi druže online i sigurno ne điravaju toliko. Super mi je ekipa koja je osmislila Gradske ulične igre i tako oživjela gradske ulice. Drago mi je da su ljudi koji žive unutar zidina glasni i da traže bolju kvalitetu života. Grad bez njih sigurno ne bi bio isti.

Koliko često stignete doći u grad i koje su Vaše poste kad ste doma? Koje lokacije, događaje, ljude… Volite posjetiti?
Dolazim dvaput, triput godišnje. Za Božić i ljetne školske praznike. Onda sam Batalašica – mama, kćer, sestra, tetka. Najdraža lokacija mi je barka s kojom smo na Elafitima, dane provodim u druženju s Ivonom, Sonjom, Ninom, Lilom i drugim dragim Linđovcima. Nadoknađujemo propušteno i tako punim baterije za one zimske dane u sjeverozapadnoj Hrvatskoj kad ih nemam blizu sebe.
Ljeti volim konzumirati kulturu, pogledati dobru izložbu i predstavu na Dubrovačkim ljetnim igrama. I nakon toga, naravno, spontana druženja do kasno u noć. Kao pravi turisti.

Pročitajte još

OSLOBOĐENJE GOLUBOVA KAMENA Trideset godina poslije…

Dulist

Venecija od iduće godine naplaćuje ulaz za jednodnevne posjetitelje

Dulist

Franković: ’36 Imoćana dalo je svoj život da bi se ovaj kraj danas mogao zvati hrvatskim’

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija