Aktualno

[DUBROVČANI IZVAN GRADA] Andrea Tomašević: U Švicarskoj su svi jednako cijenjeni, od spremačice do doktora

‘Zamrznula’ je svoje djelovanje u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi i odlučila se na selidbu u Švicarsku zbog posla. Bila je to teška i ‘brza’ odluka te svojevrsni šok za njenu obitelj i mladića. No, imala je njihovu punu podršku. Dubrovkinja Andrea Tomašević nešto više od godinu dana radi u švicarskom kantonu Ticino kao učiteljica hrvatskog jezika i kulture u sklopu Hrvatske dopunske škole. I tom poslu posvetit će ukupno četiri godine svoga života.

Svi su voljni pomoći
Poslije završene Osnovne škole Ivana Gundulića te Turističke i ugostiteljske škole, upisala je Učiteljski fakultet u Zagrebu, smjer razredna nastava i engleski jezik.

—Nakon što sam završila petu godinu, odlučila sam se na apsolventsku godinu, a jedan semestar sam provela u Padovi. To mi je bila velika, odskočna daska za trenutni posao jer mi je ta sveučilišna diploma o znanju talijanskog jezika pomogla u dobivanju vize u Švicarskoj. Naime, u kantonu Ticino službeni je jezik talijanski te je potrebna službena potvrda, dokument o znanju jezika – priča nam.

Tomašević ističe kako se traže detaljne provjere osobe koja želi doći raditi u Švicarsku. Spomenula je kako su od ove godine ponovno uveli kvote za pristup hrvatskih državljana švicarskom tržištu rada.

—Jako su strogi po pitanju toga koga će pustiti u državu, a koga ne. Preselila sam se 1. veljače prošle godine, a počela sam raditi dva mjeseca kasnije. Bilo je potrebno toliko vremena kako bih riješila svu papirologiju i dobila vizu. Zapamtila sam 1. aprila, dan kad sam počela službeno raditi (smijeh) – rekla je ističući da su Švicarci izrazito ljubazni i simpatični.

—Koga god sam nešto pitala, pogotovo na samim počecima tijekom prijave i dobivanja vize, svi su bili voljni pomoći. To me ugodno iznenadilo!

Potiče se domaća proizvodnja
Kad je tek došla, iznenadila se kad je vidjela da deset dekagrama salame dođe tada pedeset kuna.

— Sve sam u glavi preračunavala, misleći kako i dalje imam hrvatsku plaću (smijeh). Što se tiče hrane, sve je duplo skuplje, a mesni proizvodi i trostruko više. No, sve je praktično organsko, od voća, povrća do jaja, a meso se u većini slučajeva ne uvozi. Iznenadim se kad vidim da je meso, primjerice, iz Njemačke. Naime, izrazito se potiče domaća proizvodnja! – rekla je Tomašević dodajući kako su švicarske plaće tri do četiri puta veće od hrvatskih, ovisno o poslu. U njenom kantonu je minimalac 3500 švicarskih franaka, što je gotovo jednako i u eurima.

—Bilo mi je ugodno za pročitati da ljudi koji su na minimalcu mogu živjeti normalno. Kad ti se pokvari mašina, ne moraš se misliti imaš li sto eura za popravak. To zapravo povlači sa sobom i drugu temu, a to je da se djecu ne ‘tjera’ da idu na fakultete jer se svaki posao gleda jednako. Svi su jednako cijenjeni – od spremačice u školi do doktora ili odvjetnika. Ništa nije sramota i sa svakim se poslom može normalno živjeti.

Interes hrvatskih iseljenika
Živi u gradu Bellinzoni, a njeno područje rada je cijeli kanton Ticino. Svaki dan je u drugom mjestu gdje susreće djecu naših iseljenika te im približava hrvatski jezik, kulturu i povijest. Radi se o izbornom predmetu te ga pohađaju jedan ‘blok’ sat tjedno.

—Djeca se upisuju ako žele. Dobivaju svjedodžbu te je ta ocjena u nekim kantonima službeno priznata, no ne i u kantonu Ticino – naglasila je. Nakon provedenih godinu dana, naša sugovornica nam može reći kako se navikla na švicarsku svakodnevicu.

—Sad mi je puno lakše. Mogu reći kako mi je na početku bilo ipak teško. Bilo mi je potrebno vremena da se prisjetim svoga znanja talijanskog jezika. Veliki šok mi je bio kad sam shvatila da ljudi ne znaju tako dobro engleski jezik. Naime, djeca u školi prvo uče talijanski, zatim njemački i francuski koji su službeni jezici u Švicarskoj. Tek u osmom razredu osnovne škole počinju učiti engleski – dodala je. Tijekom ovih godinu dana, svoje je djelovanje proširila na još jedan grad, odnosno školu u kojem su započeli s provođenjem nastave hrvatskog jezika.

— Vidjeli smo da postoji interes hrvatskih iseljenika, a tamo dosad nije postojala nastava hrvatskog jezika. To je dio našeg posla – osluškivanje naših ljudi i njihovih želja. Ako imamo mjesta u satnici i ako imamo vremena, otvaramo novo nastavno mjesto. Nakon što uputimo zamolbu, švicarske škole nam bez problema daju dopuštenje za održavanje hrvatske nastave u njihovim učionicama.

Neopisiv osjećaj
Posao je, kako kaže, dosta zahtjevan, prvenstveno zato što su učionice heterogene. To znači da nastavu pohađaju djeca od šest do osamnaest godina.

—Na nastavi imam otprilike desetak djece. No, obiteljska priča svakog djeteta je posebna. Netko od njih može biti treća generacija naših doseljenika kojima je hrvatski jezik ozbiljno narušen, a sve ovisi o tome koliko ga pričaju unutar svojih domova. Različitih su godina, a neki ne znaju ni pisati. Doslovno se moramo pripremati posebno za svako dijete. Iako imamo knjige koje su službeno odobrene od ministarstva, često nisu dostatne zato što se koriste desetak godina i mogu je koristiti djeca koja dobro znaju hrvatski jezik. S druge strane, sada praktično imam više negovornika, nego govornika. Ili djeca dobro razumiju mene kad pričam, ali oni jako slabo pričaju. Mislim da je to najčešći slučaj kod svih kolegica koje rade isti ovaj posao – naglasila je. Ipak, neopisiv je osjećaj raditi ovaj posao.

—Imam osjećaj da sam dio nečega što naši ljudi jako cijene i poštuju. Zato uostalom šalju svoju djecu u Hrvatsku školu jer žele da im djeca nastave učiti jezik svojih roditelja, baka i djedova. Vidim da jako cijene moje komentare. Znaju mi poslije nastave napisati poruku: ‘Učiteljice, hvala vam. I nama je dobro došlo da se prisjetimo’. Isto tako, proteklog vikenda nam je gostovao Teatar Kerekesh. Prvi je to put da u 32. godine postojanja Hrvatske dopunske škole u Švicarskoj došao gostovati neki teatar s dječjom predstavom – rekla je naša sugovornica, ujedno i voditeljica tog projekta. Švicarska je za nju idealna država po pitanju kulture, mentaliteta, standarda, prirodnih ljepota i sigurnosti.

—Voljela bih sigurno ostati u državi i nakon isteka mandata od četiri godine, ali to ne ovisi u potpunosti o meni. Švicarska ipak daje prednost svojim državljanima. No, svakako uživam u vremenu koje provodim u ovoj predivnoj državi – zaključila je.

Pročitajte još

[FOTO] Tijelovska procesija ulicama Grada

Dulist

SVJETSKO VINSKO NATJECANJE Zlatna medalja za Malvasiju dubrovačku Zoro

Dulist

SPASI ŽIVOT Dođi i ti na dobrovoljno darivanje krvi!

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija