Moja vam je priča duga. Koliko imate stranica?! – rekla nam je kroz smijeh Ana Dileo, Dubrovkinja s belgijskom adresom još od studentskih dana. Čuli smo se u rano subotnje jutro, preko WhatsApp poziva – svatko sa svojom kikarom kave. Kod nje u Antwerpenu tmurno vrijeme, a kod nas sunčan dan, bez oblačka. ‘E takvi mi dani fale!’, govori nam. Dileo je kroz godine života u Belgiji izgradila karijeru u dentalnoj medicini. Trenutno vodi stomatološku ordinaciju u spomenutom Antwerpenu. Inače, nije ni čudo kako se usmjerila prema dentalnoj medicini s obzirom na to da je, kako kaže, odrasla sa zubarstvom. Njen otac, gospar Miljenko Dileo, poznati je stomatolog, trenutno u mirovini.
—Otkad sam bila mala, buljila sam ljudima u usta. Tata me vodio sa sobom u Dom zdravlja gdje je i radio. Sudjelovala sam u svemu, slagala zube sa zubnim tehničarima. I tek sam u 3. razredu srednje škole promislila: ‘Zašto bih išla studirati nešto drugo kad je ovo nešto što znam 90 posto?’. Moj san je postao studirati stomatologiju. Pokušala sam upasti na fakultet u Zagrebu, no u tome nisam uspjela, stoga sam se odlučila upisati ga u Bruxellesu gdje je živjela mamina sestra – prisjeća se Dileo. Kaže kako je jedna od stavki bila da ima temeljno znanje jezika.
—Išla sam na lekcije kod jedne gospođe u Gradu koja me s flamanskim jezikom upoznala i kroz slikovnice.
Novi poslovni pothvat
Dobro se sjeća datuma dolaska u Bruxelles. U glavni grad Belgije stigla je 30. rujna 1995. godine.
—Samo dan kasnije počeli su prvi satovi. Sjedila sam u auli i mislila sam samu sebe ‘pojest’. Dobro što profesora nisam razumjela, nego nisam razumjela nikoga oko sebe. Uspjela sam se snaći nakon nekoliko dana i to najviše zahvaljujući druženju s ostalim studentima. Nakon nekoliko mjeseci, ipak sam se odvojila od tetke i počela živjeti u jednoj studentskoj zgradi, s još četrnaest ljudi. To je bio odličan način za učenje jezika. Nakon tri mjeseca sam polagala ispite na flamanskom jeziku, naravno s dva debela rječnika. Namučila sam se prvih nekoliko mjeseci, no jednog dana sam se samo probudila i svakog sam razumjela – istaknula je. Na svim tim druženjima upoznala je puno ljudi, među ostalim i bivšeg supruga s kojim ima dvije kćeri – Ellu i Loru.
—Upoznali smo se kad sam imala 22 godine. Nakon završetka fakulteta sam se udala i odlučila ostati u Belgiji. Zbog toga sam razočarala mamu i tatu. Naime, moj je otac računao da ću se vratiti u Grad i preuzeti njegovu stomatološku ordinaciju. Obožavam Dubrovnik kao Dubrovnik, ali toliko sam dugo živjela u velikim gradovima da nisam mogla više sebe zamisliti u toj maloj sredini, niti kako radim u maloj ordinaciji – kazala je. Nakon dobivanja diplome, zapošljava se u ordinaciji u Antwerpenu, a već 2009. godine upušta se u samostalne poduzetničke vode. Od tada pa do danas gradi svoju karijeru, a u čemu joj je, kako kaže, pomogao ‘mediteranski pristup i duh’.
— Društveni i komunikativni dio moje osobnosti zasigurno me izdvojio od ostalih zubara. Mi imamo tu socijalnu inteligenciju. Znam svakog pacijenta napamet, ne treba mi karton. Ljudima je važno da nisi broj. Pacijenti su jako opušteni u mojoj ordinaciji. Mislim da je to jedan od ključeva mog uspjeha. Takav je pristup ‘upalio’ kod Flamanaca, to im se sviđa! Dakle, da dođu kod zubara i da nemaju osjećaj da su kod zubara. Jer, ipak imam grozan poziv – reći će kroz smijeh Dileo. Na samom kraju 2020. godine upustila se u novi poslovni pothvat. Dobila je poziv, odnosno ponudu za ulazak u grupaciju stomatologa ‘Dentius’. Riječ je o grupaciji koja je s radom započela 2013. godine, a unutar koje djeluje preko 50 ordinacija u Belgiji te još nekoliko u drugim europskim državama, kao što su Nizozemska i Francuska.
—Ulaskom u ‘Dentius’ proširila sam ordinaciju na 5 zubara. Moj cilj je širiti se dalje. U 2023. godini se selimo u veliki prostor gdje imamo mogućnost proširiti kliniku i do 8 zubarskih stolica – naglasila je. No, veliki je problem što je svake godine sve manje zubara u Belgiji!
—Otkad su uvedeni prijemni ispiti, sve je manje zainteresiranih Flamanaca za studiranje stomatologije. Također, jako puno stomatologa ide u mirovinu. Zbog svega navedenog moramo uvoziti radnu snagu. Kolega koji radi sa mnom inače je iz Španjolske.
‘Fali mi bliskost…’
Zbog ulaska u novu poduzetničku priču, ali i zbog pandemije koronavirusa, njeni dolasci u rodni grad bili su rjeđi nego inače. — No, nadam se da ću ipak imati malo više vremena jer neće biti sve ovisno o meni. San mi je svako malo provesti dugi vikend u Dubrovniku, od četvrtka do nedjelje. Nadam se kako ću to i ostvariti jer bi u travnju trebali početi direktni letovi. Želim se stvarno ‘staviti’ više i dolaziti u Dubrovnik. I moram se malo više brinuti o svojim roditeljima. Dosta su se oni brinuli o meni. Sad je na mene došao red – ističe Dileo. Kad smo je pitali što joj nedostaje u Belgiji, a neizbježno je u našem Gradu, odlučila nam je ispričati jednu situaciju.
—Puno puta sam se s prijateljima iz Hrvatske okupljala u jednom vinskom baru gdje smo organizirali rođendane i zabave. Moj sadašnji partner, Belgijac, rekao bi mi: ‘Potpuno si drukčija i opuštenija kad si okružena samo s Hrvatima’. Koliko god je ovo moj život, i koliko god sam se tu snašla… Opet… Fali mi ono nešto – rekla nam je kroz suze. ‘Jako sam emotivna’, dodaje.
—Fali mi ta bliska veza koju imaju naši ljudi. Imam dvije najbolje prijateljice još od srednje škole. Kad dođem ljeti, uvijek mi kažu: ‘Kao da smo te jučer vidjele’. Nikad mi nitko neće moći zamijeniti te prijateljice. Neću reći da su Flamanci hladni, ali oni nemaju taj međusobni odnos kakav mi u Gradu njegujemo. Mi smo nekako otvoreniji i veseliji! Možda mi se više sviđa život u većoj sredini, ali nedostaje mi ta bliskost među ljudima. U nas kad izađeš vanka, uvijek sretneš nekoga koga znaš, uvijek imaš s nekim popiti kavu. Ljudi se trude imati više slobodnog vremena. U Belgiji su ljudi više okrenuti karijeri, kao što sam trenutno i ja. No, kad sam u Gradu, onda sam u potpunosti opuštena. Ne moram ni na što misliti. To mi fali. Već u avionu padne stres sa mene. Samim time što s vama razgovaram, opuštena sam.
Velika tradicija
Ipak, tu ‘prazninu’ popunjava druženjima s ostalim Hrvatima u Belgiji. Među njima se ističe njen dobar prijatelj – diplomat i Dubrovčanin Hrvoje Butigan koji organizira druženja i gledanje utakmica, ali i okupljanje Dubrovčana povodom Feste sv. Vlaha.
— Čak smo našli jednog svećenika kojeg smo naučili kako se grliča. Nažalost, u prethodne se dvije godine nismo mogli organizirati zbog pandemije – kazala je Dileo u čijoj obitelji Festa sv. Vlaha označava veliku tradiciju.
—Tatina rodica živi u povijesnoj jezgri te bismo uvijek išli u nje na objed. Neizbježno je bilo grličanje, ispovijed u Male Braće, pa sajam u Lazaretima… Cijeli taj događaj, koji je od velike važnosti za Dubrovčane, prošla bih od prvog do zadnjeg koraka. Tu sam tradiciju uvijek održavala dok sam bila u Gradu. To mi stvarno malo fali. Dok razgovaram s vama počinjem se prisjećati milijun nekih stvari… – priča nam i dodaje:
—Fali mi sunce, fali mi more. Fali mi ljepota Grada, posebno u jutarnjim satima, kada povijesna jezgra izgleda kao da bliješti. Fali mi ta svjetlost Grada. Toga ovdje nema… – naglašava Dileo dok iz nje ponovno isplivavaju emocije. ‘Grad je nešto posebno’, ističe. Na pitanje hoće li se vratiti za stalno u Dubrovnik, odgovara:
—Imam djecu i ako oni dobiju djecu, trebat će im none, je li tako? Također, imam još 23 godine rada. Potpuno se vratiti u Grad, bit će težak zadatak, ali kad pođem u mirovinu, pola godine bih sigurno htjela provesti u Dubrovniku. Svakako! – rekla je Dileo.
ELLA I LORA
Ljeta u Dubrovniku
—Moja kći Ella će studirati pravo. Jako je društvena i komunikativna kao i ja, no nije taj ‘tehnički tip’. Shvatili smo da je bolje da se okrene nekoj vrsti komunikacije, tako da mi se čini da je pravo odlično za nju. To je bila njena odluka, dala sam joj potpunu slobodu. Mlađa kći Lora je ‘tehnički tip’. Ali opet, može se okrenuti, primjerice, inženjerstvu jer je ona u kući zadužena za popravke (smijeh). Strašno je ‘rukata’. Baš je spretna. Inače, kćeri dovoljno dobro govore hrvatski jezik. Provodile su puno ljeta u Dubrovniku i bilo je prirodno da ga nauče. No, pomalo gube neke riječi, među ostalim zbog toga što se više ne druže s ekipom iz djetinjstva. Sjećam se kad bi prije s ostalom djecom išle od vrata do vrata i kolendavale. Izgubile su kontakt s njima, što mi je malo žao – istaknula je.
STIGLI PRIJE 150 GODINA Zubari i maranguni —Kažu da je obitelj Dileo porijeklom sa Sicilije, odakle smo preselili u Bari. S obitelji Di Ceglie smo, prije nekih 150 godina došli u Dubrovnik, u vrijeme kad su se obnavljale crkve. Nedostajalo im je maranguna i kamenoklesara. Moja obitelj je pravila, primjerice, oltare od drveta. Održavali su tradiciju do prije nekoliko godina, ali nisu više pravili oltare, nego su se prebacili na gradnju drvenih baraka. S druge strane, tatin dundo je bio zubar u Dubrovniku. S obzirom na to da je tata provodio vrijeme u njegovoj ordinaciji, zaljubio se u stomatologiju. Tako da smo oboje zadržali tu tradiciju. Jedan dio su zubari, a drugi dio su maranguni – navodi naša sugovornica.
Objavljeno u tiskanom izdanju 2. veljače 2022.