Aktualno

DUBROVAČKI LIJEČNICI O eutanaziji se treba povesti rasprava. Educirani smo život spašavati, a ne dokidati ga

Švicarska je ovog prosinca legali­zirala novi način eutanazije. Riječ je o modernoj kapsuli naziva ‘Sarco’, što je skraćenica od sarkofag, a pomoću koje bi se, kako tvrdi njezin tvorac, austral­ski doktor Philip Nitschke, osoba bez­bolno i samostalno mogla ubiti za manje od minute. Stroj je to u kojem bi osoba mogla pritisnuti ‘pucu’ zbog čega bi se kapsula ispunila dušikom i kritičnim smanjenjem razine kisika dovela do smrti. Ova ideja rezultirala je polemikom u liječničkoj struci pa smo stoga razgovarali s troje dubrovač­kih liječnika dr. Pavom Kostopečom, kirurgom na Odjelu za abdominalnu kirurgiju i transplantaciju organa na zagrebačkoj Kliničkoj bolnici Merkur, dr. med. specijalisticom anesteziolo­gije Marijom Doršner, voditeljicom Odjela intenzivne njega Opće bolnice Dubrovnik te v.d voditeljem Odjela za kardiologiju u Općoj bolnici Dubrov­nik Jerkom Ferri-Certićem, dr. med. specijalistom opće interne medicine, subspec. kardiologije. Dr. Pavo Kosto­peč ističe kako je kod eutanazije riječ o procesu u kojem se aktivnim mjerama dovodi do prekida života.
Intencija je široka primjena

— Ovdje se radi o tome da netko aktiv­nim postupkom nekome dovrši život. Pitanje života i smrti i svih dodatnih pitanja koja se uz njih vezuju u svim kulturama su najosjetljivija pitanja i uvijek su dio ne samo medicinskih, već i vjerskih, filozofskih i opće ljud­skih i etičkih rasprava u društvu i na neki način dijalog je oko toga kon­tinuiran nekada manjom, a nekada većom dinamikom. Za stav društva bilo bi poželjno kada bi se do jedne opće norme došlo što širim konsen­zusom. Ne bi bilo dobro kada bi rješe­nje nametnuo jedan društveni autori­tet. Proces je sveobuhvatan i u smislu trajanja i u smislu zahvaćenosti svih relevantnih društvenih subjekata. U zapadnoeuropskoj, tradicionalnoj civi­lizaciji koju više ili manje ipak možemo vezati uz kršćansku tradiciju, nije etično ni dopušteno u većini zema­lja, sada imamo tu iznimku sa sluča­jem Švicarske, prekidati ljudski život. Ono što je posebno problematično u ovoj vrsti javne diskusije jest to što zagovornici eutanazije uvijek koriste situaciju teških kroničnih i neizlječi­vih bolesnika koji trpe veliku patnju i bolove ili s druge strane terminalne bolesnike i maligne bolesnike čiji je životni put definiran – oni su u termi­nalnoj fazi i samo je pitanje njezinog trajanja. S druge strane, intencija je zagovornika eutanazije da se to široko primjenjuje. Ide se čak do toga da ljudi bez patnji, kroničnih bolesti koje bi im trajno narušile i onemogućile kvalitetu života, proizvoljno mogu ići u proces eutanazije, tj. dokidanje svog života. To mi je neprihvatljivo i to je jedan dosta manipulativan prostor kada se koristi krajnja situacija da bi se nešto poopćilo na puno širi broj ljudi i situa­cija – ističe dr. Pavo Kostopeč.

Ne mislim da imam pravo biti okidač

Dodaje kako nije lako gledati čovjeka u teškim bolima kao ni onoga u ter­minalnoj fazi kako se muči. Međutim, naglašava, takva se situacija ne smije koristiti kako bi se eutanaziju primije­nilo na jedan općeniti društveni stav.

— Što se tiče liječničke pozicije, u tradicionalnoj Hipokratovoj zakletvi liječnik priseže riječima ‘prisežem da nikada nikome niti kada bi me molio neću dati smrtni otrov niti mu za nj dat’ savjet’. Današnja Hipokratova zakletva doživjela je puno promjena kroz povi­jest te je 1948. u Ženevi usvojena ona po kojoj liječnici danas prisežu. U njoj stoji da liječnik ‘neće nikada napraviti ništa što je protivno humanim zako­nima’. Zagovornici eutanazije tu će naći svoj prostor te će reći da je eutana­zija human čin. Kao liječnik, u odnosu u kojem sam od početka motiviran i učen da čuvam život i smanjujem bol i patnju čovjeka, i sa strane svojih opće ljudskih uvjerenja, u konačnici i vjerna svoj odgoj, ali i na liječnički poziv skih osjećaja, nikada u takav postupak ne bih ulazio ni na način da bih dono­sio odluku niti da bih provodio odluku kao netko u struci. Ne mislim da imam pravo biti onaj okidač koji će na osnovi ne znam kakvih unešenih podataka donijeti odluku treba li neki život od sutra egzistirati ili ne – mišljenja je dr. Kostopeč. ­

Na pitanje je li se ikada našao u situ­aciji da ga je neki pacijent u teškom stanju zatražio eutanaziju ili odbio liječenje koje bi mu moglo spasiti život, dr. Pavo Kostopeč odgovara kako se jedino susreo sa situacijama da bi pacijent znao odbiti neki medicinski postupak koji bi mu povećao šanse za produljenje života i za poboljšanje kva­litete života.

— Vrlo je važno razumjeti i da liječ­nici imaju različite situacije. Primje­rice, pacijentima koji su definitivno terminalni i kojima više ne možemo dobiti više nikakvu kvalitetu ili pro­duljenje života, ne radimo reanimaciju. Ali, velika je to razlika, tu ne poduzi­mamo tehničke mjere održavanja života koji sam po sebi ne može egzisti­rati, ali ne radimo aktivno prevođenje nekoga iz života u smrt ako ta osoba može egzistirati bez obzira na okolno­sti. To je ogromna razlika. Ovo je liječ­niku sasvim prihvatljivo kada se jed­nostavno više ne može izboriti za život pacijenta – podcrtava dr. Kostopeč.

Uklanjanje odgovornosti

— Neprihvatljivo mi je dati nekome aktivno sredstvo da bih mu dokinuo život. Što se tiče te kapsule u Švicarskoj, osoba bi trebala potpisati neke papire pa sama ući u kapsulu i odraditi postu­pak. Iskorak je kod kapsule napravljen u smislu da je izumitelj išao s tehnič­kim rješenjem u kojem taj netko tko si želi dokinuti život to radi sam. Tako je maknuta odgovornost ne samo s liječ­nika nego bilo koje druge osobe koja bi bila tehnički uključena u to. To je njegov doprinos. Ali, čak i kad bi mi na neki način razmatrali tu moguć­nost, uvjeravam vas da maligni bole­snik u teškim bolovima ne može ući u tu kapsulu i sam si to uključiti. Očito se radi o tome da je kapsula plani­rana za ljude koji žive normalan život, a htjeli bi ga dokinuti. Kakvo bismo mi bili društvo ako bismo postupak euztanazije dopustili da ga ljudi sami sebi izvrše? Koja je razlika između te odluke i samoubojstva? Ja je ne vidim. Samoubojstvo se po pravnoj osobi tre­tira kao ubojstvo – oduzimanje života bilo svog ili tuđeg. Drugo, i kada bismo tehnički išli u smjeru da se takav neka­kav proces dopusti, to je odluka nakon koje više nema povratka. Kako dopu­stiti nekome da u nekom svom hiru ili trenutku donese bilo koju odluku za svoj život nakon koje više nikada nema povratka? Meni je to u potpuno­sti strano i prihvatljivo. Nek to bude predmet javne rasprave, s time nemam problema, ali čvrsto vjerujem da to nikada neće dohvatiti onu kritičnu razinu javne rasprave koja bi mogla polučiti promjenu sadašnje norme, a to je da eutanazija ne postoji kao medi­cinski ni etički postupak u hrvatskom društvu. Vjerujem da ćemo ostati u ovim okvirima – naglašava dr. Pavo Kostopeč.

Ljudi uvijek žele život

Dr. med. specijalistica anestezio­logije Marija Doršner, voditeljica Odjela intenzivne njega Opće bol­nice Dubrovnik ističe ako po zakon­skoj regulativi u Republici Hrvatskoj eutanazija apsolutno nije dozvoljena. Dodaje da naše zakonodastvo ne samo da ne predviđa tu mogućnost, već je, dapače apsolutno zabranjuje.

— Radi se o izuzetno bitnom etičkom pitanju te se kao i kod svih tako bit­nih etičkih pitanja tu treba poslušati ljude koji su u toj struci. To ne može biti odluka jedne struke kada je riječ o tako ozbiljnoj temi. Osobno kao liječ­nik anesteziolog protiv sam eutanazije i mogu reći da po svom dugogodiš­njem iskustvu rada u jedinici intenziv­nog liječenja da se još nisam susrela sa zahtjevom pacijenta za nečim takvim. Ljudi i u izuzetno teškim stanjima uvijek žele živjeti. Radim na aneste­ziji nekih 20-ak godina i koliko god sam sretala ljude u raznim teškim situacijama, nije to od nas zatražio nijedan pacijent ni član njegove obi­telji. Nekad su ljudi izloženi velikim patnjama i teškim situacijama, ali žele ipak živjeti. Nismo imali čak ni nekoga tko bi odbijao liječenje ili ne bi želio pokušati dalje. Svaka zemlja vje­rojatno ima svoju regulativu po pita­nju eutanazije. Odgovori kao i na sva druga etička pitanja, nisu jednostavni – ističe dr. Marija Doršner te podcrtava kako u drugm zemljama prevladavaju drukčiji načini života i razmišljanja, ali kako je hrvatski narod još uvijek takav da je za život.

V.d voditelja Odjela za kardiologiju u Općoj bolnici Dubrovnik Jerko Ferri- Certić podsjeća kako ideja autanazije potječe još od stare Grčke te priznaje da se prvi put s njome u životu susreo u Nizozemskoj gdje je ta praksa već odavno etablirana.

— Tamo smo imali slučaj jedne mlade osobe s malignom bolesti u terminalnoj fazi. Imala je jake bolove i okupila je svu bližu obitelj oko sebe, oprostila se od njih i dobila je injek­ciju. Bio sam tome prisutan. To mi je bio određeni šok. Poslije toga bio je sprovod te mlade osobe – prisjeća se dr. Ferri-Certić.

— Mi smo inače jedna generacija koja je educirana u suprotnom smjeru – da spasimo život, produljimo ga i uči­nimo ga kvalitetnijim. Često u našim jedinicama intenzivnog liječenja pri­mamo ljude visoke dobi s nizom bole­sti te u startu vidimo da je njihova šansa da prežive gotovo nikakva. Te ljude ipak stavimo na sve moguće apa­rate koje imamo, potrošimo na to puno novaca jer im želimo dati i onu mini­malnu šansu koja postoji da prežive. Ovo je jedna tradicionalna sredina. Nemam negativan stav prema tome, ali mi smo starija škola koja nikada nije puno čula o eutanaziji i nismo u tom smjeru educirani. Struka i speci­jalnosti koje su bliske toj problema­tici trebale bi provesti raspravu i dati smjernice da se o tome razgovara i promišlja. Ovo je nešto novo i ima svoje prednosti – zaključuje dr. Jerko Ferri-Certić.

Iz tiskanog izdanja DuLista od 15. prosinca 2021.

Pročitajte još

Danas se zaređuje novi dubrovački biskup mons. Roko Glasnović

Dulist

Vjernici iz Grada, Šibenika, Janjeva u večernjoj molitvi s biskupom Glasnovićem

Dulist

Zbog biskupskog ređenja ograničeno kretanje povijesnom jezgrom

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija