Aktualno

DRAGOVOLJAC DOMOVINSKOG RATA ROBERTO MACHIEDO Generacijo, iskazali smo se i obranili!

Bili smo mladi, živjeli punim plućima, svirali, održavali gitarijade, ma čuda! Radio sam u Lazaretima, bilo je nekoliko bandova tipa ‘Anno Domini’, ‘Žbaha’, nalazili bismo se, svirali pa i po maturalnim zabavama. Od ekipe su uglavnom svi odslužili vojsku, ja sam se vratio u siječnju 1991. u grad. Rat nas je pomalo zatekao jer nismo percipirali niti razmjere svega toga. Nitko od nas nije baš ni ‘hrlio’, no nismo imali izbora, trebalo je braniti Domovinu – u trideset godina stara sjećanja odveo nas je Roberto Machiedo, ‘mulac’ od svojih dvadeset koji iz Gruža kreće na, Ploče – magistralu, Srđ, Bosanku, Žarkovicu, Dubac, Župu, Plat, Ivanicu i na samom kraju, zaleđe. U ratu je proveo ukupno 22 mjeseca.

—Bili smo mladi, da… Iskreno, gledajući strašne slike iz Vukovara nije nam bilo svejedno, a kad je krenulo u nas, kad je nestalo struje, pa nemaš niti komunikaciju, niti vijesti – bilo je teško pratiti što se sve skupa događa, ali si morao nešto odraditi. Netko tko je imao ikakva poznanstva od ranije je uspio doći i do oružja, netko je bio sportaš, judaš… Bili su prvenstveno traženi ljudi s tim karakteristikama i sposobnostima. Kao apsolutni civili išli smo u rat – ističe dalje Robi i napominje kako je bilo malo postrojbi koje su se osnivale ranije, tipa Zbor narodne garde, a koje su prošle i ranije neku obuku, imali i oružje. Ostalima, ističe, nije bilo svejedno, a nisu imali dovoljno ‘osnovnih sredstava’ za ratovanje.

U Gospinom polju nije nas dočekalo ništa
—Bezuspješno su me dva puta mobilizirali, prvi put odmah na početku listopada. Kad smo došli u Gospino polje, tamo nas nije dočekalo ništa, par šatorskih krila prostrtih bez ičega, bez opreme, oružja, sve je već bilo razgrabljeno… Oni koji su imali dogovoren dolazak ranije su pokupili ono malo što je bilo i poslani su na bojište. Druga neuspješna mobilizacija tijekom studenog bila je u Hotelu Stadion i zapravo ista scena. Bili smo i smješteni tamo, de facto ‘sitting ducks’ koje se gađalo, stoga je pao novi dogovor, na kućne adrese doći će nam kuriri koji će zvati kad se nešto bude dogodilo. Međutim, problem oružja koje nije stizalo u Dubrovnik je bio kroničan i da nije bilo Odreda naoružanih brodova, teško da bi se išta i dogodilo. S njihove strane su u napadu bili većinom dobrovoljci, naoružani civili, ali bez obzira i na to, riječ je bilo o velikoj sili, s velikim naoružanjem, koja je jako brzo napredovala prema svom cilju, a naše područje je geografski takvo kakvo jest… Tako sam čekao neku situaciju. Zapravo, tijekom onog najgoreg vremena bombardiranja Grada sam bio doma. Kako imamo gustijernu svakodnevno smo vadili pitku vodu stanovnicima Gruža. Nismo dozvoljavali da ljudi sami prilaze gustijerni, jer ne znaš tko sve dolazi, a upozoravalo se da pazimo na eventualne pokušaje trovanja pitke vode. Slomili smo leđa tih dana, ja i par godina mlađi rođak. Jednom prilikom kad je gustijerna ostala bez vode, čak nas je netko i prijavio da ne damo vodu. Mada smo obavijestili službe da bi trebalo iskrcati par cisterni, valjda su imali druge prioritete. Velika je to gustijerna, ali bar su nakon toga stigli vatrogasci i pripunili je iz cisterne… Jedva se razina vode podigla za pola metra (smijeh). Da nisam bio uključen jer nisam niti imao gdje, niti imao oružje. Koga god sam pitao nije imao viška pušku. Mada, moram priznati – u tom relativno velikom kaosu organizacija je koliko toliko funkcionirala – ističe Robi i napominje kako se, iako je najteži ‘cirkus’ bio za Grad na samog sv. Nikolu, ne smiju zaboraviti niti žestoka bombardiranja koja su se odvijala u jedanaestom mjesecu po cijelom gradu.
—Ljudi su ginuli posvuda… Bilo je teško, znaš da je netko pošao, da je netko negdje gore, ali nemaš vijesti, nemaš informacije pa onda čuješ vijest koja nije lijepa… Trebalo je to podnositi. Svi koji su ostali u gradu su bili u toj situaciji strepnje i za svoj i za tuđi život – napominje dalje.

Bili smo mladi i puni energije
Osniva se 163. brigada, Eduard Čengija uspijeva organizirati prvu Bojnu, postavlja se linija obrane na magistrali, počelo je polako dolaziti oružje…
—Dobio sam informaciju s magistrale, s Ploča, da imaju viška shotgun. Rekao sam: ‘Ok, daj što daš, ne treba mi haubica jer ionako su došli blizu.’ Na dan 10. prosinca došao sam gore svojevoljno, pridružio se ekipi, to su uglavnom bili ljudi koji su već prije bili pri Centru za obavješćivanje, od samog početka. Zadužio sam shotgun, totalno ‘američki’, puška za blisku borbu s deset metaka. I to je bilo to, a kasnije je krenulo – prvo su bile teniske i tvoja vindjaka, kasnije je došla ona istočnonjemačka s borovim iglicama. Pa polako dolazi i kvalitetnije oružje, uniforme, čizme… Nakon toga artiljerija pa i tenkovi. Najteže je zapravo bilo za vrijeme blokade morskog dijela – prepričava dalje. Nije lako prepričavati, a nije se niti nadao da će morati, iskren je. Kako gleda na sve to s odmakom od trideset godina?
—Tek sad počinjem razmišljati o nekim stvarima. Bili smo mladi i puni energije i nismo baš razmišljali. Mladost se najviše iskazivala, ali najteže je bilo našima doma, roditeljima, ljudima koji su znali gdje si pošao, a ne mogu ništa napraviti. Ti si na prvoj liniji i glava ti je cijelo vrijeme u torbi. Ali eto, nismo mi sad svi bili neki heroji, nismo se izlagali – oprosti, ne uvijek (osmijeh) – bespotrebnoj pogibelji. Opet, mislim da smo bili dovoljno hrabri da se suprotstavimo svemu tome – iskreno će dalje Robi. Ono što je uslijedilo nije bilo nimalo lakše.
—Kad je došlo vrijeme akcija oslobađanja, kad smo se popeli na Bosanku i krenuli dalje prema Žarkovici i prema Župi dubrovačkoj, to su već bile situacije kada nisi više na liniji – držiš bunker i čekaš – nego izlaziš, čistiš teren i nikad ne znaš što ćete dočekati. Koja je tuga bila vidjeti tu sravnjenu, spaljenu Župu… Nekako smo mi to sve skupa i proživljavali i preživljavali ‘histerično mirno’. Gledajući sada neke situacije, čovjek bi rekao da nismo bili normalni. Postojao je samo taj momenat i ako želiš preživjeti – trebaš živjeti u njemu. Gledaš onoga s desne, onoga s lijeve strane, a i znaš da si tu za sve one koji su ti ostali za leđima – grad, familija, prijatelji… Oni koji su išli namjerno s glavom u torbi zapravo jesu heroji i trebalo ih je biti među nama jer su se neke stvari i pomicale zbog toga. Uvijek je bio netko tko bi se istaknuo, tko bi krenuo… – prisjeća se situacija s bojišta uz duge pauze među rečenicama. Znamo da neke od tih situacija proživljava u sebi. Iskreno kaže kako nije bio u nekim ‘ekstremnim herojskim situacijama, ali pogibljene su neminovne i česte… Posebno kad znaš da si sekundu ranije bio na mjestu gdje je iza granata s gelerima pokrila svaki centimetar, dodaje, ili ‘kad uzmeš trag metka i kut pa shvatiš da te je promašio za čitavih dva centimetra.’
—Ali smo bili ‘tu negdje’. Puca snajper s kilometra, spustiš glavu i čekaš da prestane ili se sakriješ i gledaš ga, tražiš mu lokaciju… Ali nećeš se izlagati. Da, bilo je ljudi koji su to radili, oko njih zvižde metci, a oni ne reagiraju. Nije nas bilo strah, ali nije bilo potrebe toliko se izlagati – napominje Robi. Zvižduk metaka, odnosno Machiedova reakcija na njih, presudila je u veljači 1993. godine.

Postaneš imun na te stvari…
—Skinuo sam se iz vojske 1993. u drugom mjesecu, kad smo već bili gore iza Ivanice i držali položaje prema Popovu polju i Trebinju. Tada sam shvatio da se zapravo pod kišom metaka s druge strane uopće ne sakrivam, nego nastavljam djelovanje prema lokaciji gdje su oni, a oko mene frcaju meci, krhotine kamenja… Postaneš imun na te stvari. Onog trenutka kada sam shvatio kako u meni nema osjećaja da bi se trebao sagnuti, a u neku ruku je kraj rata i nema smisla izgubiti glavu bez potrebe, tražio sam razvojačenje. Moj ratni put dakle, trajao je ukupno 22 mjeseca – naglašava nam. Vratio se tek malo unatrag.
—Na svim položajima bili smo praktički u nezavidnim pozicijama jer je s druge strane bila vojska koja je taktički bila spremna na ovo i njihovo povlačenje ma koliko izgledalo bezglavo nikad nije bilo besmisleno, već na lokaciju s koje su opet sigurni za ponovni pokušaj, gdje su oni opet premoćniji, iznad nas. Bili smo fizički na nižim pozicijama, oni su zauzimali uzvišene kote koje je bilo lakše braniti. Naša jedina kota, zato se vjerojatno i obranilo kako treba, je zapravo samo tvrđava na Srđu, koliko god je bilo teško, prednost je bila u tome što oni dolaze odozdo – ističe Robi. Njegova ekipa iz Druge Satnije davala je ispomoć na Srđ i Belveder, išli su u paru sa svake točke, iz svake kuće – lokacije na magistrali, a kasnije i na druge lokacije gdje to bila potreba, na primjer, Kalađurđeviće i tako dalje, uglavnom doborovoljno – navodi.
—Gore na Srđu je bio vod Srđ i specijalci, u jednoj smjeni bilo bi gore možda 15-ak ljudi, ne znam više točno. Gore definitivno nije bila gužva. Desetak Grofova, par ljudi satnije Srđ i mi koji smo davali ispomoć. Svako penjanje i spuštanje se koristilo da poneseš nešto gore za bunkere, građevinski materijal. Naravno, sve to pod okriljem noći – napominje.

Vojska prije vojske
—Itekako razumijem ljude koji su ‘zapeli’ u tom vremenu. Osobno, čim sam se skinuo iz one vojske, koja mi nije nimalo lako pala, jer sam prvo bio u Novom Sadu pa su me prebacili na granicu s Mađarskom, sam ‘izbrisao’ sve. Osam mjeseci proveo sam na karauli kao graničar gdje smo svaki dan imali taktičku obuku, a nisam u međuvremenu bio doma. Užas, no čim sam se vratio doma, to sam nekako zaboravio – kao ružan san – i nastavio dalje sa životom. Inače, s dosta ljudi sam ostao u kontaktu i dan danas. Normalni su to ljudi, tada mladi rockeri i to nas je generacijski vezivalo, a sve drugo je bilo po strani. Nikad nismo pričali o ratu, a vjerujem da je mnogima od njih rat bio odbojan – naglasit će. Zašto nam to priča? Kaže, jer je iznad njih, na Bosanci, stražu držala regularna vojska, golobradi mladići koji su bili dvije, tri godine mlađi od Robija i ekipe.
—Ne dobrovoljci, već dovedeni po službi koju su morali odraditi. Kako nepravedno. Imali smo situaciju kada su se pokušavali spuštati, jesu li pokušali bježati, ne znam, ali smo ih odgovorili. Nismo pucali na njih, samo smo se dovikivali da stanu. Ušli bi u minska polja – ispričat će još jednu situaciju naš sugovornik. A kako je Robi spomenuo minska polja, prisjetili smo se i mobilizacije u Oluji. Naš sugovornik je, naime, mobiliziran u minere.
—U Oluji sam odradio još nekih mjesec, dva kao miner. Tada smo išli u Konavoska brda čistiti minska polja jer je bio takav sporazum – očistiti granične linije. To je bilo dosta izazovno, rekao bih. Nismo imali precizne karte, nisu se znale točne lokacije i zapravo smo češljali svaki kamen. Podijelili smo se u skupine i ovi koji su išli na lokacije vrhova brda, su uglavnom i pronalazili nešto, međutim mi koji smo išli kroz klance – i ne baš. Zapravo ništa, ali bilo je teško, jer u tim klancima ima jako puno stijena, paprati, mahovine. Takva područja teško je minirati klasičnim minama tipa ‘paštete’, jer je nemaš gdje postaviti, jednostavno skačeš po kamenjima. No konci, potezne mine i tako dalje, e to je ono što je bilo izazovno jer ih je teško vidjeti. Dok smo prolazili obuku prije akcije smo se uvjerili koliko je zapravo to u stvarnoj situaciji teško uočiti. A kad dođeš na lice mjesta i tražiš nešto za što ne znaš je li uopće tu… Ne znam. Mislim da su nas spasile divlje životinje, najviše divlje svinje koje su to razrovale i stradale, a priroda je to ‘pokrpala’ – ističe nam ovaj segment svog angažmana u Domovinskom ratu. Danas? Nije razočaran, ali je kritičan.

Puno je toga što se trebalo, ali nije
—Teško je ostati pozitivan nakon svega što se dogodilo, a danas nas je dočekala ovakva stvarnost. U Dubrovniku nemaš ni alavija spomenik braniteljima osim ‘Palih Windowsa’ koji su preskupi i koliko god dobro zamišljeni, jednostavno nije to to. Također, onima koji su nastradali nisu riješena stambena pitanja koja su se obećavala. Osobno, jedino što sam trebao ostvariti je bila jednokratna povlastica za uvoz automobila koju su 2000. ukinuli zbog manipulacija (smijeh). E tada sam sebi rekao – stvarno ne želim ništa. Što se tiče braniteljskog fonda, ne sjećam se kad sam zadnji put išao provjeriti ima li kakva dividenda, eto, iskreno… Sretan je čovjek koji je krenuo dalje u životu i ne ovisi o tome. Ali, puno ljudi se, nažalost, zbog tih neriješenih situacija teško razočaralo, odalo porocima, propali su, odustali od života, razbolili se i preminuli. Ukratko, ako se nije moglo ostvariti, možda se nije trebalo ni obećavati jer nitko nije krenuo u rat zbog tih stvari. Koliko god mi na osobnoj razini nastojimo potisnuti i zaboraviti te ratne doživljaje i događaje, toliko je zajednica zapravo trebala napraviti da se žrtve i pali heroji nikada ne zaborave, ali ne samo paljenjem svijeća i polaganjem vijenaca na godišnjice. Puno je toga što se trebalo, ali nije, no sada nakon više od 30 godina je već možda i besmisleno. Neka je poginulima vječna slava i hvala za podnesenu žrtvu – zaključuje naš sugovornik, dragovoljac Domovinskog rata Roberto Machiedo, danas sretno oženjen, otac dvoje djece i zaposlen kao IT-evac u renomiranoj hotelskoj kući.

Objavljeno u tiskanom izdanju 30. studenog 2022.

Pročitajte još

PROVJERILI SMO ŠTO SE DOGAĐA NA LAPADSKOJ PLAŽI Uljepšavanje Copacabane ili betoniranje?

Dulist

Psi i dalje čekaju na Žarkovici! Ističe zadnji zadani rok…

Dulist

‘Jednom Grof – uvijek Grof’: Održana skupština specijalne jedinice, predsjednik Nikica Lazarević

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija