Ispod oltara crkve u kontinentalnoj Hrvatskoj pronašli smo kostur čovjeka koji ima ispiljenu kalotu lubanje kako se i radi na obdukciji. Imao je teški upalni proces što zaključujemo po promjeni na lubanji koja je kompatibilna s nekakvom vrstom meningitisa ili tumora. Mislimo da datira s kraja 19. stoljeća. Pokušat ćemo ga indentificirati. Mjesto pokopa znači da je riječ o važnoj osobi, a imamo i gumbe koji sugeriraju da je posrijedi oficir – objašnjava nam dr. sc. Mario Šlaus, inače podrijetlom Dubrovčanin, upravitelj Antropološkog centra HAZU-a u Zagrebu.
Posrijedi je jedan od prvih sudsko-medicinskih slučajeva zabilježen u Hrvatskoj što jasno progovara o dugoj tradiciji forenzičke antropologije čiji zadatak je identificirati kostur podvrgnut dugotrajnom raspadanju ili bilo kojem procesu zbog kojeg se ne može prepoznati na uobičaraspadanju ili bilo kojem procesu zbog jene načine. Upravo kako bi ustanovio razloge smrti triju osoba čiji su ostatci položeni u Sakristiju Katedrale Gospe Velike, Šlaus, došao je u Grad gdje je za čitatelje duLista ispričao o vrijednim spoznajama stečenim dugogodišnjim istraživanjem arheoloških lokaliteta počevši od Mezolitika, preko razdoblja Rimskog carstva, dolaska Slavena, turskih nasrtaja do Austro-ugarske carevine.
Antropološki centar HAZU-a osnovan je 2012. godine. Međutim, njegovi temelji udareni su znatno ranije, zar ne?
Antropološki centar HAZU-a osnovala je grupa ljudi koji su prethodno radili na Odsjeku za arheologiju. Stjecajem okolnosti, pronašla se nekolicina stručnjaka koji pokrivaju područje antropologije, među kojima sam i ja pa smo imali mogućnost oformiti novu znanstvenu jedinicu. Po prilici od 1993. počeli smo stvarati nešto što se zove osteološka zbirka u kojoj su pohranjeni kosturi s različitih nalazišta iz Hrvatske u vremenskom rasponu od Kamenog doba pa sve do 19. stoljeća. Danas vjerojatno imamo oko 6–7 tisuća kostura. Svaki od njih ima svoje ime i prezime, naslov groba, lokalitet gdje je pronađen. Oni predstavljaju ogroman znanstveni resurs jer nam omogućavaju proučavanje na koji način su se uvjeti i kvaliteta života mijenjali tijekom naše turbulentne prošlosti primjerice klima, etnološki odnosi, socijalno-politički ratovi ili dolazak novih bolesti kao što je bila kuga u 14. stoljeću. S obzirom da radimo na jako malom području, imamo jako dobar uvid.
U Centru bilježite uspješne suradnje s inozemnim centrima znanstvene izvrsnosti. O čemu je riječ?
Dolaze nam ne samo stručnjaci već i studenti. Naime, pošto su Amerikanci donijeli takozvani NAGPRA zakon (Native American Graves Protection and Repatriation Act) prema kojemu moraju vratiti sve kosti Indijanaca njihovim potomcima koje oni zakopaju i ne daju da se vrše bilo kakve analize, oni nemaju na čemu raditi pa dolaze k nama. Kao rezultat toga imamo nekoliko jako dobrih disertacija koje su američki studenti napravili na kostima starih Hrvata. Dugi niz godina surađujemo sa Smithsonianom, jednoj od tri najjače ustanove na svijetu. Sam sam se tako školovao. Ti ljudi sa mnom su radili na identifikaciji žrtava Domovinskog rata. Zatim, surađujemo s University of Cambridge na različitim sofisticiranim fizikalno-kemijskim istraživanjima ostološke građe koje nam kazuju kakva je bila prehrana populacija. S Max Planck institutom radimo na problemima vezanim uz molekularno-generične analize naših predaka, bilo o tome odakle su oni imigrirali ili od čega su oboljevali. Na jednom kamenodobnom nalazištu u Slavoniji identificirali smo prisutnost kuge, dakle 2000 godina prije Krista. To su vrlo iznenađujući, zanimljivi, ali i korisni rezulati kojima njihove živote stavljamo u suvisao okvir.
Tko je najstariji član osteološke obitelji Centra?
Najstariji kostur je gospodina kojega su novine prozvale Šime iz razdoblja Mezolitika kojeg je otkrio kolega Dario Vujević na Dugom otoku. Šime vam je imao oko četrdeset godina. Bio je vrlo snažan i viši od onih kasnijih neolitskih populacija. Spada u kategoriju lovaca sakupljača. Oni su inače živjeli dulje i kvalitetnije od ovih prvih zemljoradničkih stočarskih zajednica. Međutim, zahtijevali su više prostora da bi se mogli proširiti. Prije godinu-godinu i pol analizom mikro fosila prisutnih u zubnom kamencu zaključili smo da je jeo ovrate. Očito je to standard u našim krajevima od kojega se ne može pobjeći. Također, koristio je svoje zube kao oruđe. Naime, u njima smo našli vlakna određenih biljaka koje nisu jestive, ali su jako dobre za izradu užadi i slično. Te arheološke populacije sve do starih Hrvata i kasnije koristile su zube kao treću ruku, nešto čime oni manipuliraju, obrađuju različite vrste organske građe, štave kožu. Naravno, to ima vrlo loše posljedice po njihovo dentalno zdravlje, no ono je cijena koju su morali platiti za opstati u tim uvjetima.
U svom dokumentarnom serijalu ‘Zapisano u kostima’, emitiranom na hrvatskoj nacionalnoj televiziji, s okupljenim timom stručnjaka bioarheološkim i forenzičko antropološkim istraživanjima rekonstruirali ste brojne ljudske priče. Koje od njih su Vas se osobito dojmile?
Svaki ljudski život je jedinstven i neponovljiv. Međutim, mi možemo samo dio toga rekonstruirati. Osim bolesti to su primjerice emocije. Pronašli smo otiske nogu ljudi koji su živjeli u debelom Kamenom dobu. Na temelju udaljenosti mi možemo zaključiti je li netko hodao ili trčao. Zatim, po veličini određujemo koliko je on bio visok. Ono što sam ja vidio bili su otisci dviju odraslih osoba, jedna je bila viša, druga niža, vjerojatno žena i muškarac koji su išli jedno pored drugoga. Desno, bili su otisci malog djeteta koji su sugerirali da je ono skakutalo. Tu je i bračni par pronađen na kasnoantičkom groblju u Vinkovcima koji je pokopan zagrljen. Nazvali smo ih antički Romeo i Julija. Međutim, dobro je poznato da su oni bili mladi ljudi te su oboje loše skončali. Ovo dvoje nisu. Bili su u godinama, za ono doba, dapače visokim kada su umrli. Očito su se jako voljeli. Međutim, u životu im nije bilo lako. On je bio podrijetlom iz tog kraja, ali ona je potjecala iz Galije, današnje Francuske. U nekom trenutku doselila se ovdje. Najvjerojatnije su imali djecu što vidimo po promjenama na zdjeličnim kostima. Jedna sretna priča iz koje god perspektive gledali.
Kada spominjemo podrijetlo, možemo li govoriti o genetskoj homogenosti Hrvata?
O genetskoj homogenosti vrlo je nezahvalno govoriti iz dva razloga. Pod a) ljudi obožavaju putovati i b) obožavaju ostavljati svoje gene okolo. Ideja da smo nekoć bili homogeniji nego danas bi značilo da se nešto fundamentalno promijenilo u ljudskoj prirodi. Međutim, to ne znači da ne možemo raditi vrlo zanimljive analize koje govore o genetskom podrijetlu. Rimsko carstvo bilo je multikulturalno društvo koje je manje-više prihvaćalo razlike. Dalmacija, više nego Panonija, sa svojim morem koje joj je omogućavalo trgovinu s čitavim Mediteranom karakteristična je po heterogenosti svog stanovništva. U tu situaciju dolaze Slaveni. Nigdje ne piše da su oni genetski homogeni, ali od domicilnog stanovništva jesu sasvim različiti po nekoliko razina. Tehnološki su bitno inferiorniji, dakle primitivniji. Vide akvadukte, vjetrenjače, ceste, ali pojma nemaju što bi s tim. Nastavljaju koristiti zube kao svoju treću ruku. Trebalo im je dosta dugo vremena da se vrate na sofisticiranost kasnorimskog carstva. Vjerojatno su je dostigli tek negdje u 18. stoljeću. Stari Hrvati odakle god da su, to nije bilo s mora. Ne posjeduju udice ili mreže. Došavši na istočnu obalu Jadrana oni ne znaju iskorištavati resurse. To ozbiljno počinjemo tek u 8. stoljeću kada odlučujemo postati gusari pa Domagojevi strijelci maltretiraju Venecijance. Analizom prehrane, također smo došli do zaključka kako su Iliri, inače poznati moreplovci, jeli relativno malo ribe, rimsko dobne skupine jele su pak puno morske hrane, a Slaveni apsolutno ignorijaju more što je još jedan dokaz da nismo autohtoni.
Tko su bile najčešće ubojice naših predaka?
Njih 90 do 95 posto umire od zaraznih bolesti jer su one nešto za što oni ne znaju kako se braniti. Epidemija kuge ubila je od polovice do trećine svih ljudi. Nažalost nju prati glad pa bolest. Ta trijada opustošila je hrvatske krajeve poput Like gdje nije bilo živog čovjeka. To su danas mahom vrlo lako izlječive bolesti poput gube ili lepre protiv koje je dovoljno primiti injekciju i ideš kući. Za mediteranski bazen karakteristična je malarija od koje najčešće umiru djeca. Imamo zatim mediteransku ili maltešku groznicu. To je bolest koja spada u zoonoze. Ona napada životinje i ima četiri oblika, jedan od kojih napada ovce i koze. On je vrlo opasan jer se može prenijeti na čovjeka ako pije nepasterizirano mlijeko ili jede sir od nepasteriziranog mlijeka. Osnovni problem kojeg su naši pretci imali je kombinacija bakterijskih i virusnih oboljenja jer su vrlo često pothranjeni te pate od parazitskih infekcija. Broj opasnosti kojem su izloženi je fascinantno velik. Primjerice, tetanus. Imamo zapis u novinama iz 19. stoljeća kad je seljak pao preko svinje, porezao se i umro. Da ne govorim o bilo kojoj traumi. Ako je otvorena rana postoji golema mogućnost infekcije koja je ubojica. Sva njihova nastojanja da se liječe su praktički bezuspješna. Morate shvatiti da je antibiotik zlatni metak kojim se staje na kraj svemu.
Životni vijek suvremenog čovjeka gotovo se udvostručio. To, uz duga mirnodopska razdoblja, a tim i razvoju ekonomije, dugujemo ponajprije napretku znanosti. Ipak, od nje nerijetko zaziremo kao da još uvijek nismo usvojili lekciju iz povijesti. Biste li se složili?
Dosada je na zemlji živjelo osam tisuća ljudskih generacija, od njih sedam tisuća i devetstodevedeset živjelo je u prosjeku od 30 do 35 godina. Samo zadnjih 0,1 posto živi do 80. Razlog tome je što smo zahvaljujući napretku znanosti shvatili koji su stvarni uzročnici bolesti. Ne samo to, nego ih možemo vidjeti pod mikroskopom pa smo razvili vrlo djelotvorne mehanizme u borbi protiv njih bilo da radi o prevenciji putem cijepiva ili liječenju onoga za što cjepivo ne postoji, poput karcinoma. U tom kontekstu različiti protuzdravstveni pokreti koji se šire preko društvenih mreža i medija koji zagovaraju na primjer da bolesni ljudi ne primaju terapiju nego se liječe šetnjom po šumi, zacijeljuju magnetima, mažu uljima nisu bedasti, bedasto je kad zaboraviš ključeve, nisu ni krivi, krivo je ako misliš da su dva i dva pet, oni su autodestruktivni. Zato nije loše se sjetiti se kako su ljudi prije nas radili slično. Nigdje ne piše da ne možemo izgubiti ono što imamo. Meni je kao znanstveniku deprimirajuće što su prije katastrofalne greške rađene jer jednostavno nismo imali ispravne informacije, a sada to radimo namjerno. Mnogo je tu osobnog profita. Svi vam pokušavaju nešto prodati. Ljudi su naivni, preplašeni i nisu dovoljno obrazovani pa donose pogrešne odluke.
Radili ste na gotovo svim masovnim grobnicama počevši od ll. Svjetskog rata do onog domovinskog. Kakve ste rezultate postigli?
Konkretno u razdoblju poraća nismo uspjeli idetificirati niti jedan kostur osim jednog njemačkog oficira i to jer smo pronašli Luftwaffe kožnatu torbicu s dokumentima. Sasvim druga priča je sa žrtvama Domovinskog rata. Uspoređujući rezultate ostalih timova koji su radili u BiH, na Kosovu ili primjerice u Središnjoj Americi bili smo veoma uspješni. Međutim, to je jedan proces koji još uvijek traje. Od 1995. godine pronašli smo identitet tri tisuće osoba. Nedostaje ih još oko 1000. Naša intencija je tim ljudima dati ime kako bi njihovi najbliži znali što i gdje im se dogodilo te definirati jesu li ubijeni. Inače, ne volim o tome pričati. Hrvatska je jako mala zemlja. Velika je vjerojatnost da ćete nekoga nenamjerno povrijediti.
UBOJSTVO, GUBA, SKORBUT
Što nam pričaju kosti naših predaka iz Katedrale
‘Zapisano u kostima – antropološka analiza kostiju’ iz arheoloških istraživanja dubrovačke katedrale naziv je predavanja u sklopu kojeg je prošlog utorka antropolog i forenzičar dr. sc. Mario Šlaus dubrovačkoj publici po prvi put predstavio saznanja koja je u sklopu ovog istraživanja prikupio o precima Dubrovčana čije su kosti pronađene ispod Katedrale Gospe Velike.
Pronađeni su ostatci 80-ak osoba, što nije mali broj u arheološkom kontekstu koje su nam mogle dati nekakav uvid u uvjete i kvalitetu života u starom Dubrovniku – rekao je Šlaus.
Tako se u slučaju ‘kostura 2 iz kutije 9’ radi o djevojčici staroj 2 do 3 godine koja je bolovala i umrla od skorbuta. Zanimljiva su lubanje iz kutije 6 i 12, na njima je vidljiv jasan trag bolesti gube. Dr. Šlaus je pojasnio kako je u Hrvatskoj pronađeno svega devet takvih primjeraka kostiju.
U dubrovačkoj katedrali pokopana je tako i jedna žrtva ubojstva, a to je muškarac s ozljedom kod lijevog rebra koja je nastala kada mu je netko na to mjesto zario nož.
Podsjetimo, arheološka istraživanja u Katedrali Gospe Velike provodila su se tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća, a pronađene kosti prije samog predavanja sahranjene su u sakristiji nakon Svete mise.
Članak je izašao u tiskanom izdanju 17. travnja 2019. godine