Skoro na samom kraju Molunta prije ferala pod odrinom s jutarnjom kavicom dočekuje me dundo Vlaho, koji je osamdesetih godina bio jedan od pionira iznajmljivanja u nešto drukčijem obliku nego danas. Govori da je vrijeme u kojem je on odradio svoje prošlo, sad je sve prepustio sinu, a on bi dalje uživao u mirovini.
Piše: Tihana Bošnjak
Dok smo se mi tako udobno smjestili, očarale su me arle s toliko prelijepog cvijeća koje daje poseban ugođaj i pogled s prvog reda do mora, dakako. S druge strane odvija se prizor koji je toliko ušao u samu srž sezonske svakodnevice, da se malo što ima za dodat. Gosti užurbano spremaju još nekakve sitnice i pripremaju se za odlazak.
Između reda slaganja putnih torbi i bjestimanja, gospođi se pokidala papuča. Uzela ju ona u ruke, okreće papuču, ne zna kako bi stala s bosom nogom na cestu (a deset dana prije njezina noga šlapu vidjela nije), gdje su joj druge, može li se popravit. Gospodin muž je ispod oka iskontrolirao situaciju, jer čovjek treba složit’osamnaest’ torbi u fiata. Evo starijeg sina koji ima problem jer je izgubio slušalice za mobitel. Kreće objašnjavat kako je to njemu jako bitan predmet baš u ovom stadiju razvoja i puberteta (uz to je i poklon od one crnokose koja je u apartmanu tamo negdje na početku ulice). Gospođa je odlučila otvoriti treći kofer (jer u prva dva nije bilo obuće koja bi odgovarala njezinom prihofizičkom stanju u ovoj fazi putovanja), naravno, taj kofer više ne može zatvoriti (no, poprilično lijepo do izražaja dolazi manikura od pet centimetara u boji paunovog repa), ali sad dolazi mlađi sin koji je do pasa mokar jer je vidio morskog ježa, pa ga je odlučio izvadit, a uz to mu je ručnik od četiri metra slučajno upao u more, i eto sad je natopljen. Na scenu stupa gospodin otac koji je dobio slom živaca; papuča i ručnik su završili u kanti na smeće, jež u moru, a ostatak obitelji je s kiselim izrazima lica mlako mahnula za pozdrav.
Upitah dunda Vlaha kako se u zrelim godinama nosi s ovakvim uobičajenim ljetnim životom.
-Ne zahtijeva puno fizičkog rada, ali zato treba bulikan umijeća i vještina s ljudima, a dođu više odasvud. Prije su dolazili iz Austrije, Njemačke, Francuske, Italije, e to su bili gosti, bilo je više zadovoljstva i svak’ bi bio sretan i oni i mi. U ono doba bili su dobre platežne moći, pa nisu puno marili kako je namješteno, po cijeli dan bi lampali neđe. Prije rata nije bilo ovakvih apartmana, ma kakvi, bile su sobe za troje-četvero i banja. Na znakovima je stajo krevet i znak tuša ili krevet i rešo. Naradili smo se mi. Onda im se spremala hrana doručak, ručak i večera, pa što bi tko htio, pa ‘ajd u Crnu Goru po tri puta dnevno. Sve to spremaj, čisti, peri, a nije onda bilo ove perilice za suđe ili robu, sve je to išlo na ruke. Čim dođeš u godine ne možeš više nikud, da mi je ova pamet onda, iiih… negdje da je kakva vikendica, na osami, ne treba čovjeku puno, evo ovoliko 20 kvadrata i dosta; ma čovjeku treba odmora, a ovo sad je postala prava ludnica.
U međuvremenu ima i onih kojiima dogovoreno vrijeme izlaska iz apartmana ne predstavlja baš neku bitnu stavku, imaju vremena za još koji put se okupat, ručat, pa tek onda pakiranje. Nebi to bio neki problem da nije smjena i novi gosti koji su umorni od puta očekuju ući u svježe i namještene apartmane. Svi okolni doživljaji su toliko osebujni i imaju svoju draž koju je teško dočarati. Svu posebnost situacije treba doživjeti.
-Evo što se događa, nema nikakvog reda. Ko god se misli ovog ‘vatat nek se prođe, malo je poštenih. Svoje čuva, a tuđe polomi, to đeca trče, lome, skaču kroz kuću, a roditelji ništa ne govoru, ma ni ne obadaju. Pa maća posteljinu, neće da reče, šugaman se usmrđeo, izgori teću od onih kokica, čudesa su to, a novi standardi su takvi, sad sve treba svako malo renovirat, ogradit, pa banja, kuhinja, sobe, tu nema kraja. Ima dobrih i tako finih, pristojnih ljudi, ma da je više takvih.
Prošla su neka doba i približilo se vrijeme objeda… Što mislite kako lokalni način života može opstati s novim standardima.
-Ako ovako nastavi, ne teško, nego nikako. Infrastruktura je katastrofa, trebaju nam dobre ceste, kad krenu one gužve, nema stić do Grada. Oni tamo pričaju o nekim golf terenima, a viđ ovo sve okolo, sve brdo i stijene.Zemlje stoje zapuštene koje su se nekad prije obrađivale i donosile kruh, sad to nikome ne pada na pamet, a tu je đe god se okreneš, a oni o golfu; ma vidiš da je ovo naroda sve pošlo. Prije je dosta toga domaćeg bilo za ponuditi, odmah tu u ulici, kuća do, a sad se sve to promjenilo, rijetko đe se može naći domaći proizvod, a i ako ga gost nađe to je pod suho zlato, onda samo prođe, a kad ima Tommy. Nije okolica više kakva je prije bila, puno se naselilo, izgradilo, ništa nema reda, izgubio se kompas i onda ima svega, a od tog svega malo toga da uprav’ valja. U ovo doba đe sve ima, može recimo bit neki ko paket kad gost plati, ne mora više niđe solde trošit, sve domaće bi već bilo u toj cijeni.
Nije teško potruditi se dostići standard koji su postavile druge turističke destinacije, a u prilog tome stoji činjenica da su Dubrovnik i okolica neistraženi i na svakome koraku nadire priroda koja još uvijek izgleda kao netaknuta.
Neminovno je da turisti mijenjaju destinacije koje obožavaju samo pod okriljem lako izrečene tradicije putnik bi mogao istražiti i drugačije načine putovanja. Pješice ili biciklom istražiti baštinu i kulturu na manje posjećenim i poznatim destinacijama. Na takav način bi se ozbiljno podigla svijest o važnosti održivog turizma, a dugoročni utjecaj na zajednice i okoliš nebi bio jedan od ozbiljnih problema koji su već sad alarmantni.
Foto: Privatna arhiva