Kultura

DOMAGOJ PERKIĆ O OTKRIĆU GROBNE GOMILE U ZAKOTORCU Naš ilirski ratnik star je 2500 godina i volio je ispijati vino

Na području Zakotorca na Pelješcu se nalaze brojne prapovijesne gomile za koje znamo da su ranija povijesna groblja. S njima je problem što ne možemo znati što u njima ima, odnosno koliko su nalazi bogati u smislu materijalnih ostataka. Vrlo često se zna dogoditi da one mogu biti ogromne, a da unutra bude svega par kostiju i keramike. Neke druge, bogate su s 200 do 300 nalaza. Imali smo sreću da smo ovog puta ‘naletili’ na ovu drugu – započinje priču za DuList Domagoj Perkić, arheolog Dubrovačkih muzeja, o svom najnovijem pronalasku. U lipnju i rujnu ove godine, a u suradnji s tri institucije – Centar za istraživanje prapovijesti iz Zagreba, Filozofskog fakulteta u Zagrebu Odsjek za arheologiju i Instituta za arheologiju, upustio se u istraživanje groba ilirskog ratnika iz 4. stoljeća prije Krista. Tko je žena sahranjena uz njegove noge i jesu li dragocijenosti ondje pronađene pljačkaški plijen, objasnio je za čitatelje DuLista.

Kako je uopće došlo do otkrića?

Za gomile smo znali. Imali smo ih u evidenciji i one su vidljive u prostoru. Na inicijativu gospodina Ivana Pamića iz Vignja koji vodu udrugu Hrvatski dom te je ljubitelj kulturne baštine i već je ranije surađivao u Nakovanju s kolegom Stašom Forenbaherom, obišli smo ih, krenuli smo s manjim iskopavanjima i oduševili se. Najvrjedniji nalaz je brončana grčko-ilirska kaciga iz 4. stoljeća prije Krista koja je izuzetno rijetka. Gotovo u potpunosti je sačuvana. Iz istog vremena su i ostali nalazi. Inače pod gomilama su se pokopali istaknuti članovi zajednice. Ne možemo znati tko su oni točno bili, ali možemo pretpostaviti da je bilo riječ o vođi, ratnicima, svećenicima ili šamanima te njihovoj bliskoj rodbini. Ovdje je bio sahranjen ratnik. To nam potvrđuju i željezna koplja te noževi.

Spomenuli ste kako naš ratnik pod gomilom nije bio sam?

Pronašli smo i staklene jantarne perle, kopče tzv. fibule, pincete koje nam ukazuju da je tu bila pokopana barem još jedna ženska osoba. S obzirom da su istraživanja dovršena prije tjedan dana još nemamo detaljne podatke antropološke analize koja će odrediti najmanji broj individua koje su tu bile. Mi pretpostavljamo da ih je bilo najmanje dvije. Prije je bio običaj da su oni koji su ranije sahranjeni samo bili zgurani u kantun pa smo kod nogu ratnika pronašli dio lubanje jedne ili više osoba. Bilo bi dobro na osnovu DNA usporediti njihov međusobni odnos i jesu li bili rodbinski povezani.

Ovo nije prvi pronalazak ove vrste na našem području. O čemu je zapravo riječ?

U zadnje vrijeme u našoj županiji pokazuje se taj horizont od 5. do 1. stoljeća prije Krista. Dakle, prvi susreti domaćeg stanovništva s grčkom civilizacijom putem trgovine, gusarstva ili pljačke. Ti odnosi su bili izuzetno jaki. Prvi lokalitet koji je na to ukazao bila je špilja Nakovanj na Pelješcu. Kolege s Instituta za antropologiju pod vodstvom Forenbahera pronašli su prvo ilirsko svetište s grčkim materijalom. No, postupno su se počeli pojavljivati i drugi lokaliteti tog horizonta. Dubrovački muzeji su tako 2014. i 2015. napravili istraživanje Viline špilje iznad izvora Omble koja je također služila kao svetište s najvrjednijim grčkim predmetima tog vremena. Oni su, naravno, koristili i lokalne proizvode lošije kvalitete te rustičnijeg izgleda koje su uglavnom bile minjaturne i votivne tj. služile su kao dar bogovima. Grčki su međutim bili skupocjeniji jer se njima pokazivalo bogatstvo zajednice. Nakon toga istražena je nekropola na Kopili u Blatu na Korčuli koja je jedini primjerak tog načina pokapanja – na kružne konstrukcije u obliku saća nadograđivani su daljnji grobovi koji su bili izuzetno bogati opet s grčkim predmetima. Pregledavanjem terena u Zakotorcu smo prepoznali sličnost tih mjesta. Svi spomenuti lokaliteti predstavljaju poseban oblik gradnje grobnica kakvog nema na čitavom Mediteranu, a samim tim i dalje.

Dakle, posrijedi je jedna, po svemu sudeći, ilirska zajednica?

Očigledno je riječ o jednoj ilirskoj zajednici koja je gravitirala Pelješkom kanalu i oni su, logično je za pretpostaviti, međusobno komunicirali. No, teško je o tome naći dokaza jer mi o Ilirima znamo isključivo iz rimskih povijesnih izvora iz 2. ili 3. stoljeća prije Krista. U ranijim razdobljima nije bilo pisma pa tako nema ni spomena o njima. Mi ih nazivamo Plerejima, no oni vjerojatno nisu osjećali pripadnost nekom narodu jer su takve zajednice uglavnom bile usmjerene lokalno, dakle prema sebi. Tek kad im prijetila opasnost ujedinjavali su se i nastupali pod zajedničkim indetitetom.

S obzirom da su ih svojim vojnima Rimljani ‘izbrisali’ s lica zemlje, što o Ilirima pouzdano možemo reći?

Iliri su bili manje napredni od Grka, međutim način života bio je relativno sličan. Živjeli su u gradinskim naseljima i sahranjivali pod gomilama što je vidljivo iz opisa u Ilijadi. Bavili su se poljoprivredom, stočarstvom i lovom. Dio religijskih običaja je također bio sličan. Od 5. stoljeća prije Krista pa nadalje na ovim prostorima prisutan je kult ratnika. Kod Grka to je kult heroja. Legende o Palagruži kao Diomedovom ili Mljetu kao Odisejevom otoku potvrđuju tu povezanost. Upravo iz tih razloga svetišta u Nakovanju i Vilinoj špilji sadrže grčko posuđe koje je služilo za ispijanje vina kao što su skifos i kantaros. Posrijedi je kult koji se njegovao u obje zajednice. Iz grčkih izvora znamo i da su dolazili svojim brodovljem do Otranta i Krfa. Bili su gospodari Jadrana, obučeni pomorci koju su se izvrsno snalazili u plovidbi i pred kojima se strepilo. Pljačkali su i gusarili zbog čega su i došli u sukob s Rimljanima. To su oni iskoristili kao povod za okupaciju naše obale te su do 35. godine prije Krista kad je rat poveo car Oktavijan, područje Korčule i Mljeta, te vjerojatno Pelješca, sravnili sa zemljom. Spominje se kako su pobili sve muškarce, a žene i djecu odveli su u roblje te tako uništili zadnji otpor Ilira, odnosno njihovu civilizaciju.

Koliko vam financije otežavaju, tj. olakšavaju samo istraživanje?

Ograničavajuće okolnosti istraživanja su u pravilu financijska sredstva. Zahvaljujući potpori Dubrovačkih muzeja i Grada Dubrovnika Vilinu špilju smo obradili kroz dvije godine. Planirali smo ove i sljedeće godine nastaviti istraživanje na Pelješcu, ali iz objektivnih razloga to se neće dogoditi. Ne možemo prigovarati jer je situacija jednaka svugdje. Međutim, postoji dio posla kojeg možemo napraviti s relativno malo sredstava kao npr. uzeti GPS, ruksak na leđa i bocu vode te obilaziti brda i doline. Kadra ne nedostaje. U Dubrovačkim muzejima nas ima dovoljno, a osim toga na većini projekata se radi interdisciplinarno. Nama nije cilj puko prikupljanje materijala te kako bismo dobili što više podataka moraju se provesti brojna druga istraživanja. Naravno, sve to košta pa se opet vraćamo na financije. Arheologija je knjiga koja se čita jedanput. Vi kad nešto jednom otkopate, to nepovratno ‘uništavate’.

Uništava li nepovratno galopirajuća urbanizacija arheološke lokalitete?

Susreo sam se s uništavanjem dok sam radio u Konzervatorskom odjelu u Karlovcu. Razvoj infrastrukture i urbanizacija svakako utječu na kulturnu baštinu, međutim danas je, u smislu zakonske regulative i prakse, to manje nego ranije. Dosta sam radio na trasama autoceste počevši od studije do samih istraživanja. Recimo, na području od Karlovca do Svetog Roka mi arheolozi smo bili prvi na terenu nakon minera. Nastavio sam taj posao na potezu od Vrgorca do Čeveljuše. Uvijek je arheologija išla prije izgradnje pa devastacije nije bilo. Dapače, u nekim situacijama ona je bila jedini izvor financiranja jer je investitor dužan financirati arheološka istraživanja. Na području Like pomakli smo trasu autoceste jer je prolazila preko važnog arheološkog lokaliteta. Kad imate rimsko naselje, njega se ne može izmaknuti kao što se dogodilo 1980-ih sa Salonom, kroz koju je cesta de facto prošla. Danas se te stvari rješavaju na prihvatljiviji način.

Koji projekt na kojem ste do sada radili biste istaknuli kao osobito važan?

Posebno bitno istraživanje za moj profesionalni razvoj bilo je ono na karlovačkom području kad sam se povezao sa tamošnjim speleolozima i ušao u svijet podzemlja. Naišli smo na nekropole iz rimskog razdoblja koje se nalaze u špiljama. To postoji samo na jednom malom prostoru na svijetu na površini od kojih 50 kilometara četvornih. Sve špilje bile su poprilično slične po svojoj morfologiji. Spuštali smo se u 15 metara duboke jame te kroz kanale došli do dvorane pune kostiju. Taj prizor je fantastičan kao i kad shvatite da ste vi prvi u tisuću godina koji ste tu ušli nakon što su ti ljudi pokopani.

Koliko Vam u vašim pronalascima mrse račune lovci na vrijedne predmete koji ih preprodaju na crnom tržištu?

Prije Domovinskog rata bilo je popularno crno tržište amforama. Ljudi su živjeli od njihovog vađenja i preprodavanja. Dobar dio nalazišta je zbog toga devastiran. U novije vrijeme to je u manjoj mjeri jer su nadzor i kontrola veći. Također, promijenila se svijest. Ipak, problem predstavljaju pojedinci s detektorima metala. Zadnjim izmjenama Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara se i njihova upotreba pokušava regulirati, no još uvijek nije potpuno jasno što se podrazumijeva pod kulturnim dobrom. Je li to samo ono što ima pravnu zaštitu ili je kulturno dobro sve. Ti pojedinci uglavnom pronalaze predmete koje plasiraju na crno tržište, no ima i onih koji ih donesu u muzeje i podijele sa strukom. Njima treba objasniti kako nije poanta samo prikupiti nešto jer se puno više podataka može dobiti iz konteksta, nego predmeta.

Već desetljećima Dubrovnik čeka svoj arheološki muzej. On, jasno nije nužan samo zbog struke već prezentacije ukupne gradske baštine.

Nedostatak arheološkog muzeja je naša stara rak rana. Ono što imamo u Revelinu samo je jedan mali segment iz fundusa. Mi imamo više od sedam tisuća predmeta u osam zbirki. Ova gradska vlast je tome najozbiljnije pristupila pa postoje neki pomaci. Naravno, to je veoma daleko od realizacije. Za sad je najizglednije da će on biti u zgradi bivšeg zatvora na Pustijerni gdje bi posjetitelji mogli vidjeti povijest grada in situ. U međuvremenu naši depoi su na Madarevu u OB Dubrovnik. Uvjeti su relativno u redu. Predmeti su spremljeni u skladu sa svim zakonskim propisima. Međutim, taj prostor je dislociran od naših ureda te konstantno dobivamo nove materijale s istraživanja pa smo već sada zapunjeni. Nadamo se stoga da će se u nekim projekcijama arheološkog muzeja stvoriti i adekvatni prostori za skladištenje.

Iz tiskanog izdanja DuLista od 7. listopada 2020.

Pročitajte još

PETO DIJETE U OBITELJI LALE Na blagdan sv. Luke evanđelista u katedrali kršten mali Luka

Dulist

UZ STOGODIŠNJICU SMRTI SLIKARA Otvorena izložba djela Mata Celestina Medovića u Galeriji Dulčić Masle Pulitika

Dulist

ERI I YOSHIHIRO TSUGAWA Za naš uspjeh najzaslužniji su domaći ljudi

Maria Prkut

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija