Dobar dan, oprostite, kad kreće idući autobus za Imotski? Nemamo liniju za Imotski.; Pa kako nemate? Lijepo.
Nijedna tvrtka ne vozi iz Dubrovnika za Imotski?
– Nijedna.
Kako ću doći do Imotskog? Što mi preporučate?
– Najbolje Vam je stopirati.
Ali ja Vas ozbiljno pitam.
– Ja Vam ozbiljno govorim, jer nema linije za Imotski.
Pa je li moguć kakav prekrcaj na pola puta? Ima li kakva kombinacija?
– Stvarno Vam ne znam.
Tako je, na žalost, tekao telefonski razgovor sa susretljivom, ali bespomoćnom djelatnicom na dubrovačkom autobusnom kolodvoru. Htjeli smo saznati kako iz Dubrovnika doći u Imotski i ostali iznenađeni. Već nekoliko godina ta linija ne postoji, a djelatnica je također rekla kako za tu liniju više nitko niti ne pita. Preporučila nam je da se dodatno raspitamo, pa smo krenuli s drugog kraja i nazvali Autobusni kolodvor Imotski.
‘Alternativni pravac’
– Već dvije godine nemamo liniju za Dubrovnik – rekao nam je u telefonskom razgovoru djelatnik na imotskom autobusnom kolodvoru, uputivši nas na ‘alternativni pravac’.
– Kad idete iz Imotskog iskrcate se na Dupcima i čekate autobus za Makarsku ili Dubrovnik, zavisno koji prije dođe, a prolaze često, gotovo svako pola sata – daje nam uputstvo uslužni djelatnik, potvrđujući kako zapravo i nema upita o toj liniji jer više-manje svi znaju da ne postoji.
– Bilo je problema i zasad je tu gdje jest – zaključuje djelatnik na autobusnom kolodvoru u Imotskom, očito aludirajući na probleme u autobusnom prijevozniku Autopoduzeće Imotski, koji se već godinama nalazi u dugovima. Dakle, s obje strane uzaludno. Kako se dogodilo da dva grada koje veže toliko toga lijepoga i značajnoga nisu povezana najobičnijom autobusnom linijom?
Jedan od osnivača i prvi tajnik Zavičajnog kluba Imoćana u Dubrovniku Živko Tolić činjenicu da autobusna linija Dubrovnik – Imotski ne postoji smatra katastrofom.
– Ta linija je postojala do pred nekoliko godina. Ne znam iz kojeg razloga je ukinuta. Dok sam bio u vodstvu Zavičajnog kluba borio sam se da se linija održi, da se pronađe neki kompromis. Mislim da je liniju održavala tvrtka Autopoduzeće Imotski, a mislim i Globtour – prisjeća se Tolić. Dodaje kako je sve otišlo u komercijalne vode, “nema tu više onog entuzijazma iz drugog dijela devedesetih godina”.
Dugogodišnja povezanost
– Netko bi trebao točno utvrditi ‘krvnu sliku’ gdje zapinje i probati to opet pokrenuti. Jer Imotski i Dubrovnik su već dugi niz godine ozbiljno vezani – ističe Tolić.
Tražeći uzrok ovog prekida kontaktirali smo i predstavnicu autoprijevoznika Globtour, koji je navodno svojedobno održavao liniju Dubrovnik – Imotski. Potvrdila je da nema direktne linije Dubrovnik – Imotski, ali je ipak odlučila dodatno provjeriti sa svojim centrom. Nakon nekoliko minuta ništa bolje vijesti.
– Nema stalne linije Dubrovnik – Imotski. Jedino ako dogovorite poseban prijevoz. Ja se ne sjećam da je Globtour ikad imao tu liniju, a 40 godina radim s autoprijevoznicima. Znam jedino da je postojala linija Autopoduzeća Imotski – kaže predstavnica Globtoura.
S kontaktiranjem tvrtke Autopoduzeće Imotski imali smo još manje sreće. Nitko se nije javljao na telefon, a znajući na katastrofalnu financijsku situaciju u toj imotskoj tvrtci nismo se previše ni nadali.
Zaista iznenađuje da dva grada, koje veže toliko povijesnih poveznica i osobnih sudbina, nemaju nijednu najobičniju autobusnu liniju. Možda bi se gradonačelnici obaju gradova trebali zamisliti nad svime spomenutim i nešto poduzeti kako bi se sadašnje nedopustivo stanje popravilo, jer dovoljan je jedan autobus, koji bi vozio na liniji koju bi, ako već nije profitabilna, na primjer u jednakom iznosu subvencionirati gradovi Dubrovnik i Imotski i time još jednom dokazati nedvojbeno postojanje jake spone koja ih veže.
Imotski sokolovi za slobodu Dubrovnika
Treća imotska bojna Četvrte gardijske brigade, sastavljena od dragovoljaca iz Imotske krajine, sudjelovala je u akcijama oslobađanja Južnog bojišta i zauzimanja Golubovog kamena 1992. godine. Na širem području Dubrovnika poginulo je 35 hrvatskih branitelja iz Imotske krajine a teže ranjeno njih stotinjak. U čast njihovoj žrtvi Zavičajni klub Imoćana u Dubrovniku podigao je spomen obilježje u Trstenom, čiji su im mještani u najtežim trenucima bili više od logističke pomoći. Za datum komemoracije odabran je 2. srpnja, kada su hrvatski branitelji predvođeni Imoćanima osvojili Golubov kamen, čime je Dubrovniku osigurana nesmetana kopnena komunikacija sa ostatkom Hrvatske.