Kultura

“Ne pamtim da sam glumio okorjelog zločinca”

Dubrovački glumac Branimir Vidić Flika u novoj sezoni Kazališta Marina Držića tumači glavnu ulogu u predstavi 'Otac' Elvisa Bošnjaka, koju režira Joško Juvančić.

Usporedo s pripremama za ovu predstavu, čija je premijera najavljena za 19. listopada, angažiran je i na manjoj ulozi u predstavi 'Zločin na kozjem otoku' Uga Bettija, u režiji Georgija Para, čija je premijera najavljena za 26. listopada.

Tim povodom za ovaj broj duLista razgovarali smo s Branimirom Vidićem Flikom o predstavi 'Otac' kao i o suradnji s vrsnim redateljima Joškom Juvančićem i Georijom Parom.

Angažirani ste u prve dvije ovogodišnje premijere KMD-a, 'Otac' i 'Zločin na kozjem otoku'. Kako je raditi s Joškom Juvančićem i Georgijom Parom?  

– Imam zaista tu čast da sam angažiran u dvije prve premijere koje se rade paralelno. A imam čast jer mi se nakon skoro 30 godina otkako sam tu, dogodilo da paralelno rade dvije osobe koje su top u našem glumištu. To su profesor Georgij Paro i profesor Joško Juvančić. Igrati kod njih za mene je čast u svakom smislu. Prioritet mi je naravno predstava 'Otac' jer tu igram glavnu ulogu, a Paro me zamolio da u njegovoj predstavi 'Zločin na kozjem otoku' odigram jednu manju ulogu. S obzirom da samo jedanput tjedno navratim kod njega i da to mogu fizički odraditi, pristao sam. Naime, probe nam se poklapaju pa je to malo teško. Ali izašao mi je u susret i igram manju ulogu. To ne znači da zaista ne guštam jer ću iz svega toga izvući nekakvu svoju korist. To su vrhunski redatelji, interesira me njihov način rada jer toga je danas sve manje i manje, mladi to rade brže i površnije.
 
TRILER S ELEMENTIMA KOMEDIJE
 
Možete li nam povjeriti o kakvim je predstavama riječ?

– U 'Ocu' igram oca. Riječ je o predstavi nasličnijoj trileru, govori o ljudima koji su u životu ubili i nalaze se u ćeliji u kojoj se događaju svakakve stvari pa i one komične. Autor je Elvis Bošnjak, Splićanin, a tema je jako poznata. Naime, nema medija u kojem nećeš čuti po sto puta takvu stvar, ništa nije neobično, ništa nije izmišljeno, to se događa. I tekst je zaista fantastičan. Bošnjak se pokazao već i prije u svojim radovima, a ovo mu je strašna stvar. Ekipa je odlična, s optimalnom podjelom – četvorica muškaraca. Četverac s kormilarom. Naravno kormilar je profesor Juvančić. Marin Gozze je scenograf i kostimograf, dok je skladateljica Paula Dražić Zekić. Zaista mislim da ćemo napraviti jednu vrhunsku predstavu. Radi se za Teatar Bursu tako da je i to ok, da Bursa zaživi, prodiše punim plućima. Kod Para je riječ o tekstu Uga Bettija. Obje imaju zajedničke poveznice. Završavaju nasilno. U svakom slučaju moram reći da sam sretan jer najgore je u ovom poslu kada ti se učini da sve znaš. Nažalost, neki ljudi mojih godina skloni su tome da im se čini da sve znaju. Onda negdje tu i ostanu i ukalupe se, zacementiraju se i zato su mi ova dvojica ljudi koji su stigli u Grad zapravo terapija, i bio bi budala onaj koji to ne bi iskoristio.

Je li upravo taj osjećaj da sve znaju, razlog zbog kojih Vaše kolege ne prihvaćaju manje uloge?

– Kod ovih ljudi ne možete ne prihvatiti manje uloge. Oni ti neće reći kako bi rečenica trebala zvučati, ti sam moraš do nje doći. Jednostavno te na to natjeraju razgovorom i pričom. Gluma u jednoj rečenici za mene je doživljaj, a ne samo puko izgovaranje teksta. A oni upravo to rade. I jedan i drugi, a znam ih godinama, više profesora Juvančića jer smo više radili skupa, a na kraju bio mi je i profesor, jednostavno te uče da iz doživljaja sve izlazi. Ne forsiraju kako bi nešto trebalo zvučati, čemu su inače skloni mlađi redatelji jer im se ne da raditi s tobom. To su te paralele i te razlika, a u ovom slučaju moja sreća.
 
'OVA ULOGA NE SLIČI NA MENE'
 
Kakvu reakciju publike očekujete?

– Mislim da će to biti predstava koja će puniti kazalište. On je ubio, silovao, on je najgora vrsta zločinca. Dvoje je djece ubio, a treće silovao. I to je dno dna. Igram takvog tipa, koji se na kraju okrenuo Bogu. Ne pamtim da sam igrao takvu ulogu. Riječ je o ulozi koja ne sliči na mene, nije riječ o nekakvom vrckavom tipu. Do sada sam igrao dobre i duhovitije uloge, a ovo je jedna sasvim druga uloga. Uživam raditi, ali i mene interesira krajnji rezultat i što će publika reći. Zbog nje na kraju krajeva i radimo. I ne mogu se praviti da mi nije važno što će reći. Ne bih se volio sakrivati poslije predstave i ići nekim sporednim ulicama mimo Stradunu, da me netko ne sretne. Što sam stariji trudim se dati svoj maksimum. To godine nose, postaješ zreliji, odgovorniji i pošteniji si prema poslu.

KMD ima dosta premijera, s čime je publika zadovoljna. Jeste li vi zadovoljni, je li Vam naporno jer tu su i reprizne izvedbe?

– Imamo od lani postavljeno pet repriznih predstava. Samo ovih sedam, a ako si u jedno njih osam, devet, nije to jednostavno. Moraš se pripremiti. I meni je super da je postavljeno pet repriznih izvedbi, a postavljene su one koje su gledljive. Prezadovoljan sam sa sedam premijera. I nije to baš neki veliki napor zato što se negdje vodi briga o tim stvarima. Prije dvije godine ja sam od sedam premijera bio u njih šest. Prošlu godinu sam bio samo u jednoj. Ovu godinu je planirano negdje pet premijera. Tako da će svi dobiti šansu. Nisam ni ja Bogom dan da se ne može bez mene. Bez svakoga se može. Ali nekad redatelj zaista inzistira na tebi. A prve violine ne propuštam. Svi znamo da su inače tri, maksimalno četiri premijere plafon. A ovakav mali grad, s ovako malim ansamblom, pa to nema nigdje u Hrvatskoj! Jedan veliki HNK ima tri, četiri premijere godišnje, dok mi imamo svega 12 zaposlenih glumaca i sedam premijera. Tu prestaju sve priče. To je vrijedno hvale. I prije svega to je dobar osjećaj jer radiš. Ja sam probao i najgore dane u teatru, i poštujem ovaj trenutak jer znam da nije lako do toga doći. Prošao sam najgore, i lijepe i grube stvari, i kad je više ljudi bilo gori nego doli, kad smo godišnje imali po dvije premijere. Sve skupa jad i bijeda, tuga i žalost. Ali to je takav posao – danas  si kraljević, sutra prosjak. Sad se plašim da mi se nakon ovako lijepih trenutaka ne dogodi jedan fijasko, i molim Boga da ne dođem u situaciju da kad imam predstavu, da mi nije dobro u želucu jer znam što me čeka. Odnosi u Teatru su ok, osobno nemam razloga da budem nezadovoljan i mogu samo držati fige da ovo traje.
 
ODU IGRE U NEKOM DRUGOM SMJERU
 
Što je s Vašim angažmanom na televiziji?

– Ako mislite na emisiju „Nad lipom 35“, to je gotovo ima već 4 godine. Oni jednostavno deru reprize, reprizu repriza. Dosta ljudi misli da još snimam. Pune dvije godine ne radim sa strane. Oni će reprizirati sve dok su zadovoljni s gledanošću repriza. Sad sam pune dvije godine strogo samo u kazalištu. To je lijepo. Ali je lijepo i probati sve. Sve bi radio i ono zadnje, i ono srednje, jer kako bi se reklo „Čorava koka zrno nađe“. Ne možeš ne raditi i očekivati da ćeš jednoga dana bljesnuti i napraviti pravu stvar. Moraš sve raditi. To je moje mišljenje. Sve je to iskustvo i iz njega će se dogoditi jedan dobar posao ili par poslova te ćeš biti sretan. Evo meni se sada dogodilo da radim i s jednim i s drugim profesorom. To je ljepota od proba, divota, imaš jasne upute redatelja i to je jedno veliko bogatstvo kad radiš s pravim redateljima. Imaš osjećaj da radiš zaista nešto važno i to mi je super.

Što kažete na ovogodišnje Dubrovačke ljetne igre?

– Ode to u jednom drugom smjeru. Volio bi da svi mi tu radimo po pet, šest predstava, ali nažalost to nije tako. Vrijeme je takvo kakvo je, novci te određuju. Koliko novaca toliko glazbe. Ja znam da sam prije pet, šest godina bio u četiri, pet naslova. Ove godine sam imao jednu reprizu. Nekoć su predstave nastajale u Gradu i nekad si ih mogao vidjeti samo u Gradu i nigdje više. Danas imate predstave koje se igraju u Zagrebu, te na Igrama. Igraju se cijelu godinu u Zagrebu. Kazalište HNK odluči s Igrama ići u nekakvu predstavu, već gore krenu raditi, odigraju tu premijere, i onda šibaju svoje predstave u Zagrebu. I to je gubitak duha Dubrovačkih ljetnih igara. Ove godine tko god je iz našeg miljea prošetao po Gradu vidio je da to nisu one Igre, nema atmosfere, nema duše. Nekoć si znao gdje te ljude u podne i ponoća možeš naći. Išli bi u 10 na kupanje, pa bi sa šugamanima završili u Talira jer bi upali u neke razgovore, zezu, ekipu, a to je davalo Gradu poseban štih. Sada dođu ljudi, nisu se stigli alavija ni raspakirati, a već pakiraju stvari i idu. A da ne govorim o prostorima, gdje se nekoć igralo sada su stolovi. Tako da sve lagano odlazi. Rade se neke druge stvari i neki drugi interesi. Gdje je tome kraj neću gatati. Mi, govorim u ime kolega, ne možemo biti zadovoljni jer imamo samo te Igre. Dođu te Igre, ti si na kupanju, a dođe netko sa strane i radi onaj koji radi cijelu godinu negdje drugo. Ja imam sreću i igram, i ne mogu biti nezadovoljan, ali ima kolega koji su nezadovoljni.

Pročitajte još

Maestro Ivan Repušić dobitnik je Nagrade Ivo Dražinić

Dulist

POGLEDAJTE NJIHOVO UMIJEĆE! Film nastao u sklopu radionice MUZA oduševio gledatelje

Dulist

O ŽIVOTU DUBROVAČKIH LJETNIKOVACA Online projekcija filma nastalog u sklopu radionice Muza

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija