Radovi krajnje racionalni, nikako emotivni, a karakter – sasvim različit. Već prije tako je samu sebe kroz naše razgovore opisala jedinstvena dubrovačka umjetnica, koju ako još i niste upoznali, svakako ste doživjeli, prolazeći kraj njenih ‘Vrata od Grada’, skulptura koje krase predio od stanice Lapad, novi urbani dio Dubrovnika. Ona je Deša Vlahutin, dijete Grada, umjetnica koja osvaja velike europske gradove – i u njima kroz svoj rad ostavlja fragmente sebe same. Od Umjetničke škole Luke Sorkočevića, preko Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu koju završava u klasi velikog Peruška Bogdanića, Deša zaokružuje svoj put uvijek se vraćajući doma. Prije lockdowna, kao da je vrijeme stalo, u Londonu je, u priznatoj aukcijskoj kući Bonhams, izložila svojih sedam skulptura inspiriranih vječnim Fibonaccijevim nizom. Upravo u to vrijeme, dok je londonska ‘krema’ s velikim zanimanjem promatrala njena djela, Deša Vlahutin počinje ispisivati svoj dubrovački serijal – onaj kundurarija, mediteranskih razgovora žena na prozorima. O svojim radovima, umjetničkom izričaju u lockdownu, ali i o Dubrovniku danas – gledajući kroz ‘londonski prozor’ u kojem već nekoliko godina živi, priča nam za ovaj broj DuLista…
Predstavljajući ‘Interactive world of Science and Art’, odnosno izlažući Vašu geometrijsku apstrakciju inspiriranu Fibonaccijem u aukcijskoj kući Bonhams, spomenuli ste rad na seriji reljefa ‘Mediterranean Conversation’. Jeste li još uvijek u procesu stvaranja, je li Vas ‘zeznuo’ famozni lockdown i možete li svakako istaknuti nešto više o tim radovima?
Upravo zahvaljujući lockdownu sam vrlo brzo završila seriju ‘Mediterranean Conversations’. Rad u studiju mi je pomogao nositi se s anksioznošću koju smo svi osjetili u prvim mjesecima lockdowna. Ideja za ‘Mediterranean Conversations’ je došla iz želje da približim engleskoj publici što stvarno znači biti Mediteranac. Njima je to nešto egzotično, neshvatljivo. Radi se o seriji od sedam reljefa u ‘dubrovačko zelenoj’ i bijeloj boji, a reljefi predstavljaju prozore, odnosno žene na prozorima koje ćakulaju na tipično naš, mediteranski način. Neke se svađaju, neke kunduruju, neke se ‘zgražaju’, a neke dižu nos bez razloga. Segmenti reljefa se otvaraju jedan prema drugom ili jedan od drugog sugerirajući o kojoj vrsti ćakule je riječ. Uz svaki reljef ide i kratki opis, odno sno pojašnjenje naziva reljefa: ‘Što će ljudi reć?’, ‘Ne govorim s tobom’, Slušaj, slušaj’, ‘Kenova?’, ‘To je strašno!’, ‘Kundurarije’ i ‘Ma nemoj!’.
Kako ste ispunili dane u ovo neobično vrijeme pandemije koje će uskoro, nadamo se, biti za nama? Tu je i zanimljiv iskorak iz Vaše javnosti najbolje poznate niše, skulptura, u zlatovez na maskama, predmetu koji je definitivno ušao u naše svakodnevice. Koliko je bilo izazovno pristupiti ovakvom izričaju? Već prije istaknuli ste mi kako gajite ljubav prema tradicionalnom vezu…
Kako sam već spomenula, anksioznost nije zaobišla nikoga u ova čudna vremena, pa tako ni mene. Čim sam završila rad na reljefima, počela sam rekamavat da ubijem i vrijeme i stres. Nikad nisam mogla sjedati prekriženih ruku pa sam odlučila spojiti ugodno s korisnim. Maske nam svima trebaju pa je to bio logičan odabir za vez. Na maskama koristim široki dijapazon boja i tekstura pa svatko može izabrati dizajn i boju koja odgovara njegovom karakteru i stilu.
Posljednji put u Dubrovniku ste izlagali 2016. godine. Ipak, nešto prije Vaša su djela ukrasila predio kraj stanice Lapad. Evo, nekoliko godina nakon, ona su postala sastavni dio tkiva tog dijela Dubrovnika, uistinu ‘Vrata od Grada’. Vjerujem da Vas to itekako raduje!
Naravno! Moram priznati da sam bila skeptična kad sam postavila skulpture znajući koliko dubrovačka publika teško prihvaća promjene, pogotovo intervencije u javnom prostoru. Uistinu sam bila sretna i zahvalna da su skulpture prihvaćene. Vjerujem da je želja svakog kipara vidjeti svoje skulpture u javnom prostoru, a minimalistički stil mojih skulptura najbolje dolazi do izražaja u velikim, javnim radovima.
Pođimo na trenutak u London, ali i Prag. U svakom gradu ostavili ste djelić sebe. Postoji li želja za nekim novim izložbama u tim gradovima? Već ste osvojili londonsku umjetničku scenu! Spremate li nešto novo?
Baš ste dobro to rekli, uistinu sam ostavila djelić sebe u tim lijepim gradovima. Želja za novim izložbama i projektima je uvijek prisutna. U Prag bih se rado vratila s novom izložbom, ali mi je trenutno fokus na Londonu i njegovoj velikoj i šarolikoj umjetničkoj sceni. Krenuli su i dogovori za izlaganje u drugim europskim gradovima, međutim korona je nažalost poremetila te planove. Da, spremam nešto novo i jako sam uzbuđena oko tog novog projekta jer je nešto drugačiji od prijašnjih radova. Forma je i dalje tipično moj izričaj – kvadrat u kvadratu – ali ovaj put unosim element igre i boje. Riječ je o velikom broju malih, formom istih, reljefa veličine 20 s 20 centimetara u raznim kombinacijama boja zbog čega je ta buduća serija i dobila ime ‘Unlimited Edition’. Cilj mi je uključiti ljude u kreiranje vlastitog reljefa po svom nahođenju. Naime, svaki od tih malih reljefa će se moć spajati sa svih strana i tako tvoriti veći reljef. Moći će se rotirati da bi se stvorila igra formi spojenih reljefa i birati boje da bi se stvorila igra boja.
Tako se može dobiti ili mali reljef od jednog komada ili veći od tri, četiri, pet, deset komada. Može se složiti u kva drat, pravokutnik, T formu; kako god tko želi. A ako kome dosadi određena forma, može se jednostavno preoblikavati i stvoriti nešto novo. Nadam se početi raditi na tom projektu po povratku u London.
A sad se vratimo ‘doma’, upravo u Dubrovnik gdje ste trenutno na odmoru. Vaše veze s Dubrovnikom mogu se smatrati ne snažnima, već neuništivima. Živeći u više velikih gradova – velikih svakako po pitanju umjetnosti – gdje biste danas u toj sferi mogli smjestiti – upravo Dubrovnik? Ima li prostora za rast?
Za Dubrovnik sam jako vezana i uvijek mu se rado vraćam. Kad me pitaju odakle sam, s velikim ponosom spomenem Dubrovnik za kojega naravno svi znaju. Dubrovnik je mali grad, ali po pitanju kulture, od nekoliko godina unatrag, ne zaostaje za većim gradovima. Tako mi je drago vidjeti da su se kulturne institucije aktivirale po pitanju uključivanja mladih i približavanju široj publici. Naravno, Igre su poznate diljem svijeta i naš su ponos. Ali posebno me veseli vidjeti koliko se radi na promociji i oživljavanju kulturne ponude tijekom cijele godine. Tu bi svakako izdvojila Umjetničku Galeriju, Dom Marina Držića i Ljetnikovac Bunić Kaboga koji neprestano rade na uključivanju mladih u kulturni život Grada.
Veseli vidjeti, znati, kako Vi i Vaša obitelj nikada ne propuštate priliku istaknuti ljepote našeg grada i okolice, tradiciju, kulturu… Nedavan primjer za to je diplomatski prijem u Buckinghamskoj palači Vašeg supruga Tomislava i njegove kolegice. Upravo Vi odradili ste onaj zanimljiv dio, finese, u pripremanju?
Zbilja se ponosimo Gradom i koristimo svaku priliku za njegovu promociju. Ideja mog supruga je bila upravo promocija Grada, ali i Hrvatske, noseći jednu od najljepših nošnji, Konavosku nošnju, na prijem u Buckinghamskoj palači. Zahvaljujući velikodušnoj posudbi Zavičajnog muzeja Konavala iz Čilipa moj suprug i njegova kolegica su i te kako zablistali i privukli pažnju uzvanika, ali i cijele kraljevske obitelji. Pripreme su bile vesele i dobro smo se nasmijali pokušavajući odgonetnuti kako obući pogotovo žensku nošnju od desetak dijelova. Naravno i frizura i nakit su trebali biti odgovarajući pa smo se i tu malo potrudili. Kad su, onako lijepi, pošli na prijem bila sam jako ponosna, ali i pomalo zavidna. Moj suprug je veselo govorio ‘Vidi nas: Velika Bricanija u Velikoj Britaniji’.
Kada bih Vam postavila pitanje: ‘Dubrovnik je danas..?’, koje bi bile prve asocijacije? Nedostaje li vam grad? Životno, radno, obiteljski…
Uf… To je pitanje na koje mi je teško odgovoriti s obzirom na to da sam u Gradu mjesec dana godišnje i nemam pravu sliku Grada, niti bi bilo u redu da ja što prozivam, ali da sam se u par navrata snervala, jesam. Jako je malo mjesta u Gradu gdje se može platiti karticom. Javni prijevoz, kafići, restorani… Za sve trebate gotovinu. Gotovina se u svijetu malo koristi, sve se plaća karticom. Malo tko nosi gotovinu sa sobom. Zašto je problem instalirati POS aparate u autobuse? Zašto ga ugostiteljski objekti nemaju (čast izuzecima!)? Posebno su sad potrebni kad nas uporno savjetuju da koristimo beskontaktno plaćanje da se virus ne bi širio. Stranci kojima Grad ljeti vrvi se nalaze u čudu. Također su me u nekim preporučenim restoranima pokušali dobro preveslati. Što tek stranim gostima rade… Iskreno sam se nadala da se to promijenilo, ali sam nažalost uvidjela da se stvari po tom pitanju ne mijenjaju, možda čak idu na gore. Ostavimo li se ovih negativnih aspekata, Grad mi jako fali. I familiju viđam izrazito rijetko. Sestra je u Zagrebu pa uvijek usklađujemo godišnje odmore da se svi okupimo u obiteljskoj kući. A najveći duševni mir postižem kad isplovimo s barkom po našim otocima. Tu napunim baterije za cijelu godinu. Posebna je draž činjenica da je to ženska barka kojoj je kapetan – moja sestra Livia. Muški članovi familije – muž i sin – nisu toliko ludi za tihim uvalama naših otoka.
‘GLASNA’ FORMA
‘Mediterranean Conversations’
Mediteranski razgovori niz je od sedam reljefa oslikanih ‘dubrovačkom zelenom’ i bijelom bojom. Reljefi predstavljaju prozore, odnosno žene na njihovim prozorima, koje se bave različitim vrstama razgovora – na tipično mediteranski način. Neke se svađaju, neke ogovaraju, neke su ljute jedne na drugu, neke su pak znatiželjne… Jasno, ‘Mediterranean Conversations’ često dolaze u jako glasnoj ‘formi’!
Foto: Zvonimir Pandža/Arhiva dp-sculptures.com
Iz tiskanog izdanja DuLista od 18. kolovoza 2021.