Otkad zna za sebe, Danijela Crljen piše. Iza nje su ogromne količine ispisanih stranica, a sada se odlučila objaviti svoj roman prvijenac čija se priča odvija iza intrigantnog naslova ‘Strah od kupine’. Sam naslov ujedno je i najvažniji ključ za čitanje ovog romana pa nam Danijela nije mogla otkriti što se iza njega točno nalazi. ‘Bilo bi sebično od mene otkriti poantu priče’, ističe. Ali, odgovor na to pitanje svatko od čitatelja svakako će pronaći na njegove 244 stranice. Urednica romana istaknuta je književnica Julijana Matanović koja se u ovu avanturu odlučila upustiti čim je primila ‘Strah od kupine’ tada još u rukopisu. Autorica Danijela Crljen više nam je otkrila o svome prvijencu i suradnji s Matanović.
— Što se tiče ‘Straha od kupine’, čini mi se da sam tu priču pisala oduvijek. Ili još bolje, da je nisam napisala, nego da je samo u meni sazrila dovoljno da se izlije na papir. To je priča o jednoj obitelji, ali ujedno i svačija priča jer vjerujem da svaka obitelj ima materijala za barem jedan dobar roman, samo treba zagrebati malo ispod površine. Likovi romana su uglavnom bili stvarni ljudi, ali sam neke od njih i izmaštala. Većinu njih nisam osobno poznavala. Priča prati pet generacija jedne obitelji i u principu istražuje sve vrste odnosa među ljudima, od ljubavnih, očinskih, prijateljskih, majčinskih… Volim čeprkat’ po frižima koje skrivamo i za koje nismo svjesni da ih imamo. Knjiga se, među ostalim, bavi i spoznajom da naše odluke, koliko god mi mislili da su samo naše, zapravo to nisu. Naši postupci i koraci u pravilu su dijelom i posljedica nekih, često ishitrenih, tuđih odabira – ističe autorica ‘Straha od kupine’.
Dvije promocije
U knjizi, dodaje, ima dosta starog Splita. Danijela je i sama rodom Splićanka pa itekako duboko osjeća bilo svoga grada i poznaje njegove prilike. Već duži niz godina živi i radi u Dubrovniku pa će tako i sama knjiga, za početak, imati dvije promocije – prvo splitsku, a potom i dubrovačku.
A, što ju je privuklo pisanju i izdavanju njezine prve knjige?
— Pišem oduvijek. Pisac uči na dva načina – čitajući i pišući, a otkad znam za sebe, radim i jedno i drugo. Iza mene su bjesomučne količine dnevnika, pisama koje smo pisali kad smo bili djeca, nešto što danas vidim da mladi više ne rade, a na moju generaciju je itekako to ostavilo traga. Dosta ćutim umjetnost i obitelj mi je poprilično umjetnički orijentirana tako da smo uvijek imali taj neki filter bilo da je to pisanje, pjevanje, plesanje. A magistrirala sam ekonomiju! Ne znam kako sam se na taj smjer odlučila (smijeh) – naglašava Danijela.
Dodaje kako je oduvijek bila ‘intenzivni promatrač ljudi’. Voli u svakodnevnoj komunikaciji promatrati i čitati između redaka neke ponavljane radnje, tipične pokrete, načine na koji ljudi kamufliraju sebe i prepoznavati njihovo značenje. I tijekom fakulteta, a i sada na radnom mjestu, u fokusu joj je uvijek bio čovjek. U sklopu magistarskog rada se, primjerice, bavila intelektualnim kapitalom. Upravo je i u ‘Strahu od kupine’ sadržajno dosta toga iščitanog između redaka ljudskih odnosa. A, s obzirom da je nisu ‘gonili’ nikakvi rokovi, Danijela je imala sve vrijeme koje je željela kako bi u cijelosti bila zadovoljna sa svojim romanom.
Rukopis u rukama Matanović
— Nije me nitko pritiskao pa sam imala taj luksuz da mogu pisati kad hoću, što je uglavnom bilo kasno navečer kada djeca i grad spavaju. S te sam se strane opustila. Pisanje je potrajalo neke dvije godine dok nisam bila zadovoljna završnim draftom i odlučila ga početi slati izdavačima. I onda sam shvatila koliko je to tek mukotrpan posao. Ne znam koliko je izdavača knjigu zapravo pročitalo jer se 90 posto njih povratno ni ne javi. Nije problem kritike nakon čitanja, već uopće postići da ti netko pročita rukopis! Ipak, knjiga je pronašla svoj put do Julijane Matanović. Mislim da sam u prošlom životu bila neki ‘žešći heroj’ kad me u ovome dočekala Julijana kao urednica mog prvijenca. Rukopis sam pokazala prijateljici Jeleni Tamindžiji Donnart i zamolila sam je da mi da svoje mišljenje. Ona ga je proslijedila svojoj profesorici Julijani i dalje se priča samo zakotrljala. ‘Strah od kupine’ je izdan, a izdavač joj je Naklada Fragment, nova izdavačka kuća s velikim snovima i potencijalom – ističe autorica ovog romana.
Julijana Matanović u pogovoru ne skriva oduševljenje Danijelinom knjigom te je opisuje onim riječima kojima ju je doživjela.
— Već na prvim rečenicama dogodilo se ono za što sam bila sigurna da mi se, nakon stotina i stotina pročitanih romana, ne može dogoditi. Čuđenje i zahvalnost. ‘Strah od kupine’ drukčiji je i daleko slojevitiji od brojnih drugih. To je i obiteljski roman koji secira najrazličitije odnose i veze (…) To je i ljubavni roman koji svjedoči o razlikama u shvaćanjima ljubavi i roman o Splitu i njegovoj arhitekturi, novinarstvu, školstvu, njegovim starosjediocima i došljacima (…) – zapisala je Julijana Matanović.
Duboka simbolika
‘Strah od kupine’ krasi i naslovnica s dubokom simbolikom koja je opet u skladu s temom romana.
— Naslovnica je dio umjetničkog djela moje drage prijateljice, akademske slikarice Ivone Šimunović koja mi ga je ustupila. S obzirom da se radi o djelu većih dimenzija, pojavilo se pitanje koji ćemo detalj iskoristiti za naslovnicu jer format nije odgovarao formatu romana. Moja je želja bila da to bude onaj dio slike na kojem se dodiruju pastelnije i življe nijanse jer je takva i sama priča, slojevita, raznolika. Grafički dizajner je došao na ideju da odaberemo upravo detalj ovaj koji i sada krasi naslovnicu pa tako iz donjeg lijevog i gornjeg desnog kuta proviruje žarka boja premda su sve ostale boje zagasitije, prigušenije. Većina likova i većina svih naših sudbina je bila na neki način pritisnuta, suspregnuta, zakočena – od toga čime se netko želio baviti do toga gdje je ostao živjeti, za koga se udao. Ta žarka boja naznaka je strasti koja uvijek proviruje sa strane, gotovo neprimjetno, sramežljivo i predstavlja onaj neki žar u svakome od nas – pojasnila je Crljen.
Zanimalo nas je i što sprema nakon ‘Straha od kupine’.
— Puno toga pišem u glavi bez opterećenja da sve to mora izaći na vidjelo, pred publiku. Pišem za sebe, zbog sebe i uživam u tome. Još uvijek ne znam u kojem će me smjeru ova priča odvesti, znam samo da ću uvijek pisati, izdala ja nešto opet u budućnosti ili ne. Pisat ću pa makar me i ne zapamtili po tome – zaključila je za DuList Danijela Crljen.
Foto: Privatna arhiva Danijele Crljen
Iz tiskanog izdanja DuLista od 7. srpnja 2021.