Sport

ČLAN RUKOMETNE REPREZENTACIJE GLUHIH BOJAN CRNOJEVIĆ Čim imaju hendikep, ljudi se vole limitirati. Ja to ne želim raditi!

Provesti slobodno vrijeme na motoru, prijeći tisuće i tisuće kilome­tara, za njega predstavlja pravi odmor i ispušni ventil. Tada ne razmišlja apsolutno ni o čemu. I ove se godine odlučio upustiti u dugu ljetnu vožnju ‘limenim ljubimcem’ kroz Hrvatsku i okolne zemlje, a pritom nije zaobišao ni Dubrovnik. Bjelovarčanin Bojan Crnojević, desno krilo rukometne reprezentacije gluhih prošao je već tri­deset država svijeta, ali za Dubrovnik će reći da je jedan od najljepših gra­dova svijeta, posebno zbog svoje povi­jesne jezgre.

— Kad me netko pita u koji dio Hrvat­ske se mora poći, uvijek ću reći – Dubrovnik – naglašava Crnoje­vić koji boje Lijepe naše na raznim natjecanjima za gluhe rukometaše brani više od desetljeća. Upravo je u lipnju ove godine s ‘Tihim paklenima’ osvojio treći uzastopni naslov prvaka Europe. U razgovoru za DuList, Crnojević, koji se inače bavi manualnom terapijom i osteopatijom, govori o rukometnoj ekipi, karijeri, ali i cijene li se dovoljno uspjesi reprezentacije. ­

Čestitke na medalji! Je li Vam više ‘dosadno’ osvajati tolika odličja?

Kad god misliš da ti je dosta, pokaže se drukčije (smijeh). U zadnjih desetak godina, koliko sam u reprezentaciji, osvojio sam sve, što god sam mogao – dva svjetska, tri europska zlata i srebro te dva olimpijska zlata te jednu broncu. Pitam se nakon svega: ‘Je li napokon dosta, godine su tu’. I onda dođem na okupljanje s reprezentacijom i imam osjećaj kao da se prvi put sastajemo. Iskreno, mislim da neću stati s igra­njem u reperezentaciji još nekoliko godina. Idućih pet godina imamo pet prvenstava na kojima bismo trebali igrati. Kiril Lazarov igra s 41 godinom. Mogu i ja (smijeh).

Reprezentacija je više od desetljeća dio Vašeg života te ste, kao što ste i naveli, osvojili brojne medalje. Očito je da je riječ o jednoj sklad­noj ekipi.

Dobra smo ekipa. Već ju nekoliko godina vuče nas nekoliko starijih igrača, a koji igramo profesional­nije. Inače, nemamo toliko veliki broj igrača, nas je svega dvadeset u repre­zentaciji. Od toga je jedan profesi­onalni rukometni igrač, dok se nas ostalih 19 poluprofesionalno bavimo rukometom, odnosno imamo druge poslove.

Gdje je problem?

Za puno igrača s oštećenjem sluha saznamo tek, primjerice, kad su u svo­joj 25. godini. Malo se priča o tome i to predstavlja određeni problem. Osobno sam došao 2007. godine u reprezenta­ciju, dok je Tomislav Bošnjak, koji je naš najbolji igrač, došao prvi put četiri godine poslije mene. A, isto smo godi­šte! Inače, atmosfera u reprezenta­ciji je odlična, pogotovo u zadnje tri godine. Sve se diglo na višu razinu. Naš trenutni izbornik Mario Siro­tić unio je ogromnu pozitivu u našu reprezentaciju. Smanjio je pritisak. Rekao nam je: ‘Dečki, vi ste tu zbog sebe i jer vi to volite. Uživajte maksi­malno u tome’. I odmah se promije­nila priča između nas i svi smo postali bolja ekipa – puno smo opušteniji na treninzima i veća je zezancija. A tu su i dobri rezultati. Nadam se da će se to tako i nastaviti.

Iza Vas je zaista duga karijera. Kad je zapravo započela Vaša sportska priča i ljubav prema rukometu?

Zaljubio sam se u rukomet s devet godina. Tada sam počeo trenirati u Bjelovaru. Mislim da je prošle godine bila najduža pauza da nisam igrao i trenirao (smijeh). Naravno, zbog pan­demije koronavirusa. Inače, moja majka je bila rukometni golman. Mislim da je tu lagano krenula lju­bav prema ovom sportu. Također, bio sam u razredu gdje je, od nas 15 deč­kiju, 12 treniralo rukomet. Trenutno od te generacije jedino još trenira moj kolega, koji je golman u Bjelovaru, i ja. Trenirao sam kratko tenis i košarku, ali ništa nije toliko prevladalo kao rukomet. Riječ je o dinamičnom sportu, što je meni zanimljivo. Ne volim sportove koji su dosadni i monotoni. Rukomet je doslovno borilački sport s loptom. Kao malo dijete sam kad vidim loptu. Uđe ti pod kožu i teško ga je prestati igrati. ­

Svoje ste djetinjstvo i odrasta­nje proveli u rukometnom klubu Bjelovar.

Do svoje sam 21. godine djelovao u Bje­lovaru, nakon čega sam otišao u klub Ivanska. Bio sam tamo nekih 7 godina, što su za mene najbolje godine u kari­jeri. Kad sam se preselio u Zagreb zbog posla, mijenjao sam klubove svaku sezonu ili dvije te bih se zadržavao gdje mi je bila dobra atmosfera. Ali, nažalost više u rukometu nema finan­cija. Reprezentacija me drži, ali što se tiče klubova atmosfera je sve lošija.

Trenutno nemate svoj klub.

Tako je. Prošlu sezonu su zbog koro­navirusa lige bile prekinute. Sada ako bude sve u redu, nastavit ću vjerojatno igrati u Zaprešiću. Kao što sam rekao, mi smo poluprofesionalni igrači. No, što se tiče reprezentacije sve odradimo na profesionalan način. Inače, po klu­bovima ne igramo na profesionalnoj razini jer je problem financijske pri­rode. Klubovi jako malo plaćaju i neki igrači koji bi mogli ozbiljnije igrati, neće igrati jer je to ‘smiješna’ lova. Rukomet nije više plaćen kao prije.

Koliko Vam je oštećenje sluha sme­talo u određenim situacijama u životu?

Generalno nije, jer sve je stvar kako se navikneš. Ljudi se zapravo vole limitirati. Čim imaju neki hendikep, kažu: ‘Ja sam sada takav i to je to’. To ne želim raditi, ne želim se limitirati. Nosim slušni aparat i imam oštećenje sluha od 60 decibela. Ima to svojih prednosti, ako netko krene prigova­rati, samo ga makneš (smijeh).

Smatrate li kako se dovoljno cijene uspjesi reprezentacije?

Ne. Prije tri godine su zapravo tek počele priče o nama, u smislu što smo sve osvojili. A mi smo najuspješ­nija hrvatska reprezentacija – u bilo kojem sportu. Reprezentacija djeluje od početka devedesetih te je na svom sportskom i natjecateljskom putu osvojila veliki broj medalja. Inače, ne spadamo pod paraolimpijce, već imamo posebna natjecanja za osobe s oštećenjem sluha.

Kako komunicirate na terenu?

Znakovnim jezikom i čitanjem s usana. Drukčije se igra, više se gledamo tijekom utakmice. Tijekom utakmice imamo posebne znakove za akcije koje tijekom treninga uvježbavamo. Imamo inače dosta akcija zbog čega smo na terenu uvijek dominantniji. Igramo jako dobru obranu i tu smo u velikoj prednosti. Izra­zito je bitno poznavanje svog suigrača.

TIHI PAKLENI
Brojni uspjesi na natjecanjima

• Olimpijske igre (četiri zlata, jedno srebro i dvije bronce)
• Europska prvenstva (pet zlata, jedno srebro i jedna bronca)
• Svjetska prvenstva (dva zlata)

Foto Zvonimir Pandža/Jozo Čabraja, Katal media
Iz tiskanog izdanja DuLista od 18. kolovoza 2021.

Pročitajte još

Ivica Granić opet na čelu RKHM Dubrovnik, Dragić se povukao

Dulist

SJAJNI SU! Dubrovačkim atletičarima 16 medalja na međunarodnom mitingu

Dulist

PRVACI I PRIJE ZADNJE UTRKE Dubrovnik Racing obranio naslov i na brdu!

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija