Aktualno

BRANITELJ MARKO MIŠO MUJAN Heroji su oni koji su uložili svoj život u temelje Hrvatske

Oni koji su uložili svoj život u temelje Hrvatske, ti ljudi su stvarno heroji. Za mene nisu heroji ljudi koji su bili u uredima, u zapovjedništvima i odlučivali o sudbinama i eventualno pravili neke planove. Oni mogu biti nagrađeni najvećim odlikovanjima, oni mogu biti proglašeni najboljim stratezima, ali heroj bi trebao biti s prve crte. To smo preskočili, to smo zaboravili – govori nam uz današnju 31. obljetnicu napada na Dubrovnik dubrovački branitelj Marko Mišo Mujan, ratni zapovjednik I. Samostalne bojne 116. brigade ZNG.

-Heroj je onaj koji je dao život za zemlju i eventualno se može pričati o hrabrosti onih koji su bili na prvoj crti obrane. Iz ureda i zapovjedništava i hotela… Ja te ljude ne mogu držati herojima i trebaju li se njihovim imenima zvati ulice po Dubrovniku, ne znam. To će netko drugi odlučiti. Da se mene pita, ja znam kome bih dao prednost u davanju imena ulica, ako ćemo ih uopće davati jer imamo Ulicu branitelja Dubrovnika – navodi nam Mujan.

Kao predsjednik Udruge branitelja Dubrovnika, osnovane prije 7 godina, ne malo puta ste izjavili kako je poslanje udruge u miru sačuvati za buduće generacije ono što su branitelji obranili tijekom rata. Borili ste se za očuvanje Omble, ali i za vraćanje tvrđave na Srđu pod okrilje Grada. Jeste li zadovoljni postignutim i je li se moglo i više?
Udruga je tu odigrala izuzetno značajnu ulogu, moglo se jedino manje. Ljudi su se jako izložili i napravili ono što su mogli. Dubrovnik je danas prvi grad u Hrvatskoj s Muzejem Domovinskog rata, a tvrđava je vraćena u ingerenciju Grada Dubrovnika. I za Omblu smo se kao udruga zauzeli budući da je to određeno našim Statutom. Svatko od nas može se angažirati u smislu očuvanja resursa i na to ima svako pravo. Neki su pitali je li to stvar udruge i može li se ona time baviti. Takvima kažem samo – naš Statut to dozvoljava svakom članu osobno.

Spomenuli ste Muzej, jeste li zadovoljni dinamikom planova za konačno uređenje tvrđave, ali i samog Muzeja Domovinskog rata?
Vidimo okolnosti u kojima živimo. Mogu reći da mi je tijekom rata sve skupa bilo dosta teško, nekad i konfuzno, a sad je toliko konfuzno da je teško. Srećom tvrđava je vraćena Gradu našim zalaganjem. Tu je i Grad, odnosno gradonačelnik Mato Franković u tom trenutku odigrao važnu ulogu da se to i ostvari. Je li ovo trenutak i jesu li mogućnosti da se to krene raditi? Po mom mišljenju jest. Jer Muzej sam sebe održava, a ima i viška uprihođenih novaca te bi postupnošću čak i sam Muzej, da mu ostanu svi prihodi koje ostvari, mogao dio posla obaviti. Od početka sam bio za to da se u priču oko obnove uključi Društvo prijatelja dubrovačke starine, Grad Dubrovnik i tijela koja se u Gradu time bave i da se napravi zajednički projekt s Križnim putem do Srđa. Da nema nekakvih otpora, to je moglo biti davno napravljeno.

Izborili ste se i za uklanjanje spomenika braniteljima s Pila. Imate li povratnih informacija što je s novim spomenikom?
To uopće nije bio spomenik, nego nekakve šarene perle. Više vrijedi ona ploča na zidu na kojoj piše nešto o tome vremenu, nego 10 – 15 takvih spomen obilježja, odnosno reklamnih panoa. To je bilo ruglo i trebalo ga je maknuti s Pila, a sad je sve na institucijama Grada, Županije, moguće i države da se napravi novi spomenik putem natječaja. Troškovi održavanja te kutije na Pilama peli su se do 800 tisuća kuna godišnje. Za takve novce se, samo od dva plaćena održavanja, mogao napraviti primjeren spomenik, dostojan onoga što su Dubrovnik, njegovi branitelji i njegovi građani koji su bili u njemu zaslužili. Spomenik bi prije svega trebao biti spomenik svim braniteljima Dubrovnika i tako bi se trebao i zvati.

Od početka napada na Dubrovnik prošla je 31 godina. Nažalost, dio braniteljske populacije još uvijek nije stambeno zbrinut. Primjer za to jest Nuncijata. Valorizira li se dovoljno žrtva branitelja?
Ta žrtva je od početka stavljena u ‘sito i rešeto’ raznih interesa i odnosa kroz koje su branitelji morali proći da bi oni koji su napravili sebi vile i kuće i imaju 5 ili 7 milijuna eura, mogli na njima u jednu ruku i profitirati, odnosno da ih mogu koristiti za svoje prljave interese. Radi se o tome da se Srđ išao prodati za bagatelu, a i Ombla se išla devastirati kako bi taj Srđ imao vodu. Malo je ljudi koji su se spremni boriti za javno dobro jer to je jedan teški posao, koji košta mnogočega. Ne može se svatko time baviti pogotovo ako je prošao ‘sito i rešeto’ nakon kojeg mu ostaje ‘maslo na glavi’. To maslo se može uvijek jako lagano topiti i onda si ušutkan za vjeke vjekova. Kad je riječ o stambenom zbrinjavanju, Nuncijata je ekskluzivna lokacija Dubrovnika. Treba li se tamo gore na tim visovima uopće graditi, ne znam, ali nije normalno da se preko branitelja gazi zemlja i uništava ono što je ostalo. Ono što se radilo na Nuncijati bilo je upravo to – gaženje preko branitelja da bi se gore napravilo za tko zna koga ono što mu treba. Gradonačelnik Franković je prihvatio važnu stvar, a to je da se gore nikome zemlja kao takva ne dava nego da treba napraviti standardne objekte sa stanovima u kojima će oni zbilja potrebiti doći do rješenja stambenog pitanja. Nakon ovoliko godina, malo tko od onih koji su bili u problemima može sebi osigurati sredstva za napraviti kuću. Ja to dobro znam, a oni koji ne znaju, neka malo pogledaju tu populaciju.

Previše je vremena prošlo, a vjerujemo kako među njima ima i podstanara?
To su ljudi koji nemaju vremena govoriti kao što ja imam vremena govoriti za njih. Ima onih koji ovise o tom podstanarstvu i koji nemaju drugog izbora. Sad je čak i pitanje sve i da dobiju stan, mogu li riješiti financijski dio koji je potrebno platiti. Neki kažu pa riješit ću, ako ne – riješit će moja djeca.

Budući da se danas obilježava 31. obljetnica početka rata na našem području, kako se Vi nosite sa sjećanjima na te dane?
To su zbilja dani ponosa. Hrvatska ima problem, jer su i 1941. Hrvati jako stradali kao pripadnici partizanskog pokreta, isto tako su stradali 1945. od tog istog pokreta i intelektualci su izbrisani s lica zemlje dobrim dijelom, tako da smo ostali na pojedincima kojih je malo. Tako smo i u ratu imali relativno jako malo te mladosti koja je bila spremna uzeti oružje, pušku, otići na tenk ili top. To se kasnije polako pretvorilo u vojsku, ali ti prvi trenutci 1991. pa i dijelom 1992. su izuzetno značajni. No, to je pomalo s vremenom iskorišteno za ono što danas vidimo, a to je pljačka, malverzacije i nepoštivanje te žrtve. Znam branitelje koji su završili u zatvoru zbog sitnice, zbog krive riječi, zbog banalnosti ili su proganjani nekim ovrhama, plaćali su tuđe kredite… A s druge strane vidimo kriminal koji bi trebao financijskim tokovima novca odmah biti riješen. Preispitivanje imovine je maknuto kao nepotrebno u zemlji koja je izuzetno korumpirana i koja bez povezivanja kroz mreže vlasti i čuvara poretka jako malo može prosperirati. Neki momenti koji se danas na to odnose su čudni. Imamo mi u Dubrovniku požar u HE Dubrovnik, i sve to stoji, ne rješava se, izgubljena su tri života, milijarde su gubitaka napravljene i o tome se šuti, stavlja se na led i misle da će svi šutjeti. Ti mladići, heroji na neki način, isto su dio hrvatske priče. Po meni iz svih saznanja do kojih sam došao, oni su trebali biti danas živi. Jesu li tu bili propusti ili namjera, to ne mogu tvrditi. No, žalosno je da se teško ili gotovo nikako bitne stvari ne pomiču s mjesta ili ne rješavaju i da sve pomalo vegetira na način da promjena nema.

Dosta puta se od branitelja mogu čuti riječi: Nismo se za to borili. Sad ste i vi iznijeli dosta onoga što danas ne valja u Hrvatskoj. Biste li danas postupili jednako kao što se postupili 1991.?
Postoji jedno teško floskulašenje kako smo se mi borili za kapitalizam, za ono što se događalo u ratu i poslije rata. Mi smo kompleksna bića, složeni smo, živimo, djelujemo, mijenjamo se i po meni su branitelji u tom trenutku napravili najbolje što su mogli i s jasnim ciljem. Taj cilj je bio obraniti hrvatsku zemlju. Braniteljima u tom trenutku nije bio ništa drugo cilj. Jesu li oni u podlozi toga imali ljubav za svoju zemlju, za majku, oca, za prijatelje, to je sad druga stvar, ali sigurno im nije kapitalizam ni neka takva ideologija bila na pameti. Da su o demokraciji sanjali, jesu, jer su mnogi, a i njihovi roditelji doživjeli progone u prošlom sustavu. Evo sad imamo jedan drukčiji sustav, no puno toga, kao nova pravila tog svijeta koji nas je ubacio u taj rat, samo idu naprijed. To je istina s kojom se trebamo suočiti. Po meni je Europska unija nakarada. Nikad se prije za nju nije borilo. Uvijek se borilo za Europsku zajednicu. Netko spominje da je Franjo Tuđman bio za Europsku uniju. Ne, on je bio za Europsku zajednicu, i ja sam za Europsku zajednicu. Šakom i kapom se u Hrvatskoj troši novac koji se dobije od Europske unije. Naš novac koji smo mi Europskoj uniji doprinijeli pa se nama vraća troši se šakom i kapom. Žalosno je da se prema našim resursima ne odnosimo domaćinski i nemamo prioritete. Da EU reče da ćemo svi sutra raditi ikebane, svi ćemo ih raditi i potrošiti na to ogromne novce, a s druge strane imamo ljude koji po kontejnerima kupi boce i sve ono što im može koristiti. To je daleko od Hrvatske koja bi trebala biti suverena i koja bi trebala imati vodstvo koje bi bilo dostojno ovog naroda i branitelja koji su se za Hrvatsku borili.

Pročitajte još

MALIŠANI IZ PALČICE O SVETOM NIKOLI ‘Sestra je zločesta pa bolje da njoj dođe Krampus’

Dulist

PRODAJA IDE, HRANA SE NE BACA U pulskoj pekarnici dva ‘kruha od jučer’ nude za 7 kuna

Dulist

Predsjednik Zoran Milanović stiže na obilježavanje Dana dubrovačkih branitelja

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija