Zamka drugog albuma jedan je od najzahtjevnijih izazova koju svaki prepoznati izvođač treba proći, a složenost tog zadatka veća je što je prodor debija bio dalekosežniji, bilo da se radi o golom komercijalnom uspjehu, kulturološkom i generacijskom značaju ili nekom drugom parametru kojim se nešto da izmjeriti. U tom pogledu Billie Eilish, peterostruka osvajačica Grammyja u dobi od tek 17 godina, uspjela je ispuniti očekivanja koja je pred nju postavio mega uspješni avant-pop prvijenac ‘When We All Fall Asleep, Where Do We Go?’, snimljen u Los Angelesu, u malenom sobnom studiju njenog brata Finneasa, producenta i koautora čitavog dosadašnjeg snimljenog outputa. Brojni fanovi mlade umjetnice, koju je Dave Grohl, uz nemalu kontroverzu, nazvao Kurtom Cobainom svoje generacije, u potpunoj su ekstazi zbog povratka svoje miljenice, a glazbeni mediji, i oni drugi, natječu se u hvalospjevima.
U razgovoru za Apple Music, legendarni radijski DJ Zane Lowe, poznat po svojim in-depth intervjuima, prognozirao je albumu dalekosežni utjecaj procijenivši kako će ‘Happier Than Ever’ biti najznačajniji korak u karijeri glazbenice koja je, zapravo, tek započela. Ne zato što Eilish i Finneas možda u budućnosti neće snimiti neke umjetnički izražajnije radove, jer vjerojatno hoće, nego zato što se slušajući ovu kolekciju pjesama stječe snažan dojam da je riječ o albumu kakav je pop glazbi u ovom trenutku bio prijeko potreban, a najvećim dijelom zato što njeni kreatori nisu zazirali od poduzimanja rizika. Upravo je prepuštanje rizicima, uz osobnost (a Billie je ima u izobilju), taj mistički čimbenik koji je posve uklonjen iz pop produkcije, u kojoj već godinama prednjači jednolični, impotentni i dozlaboga iritantni hibrid popa, trapa i koječega što trenutno osigurava prođu na ljestvicama. Glazbeno ‘Happier Than Ever’ nije elementarno drugačiji od prethodnika (bar ne u mjeri u kojoj je ‘In Utero’ donio zaokret u odnosu na ‘Nevermind’) i prirodno se nadovezuje na minimalističku i mračnu electro-pop estetiku prvijenca. Uz pažljivo raspoređene prodorne baseve i povremeni brži tempo, album je u najvećem dijelu suzdržan i orijentiran prema mekšim tonovima, raznolikiji je, ali ne nauštrb jezgrovitosti. ‘Your Power’ je indiepop balada s porukom koju bez problema možete zamisliti u repertoaru Flaming Lipsa. ‘My Future’ ima jazzerski početak s hip-hop obrascem u nastavku, a ‘Oxytocin’ kao izuzetak od pravila tempo diže na 125 bpm-a. ‘Lost Cause’ je izlet u minimalistički trip-hop s jazzerskom instrumentalizacijom.
‘NDA’ ima poznati mračni electro-pop beat i bavi se manjkom privatnosti pod teretom slave, dok u ‘Therefore I Am’ Eilish kanalizira Eminema i njegovu ‘The Way I Am’ s ‘The Marshall Mathers LP’. Kako bi pojačali efekt bezvremenskog djela, čemu su svjesno težili, Billie i Finneas vrelo inspiracije proširili su pjesmaricom velikih američkih jazz pop pjevačica – Peggy Lee i, poglavito, Julie London, čijoj glazbi je Eilish odrastajući bila izložena (čak je i naslovnica albuma hommage omotima mnogih njenih ploča). Katarzična naslovna pjesma počinje baš kao kakva torch song iz kataloga Londonove da bi se na polovici neočekivano pretvorila u emotivni vrtlog sazdan od gnjevnih vokala, vriskova i sprženih gitarskih dionica. Zbog rokerskog terapeutskog crescenda o kakvom Maroon 5 ili Imagine Dragons mogu samo sanjati, pjesma odskače od aktualne produkcije na top ljestvicama onoliko koliko bi namrgođena Željka Markić u kompletiću zemljanih tonova ili vigilantni Vice John Batarelo iskakali u povorci ponosa. ‘Happier Than Ever’ vrlo vjerojatno je najbolja pjesma od krvi i mesa koja se mainstream pop glazbi dogodila još od ‘Someone Like You’ Adele 2011. godine ili od ‘Lose Yourself’ Eminema, gotovo čitavo desetljeće prije toga. Eilish u njoj sve svoje emocije sipa direktno pred slušatelje, a s njima će se, bez obzira na dob, moći poistovjetiti svatko tko se na bilo koji način susreo s gubitkom, izdajom ili prijevarom. Zbog toga će pjesma imati puno veći doseg od ‘Bad Guy’ u kojoj se teško mogao pronaći netko dana stariji od sedamnaest godina, duh. Ostatak albuma tematski je, opravdano, namijenjen prvenstveno njenim vršnjacima, ali ne može se okarakterizirati niti kao teen pop i nikako ne znači da nije vrijedan pažnje i izvan demografske grupe tinejdžera i adolescenata. Billie Eilish već sad je glazbena i pop-kulturna ikona, koja bez ikakve pomoći superstar producenata, samo s jednako talentiranim bratom, proizvodi glazbu visoke kvalitete, koja je amalgam mnogih utjecaja, ali je nadasve originalna i sadržajna, a ‘Happier Than Ever’ sasvim sigurno moderni je pop klasik.
Foto: https://www.billieeilish.com/