Slušni aparat

Billie Eilish s devetnaest sretnija je nego ikad

Zamka drugog albuma jedan je od najzahtjevnijih izazova koju svaki prepoznati izvođač treba proći, a složenost tog zadatka veća je što je prodor debija bio dalekosežniji, bilo da se radi o golom komercijalnom uspjehu, kulturološkom i generacijskom značaju ili nekom drugom parametru kojim se nešto da izmjeriti. U tom pogledu Billie Eilish, peterostruka osvajačica Grammyja u dobi od tek 17 godina, uspjela je ispuniti očekivanja koja je pred nju postavio mega uspješni avant-pop prvijenac ‘When We All Fall Asleep, Where Do We Go?’, snimljen u Los Angelesu, u malenom sobnom studiju njenog brata Finneasa, producenta i koautora čitavog dosadašnjeg snimljenog outputa. Brojni fanovi mlade umjetnice, koju je Dave Grohl, uz nemalu kontroverzu, nazvao Kurtom Cobainom svoje generacije, u potpunoj su ekstazi zbog povratka svoje miljenice, a glazbeni mediji, i oni drugi, natječu se u hvalospjevima.

U razgovoru za Apple Music, legendarni radijski DJ Zane Lowe, poznat po svojim in-depth intervjuima, prognozirao je albumu dalekosežni utjecaj procijenivši kako će ‘Happier Than Ever’ biti najznačajniji korak u karijeri glazbenice koja je, zapravo, tek započela. Ne zato što Eilish i Finneas možda u budućnosti neće snimiti neke umjetnički izražajnije radove, jer vjerojatno hoće, nego zato što se slušajući ovu kolekciju pjesama stječe snažan dojam da je riječ o albumu kakav je pop glazbi u ovom trenutku bio prijeko potreban, a najvećim dijelom zato što njeni kreatori nisu zazirali od poduzimanja rizika. Upravo je prepuštanje rizicima, uz osobnost (a Billie je ima u izobilju), taj mistički čimbenik koji je posve uklonjen iz pop produkcije, u kojoj već godinama prednjači jednolični, impotentni i dozlaboga iritantni hibrid popa, trapa i koječega što trenutno osigurava prođu na ljestvicama. Glazbeno ‘Happier Than Ever’ nije elementarno drugačiji od prethodnika (bar ne u mjeri u kojoj je ‘In Utero’ donio zaokret u odnosu na ‘Nevermind’) i prirodno se nadovezuje na minimalističku i mračnu electro-pop estetiku prvijenca. Uz pažljivo raspoređene prodorne baseve i povremeni brži tempo, album je u najvećem dijelu suzdržan i orijentiran prema mekšim tonovima, raznolikiji je, ali ne nauštrb jezgrovitosti. ‘Your Power’ je indiepop balada s porukom koju bez problema možete zamisliti u repertoaru Flaming Lipsa. ‘My Future’ ima jazzerski početak s hip-hop obrascem u nastavku, a ‘Oxytocin’ kao izuzetak od pravila tempo diže na 125 bpm-a. ‘Lost Cause’ je izlet u minimalistički trip-hop s jazzerskom instrumentalizacijom.

‘NDA’ ima poznati mračni electro-pop beat i bavi se manjkom privatnosti pod teretom slave, dok u ‘Therefore I Am’ Eilish kanalizira Eminema i njegovu ‘The Way I Am’ s ‘The Marshall Mathers LP’. Kako bi pojačali efekt bezvremenskog djela, čemu su svjesno težili, Billie i Finneas vrelo inspiracije proširili su pjesmaricom velikih američkih jazz pop pjevačica – Peggy Lee i, poglavito, Julie London, čijoj glazbi je Eilish odrastajući bila izložena (čak je i naslovnica albuma hommage omotima mnogih njenih ploča). Katarzična naslovna pjesma počinje baš kao kakva torch song iz kataloga Londonove da bi se na polovici neočekivano pretvorila u emotivni vrtlog sazdan od gnjevnih vokala, vriskova i sprženih gitarskih dionica. Zbog rokerskog terapeutskog crescenda o kakvom Maroon 5 ili Imagine Dragons mogu samo sanjati, pjesma odskače od aktualne produkcije na top ljestvicama onoliko koliko bi namrgođena Željka Markić u kompletiću zemljanih tonova ili vigilantni Vice John Batarelo iskakali u povorci ponosa. ‘Happier Than Ever’ vrlo vjerojatno je najbolja pjesma od krvi i mesa koja se mainstream pop glazbi dogodila još od ‘Someone Like You’ Adele 2011. godine ili od ‘Lose Yourself’ Eminema, gotovo čitavo desetljeće prije toga. Eilish u njoj sve svoje emocije sipa direktno pred slušatelje, a s njima će se, bez obzira na dob, moći poistovjetiti svatko tko se na bilo koji način susreo s gubitkom, izdajom ili prijevarom. Zbog toga će pjesma imati puno veći doseg od ‘Bad Guy’ u kojoj se teško mogao pronaći netko dana stariji od sedamnaest godina, duh. Ostatak albuma tematski je, opravdano, namijenjen prvenstveno njenim vršnjacima, ali ne može se okarakterizirati niti kao teen pop i nikako ne znači da nije vrijedan pažnje i izvan demografske grupe tinejdžera i adolescenata. Billie Eilish već sad je glazbena i pop-kulturna ikona, koja bez ikakve pomoći superstar producenata, samo s jednako talentiranim bratom, proizvodi glazbu visoke kvalitete, koja je amalgam mnogih utjecaja, ali je nadasve originalna i sadržajna, a ‘Happier Than Ever’ sasvim sigurno moderni je pop klasik.

Foto: https://www.billieeilish.com/

Pročitajte još

Sedam samuraja

Ivan Jelčić

Velečasni velikog ega

Petar Ipšić

Tiha evolucija

Ivan Jelčić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija