Slikarsko-fotografski duo Barbara Krilanović i Mia-Maria Škoda Vulić prije koji tjedan predstavile su se u Kneževu dvoru dubrovačkoj publici izložbom ‘Dvomedijska fuzija’. Poznanstvo Škode Vulić – od ranije poznate javnosti kao jedna polovina stvaralačkog ‘tima’ Diobanaoba, i Krilanović, ispričale su nam, seže još od studentskih dana. Obje su, naime, bile polaznice studija Restauracije i konzervacije Odjela za umjetnost i restauraciju pri Sveučilištu u Dubrovniku, no sama zamisao o zajedničkom izlaganju nastala je tek nedavno. Kako je tekao sam proces stvaranja, koliko je ova suradnja od njih zahtijevala osobne prilagodbe i kompromis te o Gradu kao umjetničkom motivu, ispričale su za čitatelje DuLista.
Tko je prvi spomenuo ideju o suradnji i kako ste se odlučile na ovaj korak?
Barbara i Mia-Maria: Ideja se ‘rodila’ prošlo ljeto sasvim slučajnim susretom. Znamo se duži niz godina pretežno preko studija Konzervacije i restauracije u Dubrovniku, ali je susret na koncertu u DBC-u bio presudan za međusobnu suradnju. Razgovarale smo i kroz smijeh rekle da bismo trebale napraviti neki zajednički projekt. Barbara se dosjetila ideje o fuziranju. Obje smo se zaintrigirale i kako nam je objema bio izazov, odlučile smo se fokusirati na to. Prijavile smo se na natječaj Grada Dubrovnika, na kojem je prihvaćen naš projekt i tako se ta ideja počela realizirati u nekom ozbiljnijem smislu.
Koje likovne narative ona donosi te kako je tekao sam proces stvaranja?
Barbara i Mia-Maria: Koncept se temelji na dva, u ovom slučaju usko povezana medija – fotografiji i slikarstvu. Fuzija se stvara spajanjem fotografije i slike na zajedničkoj podlozi – platnu, nijansiranim ili oštrim prijelazima. Kao zanimljiv i jedinstven temelj koriste se motivi povijesne jezgre Dubrovnika. Prva faza u provođenju ove koncepcije je opažanje zanimljivih trenutaka ili lokacija Grada, nakon čega se fotografije printaju na platna u obojenoj tehnici. Druga faza je uklapanje slikarske dimenzije, korištenjem akrilnih ili uljanih boja na fotografskom prikazu na način da je spoj klasičnijeg i novijeg medija ponekad neprimjetno implementiran, a ponekad namjerno naglašen.
Koje su prema vama prednosti pojedinih tehnika?
Mia-Maria: Slikarske tehnike koje su korištene su akrilne i uljane boje koje su se koristile uz minimalno dodavanje vode, odnosno ulja, da bi što lakše prionule na masniji fotografski print i da bi se brže osušile. Prednost akrila je što se u ovom slučaju bolje ‘hvata’ za fotografiju i stvara odličnu podlogu te se brzo suši, ali time i onemogućuje brisanje i mjenjanje onoga što je naneseno. Skiciranje olovkom je bilo skoro pa nemoguće, tako da za greške nije bilo mjesta. Zbog toga je bilo potrebno unaprijed dobro razmisliti koje slikarske motive ukomponirati na fotografiju, gdje ih smjestiti i u kojim dimenzijama. U slučaju kada se dogodila neka greška, restauratorska praksa retuširanja mi je pomogla da se ta greška dosta vjerno ukomponira s pozadinom što bi slici na kraju dalo i neki dodatni šarm i naglašenije fuziranje. Uljane boje su uglavnom korištene kao završni sloj koji boji daju neku finoću i plemenitost, a sporo sušenje je omogućilo promjene u nekim detaljima pri kraju što je bilo i poželjno. Naravno, postoje i sikativi koji se dodaju ako poželimo ubrzati sušenje uljanih boja.
Je li odabir boja koje koristite odraz vašeg unutarnjeg osjećanja?
Mia-Maria: Odabir boja mi uglavnom nije odraz trenutnog osjećanja, već niza trenutaka nekog određenog razdoblja, a isto je i s motivima. U svakom trenutku poteza kista i odabira boje zaigra podsvijest koja sugerira neke nijanse boje, mekoću ili oštrinu poteza. Kod mene je paleta do sada poprilično konzistentna, za sada volim razigrano i šareno što ne znači da ti je i u glavi uvijek šareno, niti korištenje zagasitih boja nužno dokazuje melankoličnost. Nekada jednostavno neki motiv baš zahtjeva korištenje neke boje radi svoje prepoznatljivosti i autentičnosti kao što su zelenci koji su obojani u zeleno i sjede kraj zvonika čekajući podne da odzvone. Za crveno nebo iznad Lokruma inspirirao me je dio stiha pjesme Jesenje veče Antuna Gustava Matoša, kada spominje ‘sunce u ranama’. To personificirano krvavo sunce koje umire najbolje opisuje atmosferu iznad ‘ukletog’ Lokruma kraj kojega u svoj toj monotoniji jedino tiho plovi karaka koja je kao ‘samac usred svemira’.
Koliko je ova suradnja od vas zahtijevala osobne prilagodbe te kompromis?
Barbara: Od samog početka sve je jednostavno išlo svojim tijekom. Imamo vrlo slična razmišljanja, tako da nijedna nije morala raditi neke ustupke. To je ono najbolje u ovoj suradnji. Za pojedine radove nismo ni dogovarale način implementacije slikarskog dijela rada pa bi se pokazalo kako je pristup Mie-Marie upravo onakav kakvim sam ga i ja zamišljala.
Što za vas znači umjetničko izražavanje?
Barbara i Mia-Maria: Umjetničko izražavanje je sigurno svakom umjetniku nešto bez čega se ne može, potreba za stvaranjem, traženjem i iznošenjem svoga svjesnog i podsvjesnog u obliku slike, skulpture, pjesme, glume, plesa koji će na različite načine oplemeniti naše receptore. Koliko su obrazovanje i profesori utjecali na vaš pristup umjetnosti? Barbara: Mislimo da je dovoljno reći da smo obje izrazile želju da nam izložbu otvori bivša profesorica, dr. sc. Sanja Žaja Vrbica. Studij je koncipiran na način da uistinu potiče kreativnost i umjetničko izražavanje. Kako je sama gospođa Žaja Vrbica rekla u svom govoru na otvaranju izložbe: ‘Predstavljene slikarica i fotografkinja po vokaciji su magistre konzervacije-restauracije, a likovna naobrazba činila je jedan segment njihove edukacije, uz prirodoslovne kolegije, humanistiku i savladavanje konzervatorskih vještina, no očito su vježbe ruku i oka koje su nezaobilazne u umjetničkim zanimanjima, pobudile i aktivirale skrivene talente ovih mladih autorica te ih ohrabrile na ulazak u likovno stvaralaštvo’.
Biste li Dubrovnik ocijenili kao poticajnu sredinu, a s obzirom na očitu komercijalizaciju sadržaja?
Barbara: Mislimo da se treba više pažnje usmjeriti poticanju mladih u njihovom stvaralačkom tj. umjetničkom izražavanju. Nama je na ovoj izložbi temeljni motiv Grad, ne samo zato što ga volimo već i zato što mislimo kako na taj način pridonosimo zajednici. Svatko ga doživljava na svoj jedinstven način i baš ovom fuzijom smo htjele zaintrigirati naše sugrađane. Spoj ovakva dva medija, modernijeg i starijeg, je zapravo novost i većini je bilo teško vizualizirati kombinaciju istih. Uvijek treba težiti nečem novom i zanimljivom.
Za kraj, koji su vaši planovi – spremate li nove projekte i izložbe?
Barbara i Mia-Maria: Za sada, malo odmoriti. Šalu na stranu, izložba ostaje otvorena za posjetitelje do 23. kolovoza u Kneževom dvoru. Razmišljamo o novim izložbama, možda u Splitu ili Zagrebu pa čak i o sudjelovanju na Zimskom festivalu tu kod nas. Također ćemo se okrenuti novim motivima, malo se razigrati i ono najbitnije, uživati u onome što radimo.
Članak objavljen u tjednom izdanju DuLista 12. kolovoza 2020.