Knjiga „U predvorju vlasti. Dubrovački antunini u kasnom srednjem vijeku“ Zrinke Pešorde Vardić izašla je iz tiska, u izdanju Zavoda za povijesne znanosti u Dubrovniku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Hrvatskog instituta za povijest.
Dubrovački antunini, najznačajniji i najbogatiji dio građanskog sloja okupljen u bratovštini Sv. Antuna, iz više razloga značajna su istraživačka tema, ističe akademik Nenad Vekarić
– Bratovština Sv. Antuna, usudio bih se reći, zapravo je genijalni dubrovački „izum“ – kako pronaći način da se u dugom vremenskom trajanju osigura socijalni mir. Naime, kada je 1332. godine zatvoreno dubrovačko Veliko vijeće, klasna podjela na vlastelu, koja jedina mogu sudjelovati u političkoj vlasti, i svog ostalog stanovništva bila je „zabetonirana“. Nekad protočni vlasteoski krug, u koji se relativno lako moglo ući, zatvaranjem vijeća postao je neprobojan. No, stvarni život je donosio nove okolnosti. U Dubrovnik su kontinuirano dolazili novi doseljenici, neki od njih svojim su ugledom i bogatstvom nadmašivali vlastelu – navodi Vekarić i dodaje kako je već stotine godina nakon zatvaranja vijeća, u Dubrovniku izrastao relativno veliki krug novih obogaćenih rodova, lišenih bilo kakvih utjecaja vlasti. Oni su stvorili “rezervno“ plemstvo ili kako ih je Zrinka Pešorda Vardić definirala „pripitomljene građane“, krug uglednih rodova, koji neće moći sudjelovati u radu Vijeća.
– Taj krug dubrovačkih antunina Zrinka Pešorda Vardić izvrsno je analizirala u svojoj knjizi, također pogođena naslova „U predvorju vlasti“. Temeljeći svoje istraživanje u velikoj mjeri na propografskim studijama pojedinih antunina, uložila je veliki istraživački napor kako bi došla do što preciznijih i utemeljenijih zaključaka. Pešorda Vardić je uspješno pokazala razvojni put antuninske bratovštine od udruge religiozno-karitativnih obilježja do institucionalnog ukupljališta elitna dubrovačkog građanstva. Ukazala je i na veliku sličnostt u procesu građanske staleške diferencijacije sa staleškim izdvajanjem dubrovačkog plemstva, koje se odigralo nekoliko stoljeća ranije – napominje akademik Vekarić i dodaje:
– Jedan od elemenata antuninskog identiteta bili su njihovi rodovi i casate, koje su svojom strukturom oponašali vlasteoske. Isticanje nekadašnjeg plemičkog podrijetla, premda zamagljeno „popravljenim interpretacijama“, pomagalo je antuninima u soijalnom usponu i približavalo i njima nedostižnom uzoru plemstva. Obiteljske strategije (složenost, politika bračnih veza) imale su isti cilj kao i u vlastele – osiguravanje imovine i gospodarske moći na kojoj se zasnivao status antunina. Razlika koju je autorica uočila odnosi se na mogućnosti sklapanja braka: dok su plemići bili strogo endogamni, antunini su ipak bili liberalniji u odabiru partnera. Po mišljenju autorice, to je otvorilo mogućnost stvaranja prisnijih veza među bračnim partnerima, što se može potvrditi i u sačuvanim oporukama. No, i antuninski su se rodovi, nakon početnog strukturiranja i gospodarskog etabliranja tijekom druge polovie 14. stoljeća, brzo počeli zatvarati unutar sebe, izdvajajući i na taj način svoj stalež. Uz ostalo, u prikazu knjige Zrinke Pešorde Vardić, akademik Vekarić naglašava kako autorica obrađuje temu koja je bila tek djelomično dotaknuta u pojedinim prilozima starijih povjesničara, ali koja dosada nikada nije sustavno istraživana.
– Samim time riječ je o djelu iznimne važnosti za dubrovačku, ali i hrvatsku medievistiku. Budući da je autorica u postojećoj literaturi mogla naći samo ograničenu pomoć, oslonila se ponajviše na vlastita arhivska istraživanja, davajući time bitan biljeg izvornosti djela i razvoju dosadašnjih spoznaja o društvenim strukturama i procesima srednjovjekovnog Dubrovnika – zaključuje akademik Nenad Vekarić.